Moneterra

Prošlog tjedna obišli smo Muzej prekinutih veza, Muzej iluzija i Muzej mamurluka, a kritičarsku turneju po zagrebačkim muzejima-koji-to-ustvari-nisu nastavljamo u Moneterri. Jedini muzej na našoj listi u koji možete ući bez novca je muzej novca, što je logično, jer ovo nije sitnopoduzetnički projekt poput ostalih, nego javno financirani vizualni spektakl u vlasništvu Hrvatske narodne banke.

Red je, dakle, da ulaz bude slobodan. Ali kada uđete, brzo primjećujete prvi problem. Jer muzej novca ne samo što ustvari-nije-muzej nego ustvari nije ni muzej novca: to je prije zabavni, atraktivni, interaktivni spomenik koji je HNB podigao vlastitoj genijalnosti. Sve je ovdje podređeno tome da posjetitelji shvate koliko im je život lakši i ljepši zahvaljujući našoj središnjoj banci. A kada se reklamira jedna tako uspješna institucija, onda moramo dobiti daleko najveći, najskuplji i najluksuzniji prostor među svim pseudomuzejima s našeg popisa.

Već na ulazu dočekuje vas, tako, glamurozna instalacija: golemi panoramski ekran, širok barem deset metara, s tajmlajnom svjetske povijesti financija, od prvih paleolitskih školjaka koje su služile za razmjenu, sve do digitalnog eura. Vremenskom crtom kormilarite vrteći onaj veliki kotač s bankarskog sefa, a kasnije šetate među multimedijalnim izlošcima, rješavate kvizove, postavljate pitanja virtualnom guverneru, fotkate se na automatu pa za uspomenu dobivate novčanicu i kovanicu s vlastitim likom…

Muzej novca ne samo što ustvari-nije-muzej nego ustvari nije ni muzej novca: to je prije zabavni, atraktivni, interaktivni spomenik koji je HNB podigao vlastitoj genijalnosti

I cijelo vrijeme učite, upijate: HNB-ova struka približava tajne inflacije, stabilizacije i ostalih zavrzlama financijske politike čak i onima koji o ekonomiji ne znaju previše. Spominju se kriptovalute, umjetna inteligencija, klimatska kriza: sve je društveno odgovorno, sve je vrlo suvremeno, sve je apdejtano.

Oni koji o ekonomiji znaju barem malo više, shvatit će doduše kako muzejski narativ od početka do kraja kroji tzv. neoklasična paradigma: imamo pojedince s urođenom potrebom za razmjenom dobara i novac koji njihovu potrebu zadovoljava, imamo kućanstva i privatne kompanije, imamo banke i asistenciju države i to bi, manje-više, bili temelji ekonomske stvarnosti. Nema ni govora o tome da je društvo nešto više od gomile pojedinaca niti da na slobodnom tržištu netko nekoga eksploatira.

Okej, nismo ni očekivali: neoklasična paradigma danas je mjera zdravog ekonomskog razuma. A državna središnja banka jedna je od njenih stožernih institucija. Pravi problem, međutim, nastaje onda kada vidite kako ta institucija doživljava sebe, vlastitu povijest i društvo u kojem djeluje. Doznat ćete, recimo, da je HNB u godinama uoči velike recesije 2008. vodio svjetski jedinstvenu, "nekonvencionalnu" i "inovativnu" politiku suzbijanja kreditnog zaduživanja, učinivši naš financijski sustav "otpornim na negativne šokove".

Doznat ćete i da je bio sjajno pripremljen za izazove pandemije i da je perfektno odradio uvođenje eura. Napokon, doznat ćete i da je centralna, najvažnija zadaća Narodne banke zapravo borba protiv inflacije, koju – u skladu s proklamiranim ciljevima Eurozone – treba ukrotiti na stopi od dva posto.

A zatim ćete se sjetiti vlastitog standarda i masovnih otkaza u onim recesijskim godinama, sjetit ćete se kako vam je izgledala unutrašnjost novčanika dok ste u nju spremali kune umjesto eura, za kraj ćete provjeriti stopu inflacije u Hrvatskoj – već petu godinu zaredom daleko iznad dva posto, hvala na pitanju, pritom još i među najvišima u Evropi – pa će vam nekako biti žao što ne živite u istoj ekonomskoj stvarnosti u kojoj, po svemu sudeći, žive dizajneri Moneterre i guverner HNB-a Boris Vujčić.

Dodajte tome zrnce obaveznog povijesnog revizionizma prema kojem smo devedesetih uveli kunu zato što su naši stari nekada koristili životinjska krzna, a ne – daleko bilo – zato što se tako zvala ustaška valuta, dodajte još i podatak da je HNB javnim sredstvima masno platio marketinšku agenciju Real grupa i nekoliko arhitektonskih i dizajnerskih studija pa ćete brzo shvatiti da ste se još na ulazu gadno zabunili.

Jer ulaz je možda bio slobodan, ali sve ste ovo itekako platili.

Zoran Milanović razgleda kravate (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

Cravaticum

Ako državna institucija može angažirati privatne kompanije, zašto privatna kompanija ne bi angažirala državnu instituciju? Tako su, valjda, razmišljali osnivači boutique museuma Cravaticum kada su prošlog ljeta, baš dok je HNB predstavljao Moneterru, na otvaranje svog postava doveli samog Predsjednika Republike. Vjerojatno i nije bilo teško: em Zoran Milanović spada među dokonije državne funkcionere, em nema tog funkcionera koji se ne bi odazvao kada je u pitanju najveći doprinos Hrvata svjetskoj modnoj industriji, taj neporecivi dokaz naše Iznimnosti i Posebnosti u globalnim okvirima.

Nevolja s dobro poznatom činjenicom da su Hrvati izumili kravatu, doduše, leži u tome što je ta činjenica dobro poznata uglavnom Hrvatima: nije baš da ugledni japanski direktor i prosječni briselski činovnik, dok rano ujutro pred ogledalom zatežu čvor, sa zahvalnošću pomišljaju na ponosne hrvatske ratnike koji početkom 17. vijeka jašu u rat dok im crvene marame vijore oko vrata. A zašto i bi: nije ni da ja i vi, dok navlačimo traperice, razmišljamo o francuskom Nimesu i talijanskoj Genovi...

Okej, odlutao sam: Cravaticum. Malen i skroman, zapravo je potpuna suprotnost HNB-ovom muzeju financija. Na galeriji ćete pogledati kraći dokumentarac o kravatama, a postav ćete obići za dvadesetak minuta. Druga velika nevolja s kojom se muzej suočava je ta što se o kravati, ako ćemo pravo, nema bogzna šta za reći. Prvo su bile široke, onda su modernije postale one uže. Prvo su ih nosili poslovnjaci, kasnije i pankeri. Prvo samo muškarci, a poslije i žene.

Rade se od različitih materijala, vežu se različitim čvorovima. Još nekoliko podataka za one koji iz nepoznatih razloga žele znati više – koji je Guinnessov rekord u brzini vezanja čvora Windsor (10,92 sekundi), koliko je bila duga najdulja kravata na svijetu (808 metara) – i to je otprilike to. Nedovoljno, nažalost, za prolaznu ocjenu. E da, izložena je i kravata od posebnog materijala otpornog na metke, ali njen smisao još uvijek nisam shvatio.

Muzej smijeha nije smiješan (Foto: Patricija Flikac/PIXSELL)

Muzej smijeha

Ovo nije podložno raspravi: jedino što je gore od stereotipa o Hrvatima koji nemaju smisao za humor je hrvatski smisao za humor. Dozvolite da s vama podijelim traumu iz djetinjstva. Kada sam 1992. izbjegao iz Sarajeva, grada u kojem smo i mi klinci opsesivno pratili "Top listu nadrealista", ništa me nije toliko dotuklo – ni siromaštvo, ni paketi humanitarne pomoći, ni Merhamet, ni Caritas, ni Crveni križ – koliko spoznaja da ljudi u Hrvatskoj zaista gledaju emisiju pod naslovom "Jel’ me netko tražio?".

Kasnije, nakon što sam to preživio, sve je izgledalo logično: debi album Vatrogasaca, "Večernja škola" Željka Pervana, Ćubi, Tim Orešković na dužnosti premijera. U Muzej smijeha ulazim dakle duboko traumatiziran, a iz njega neću izaći nimalo sretniji.

Treba, doduše, priznati da je ovaj projekt daleko ambiciozniji od skromnog Cravaticuma. Dva floora, osam prostorija, interijer u plastici i kričavim bojama, reklamna ofanziva influensera na društvenim mrežama, pet-šest hipstera u ulozi animatora: iza Muzeja smijeha stoji ozbiljna investicija. A u njega ulazite spuštajući se niz vijugavi tobogan ravno u bazen napunjen lopticama.

Već tu shvaćate da ste – barem u mom slučaju – četrdesetak godina stariji od ciljane muzejske publike. Predškolske generacije, nadam se, pronaći će više zabave u Prdomatu, zboru kokošaka koji pjeva "O bella ciao" (dobro ste pročitali) i gumenom ringu za sumo-hrvanje. Tu su još i kabina za karaoke, stripovski vodič kroz izložbu, šale i pošalice...

Da potpuno dočaram atmosferu, evo nekoliko viceva s muzejskih zidova. "Kako se zove poznati hrvatski predsjednik koji je volio kućanske poslove? Pranjo Suđman." "Kako se zove dijete Dalmatinke i Bosanca? Muje." I tako dalje. Vjerujem da shvaćate.

Čisto da bi opravdao vlastiti naziv, Muzej smijeha nudi i nešto edukacije – amerikaniziranu tipologiju humorističkih žanrova od slapsticka do deadpana, svjetsku povijest smijeha kroz stoljeća – mada bi bilo bolje da se drži onoga što zaista jeste: igraonica za najmlađe. Odraslima i traumatiziranima je pametnije da ga zaobilaze.

Raphael Mechoulam, kemičar i "otac kanabisa" (Foto: Muzej kanabisa/PIXSELL)

Muzej kanabisa

Kome je do smijeha, na kraju krajeva, može se opskrbiti rizlama i bongosima u Muzeju kanabisa. I usput proučiti postav na koji bi se većina ostalih neomuzeja trebala ugledati. A bilo je toliko opcija da s ovim konceptom stvari pođu krivo. Mogli smo dobiti tourist trap za potheade. Mogli smo dobiti aktivističku glorifikaciju gandže. Mogli smo dobiti dućančić s posterima Boba Marleyja i majicama na kojima piše "I was in Zagreb, but I can’t remember". Ali nismo: ako smo već osuđeni na to da širom Hrvatske i Zagreba niču muzeji svega i svačega, Muzej kanabisa pokazuje da pritom ipak ne moramo odustati od svih kriterija.

U redu: muzeji obično imaju muzejske dućane, a ovdje bi se prije moglo reći da dućan ima muzej. Prodaja vodenih lula, tabakera, pepeljara, filtera, specijalnih lizalica i sličnog asortimana očito je motor biznisa. Ali već u dućančiću, kroz koji prolazite na putu do izložbe, primjećujete da iza ovog projekta stoji netko s malo većim ambicijama od svakodnevnog napušavanja: ako želite uzgajati konoplju, što je u Hrvatskoj za sada dozvoljeno samo u industrijske i medicinske svrhe, pronaći ćete odgovarajuću zemlju, gnojivo, LED lampe, šatore, ventilatore... U kutu prostorije rastu i dvije sasvim uspjele biljke. Sam postav je informativniji nego što biste očekivali i zabavniji nego što informativni postavi znaju biti.

Tek u široj povijesnoj perspektivi vidi se koliko je suvremena ilegalizacija kanabisa (bila) bezrazložna. Kustoska ruka takav vam zaključak ne nameće, nego ga nježno sugerira: Muzej kanabisa očito počiva na aktivističkom impulsu, ali ovaj aktivizam ne barata parolama

Ograničen skromnim prostorom, donosi povijest medicinske, prehrambene i rekreativne upotrebe kanabisa kroz skoro sve velike svjetske civilizacije. Priča počinje u kineskom selu Pan-p'o, gdje je četiri hiljade godina prije nove ere kanabis uzgajan kao jedna od glavnih prehrambenih kultura, pa se zatim odmotava preko ayurvedske medicine, drevne Mezopotamije, polena kanabisa otkrivenog u grobnici faraona Ramzesa II, antike, Avicceninih srednjovjekovnih medicinskih spisa i Napoleona, sve do trenutka kada je, početkom 20. stoljeća, nekome palo na pamet da travu stavi van zakona. I tek u široj povijesnoj perspektivi vidi se koliko je suvremena ilegalizacija kanabisa (bila) bezrazložna.

Kustoska ruka takav vam zaključak ne nameće, nego ga nježno sugerira: Muzej kanabisa očito počiva na aktivističkom impulsu, ali ovaj aktivizam ne barata parolama, nego znanjem, informacijama, zabavnom faktografijom. Od morfologije biljke do njenog utjecaja na čovjeka, od tipičnog napušenog tupila do pomoći u tretmanu teških bolesti, od hipijevske supkulture do rastafari pokreta, od stonerskih filmova do industrijske konoplje, od marokanskog hašiša do uzgajivačkog šatora pokrivena je većina aspekata biljke koja se, barem na Zapadu, polako vraća s ove strane zakona.

Kad smo kod Zapada, jedina je primjedba postavu ta što je – barem za ukus ovog pseudomuzejskog pseudokritičara – suviše amerikaniziran. S druge strane, pano posvećen statusu marihuane u Jugoslaviji, s pregledom sadašnjeg stanja u svih sedam postjugoslavenskih država i velikom crvenom petokrakom u sredini, itekako popravlja – barem u očima ovog pseudomuzejskog pseudokritičara – ukupni utisak.

S tim utiskom i konačnim zaključkom da ne mora baš svaki lažni muzej biti bolno banalan završavamo našu turneju. Propustili smo nekoliko lokacija: Muzej čokolade, recimo, pa Muzej osamdesetih, Muzej zaboravljenih priča, Muzej nedovršene umjetnosti, Muzej selfija i uspomena, Muzej novog vala...

Ali novi muzeji otvaraju se svako malo. Dio njih već se uključio i u popularnu Noć muzeja, uz bok starijim, pravim, ozbiljnim muzejima. Turistička zajednica grada Zagreba većinu ih okuplja na zajedničkoj platformi "Museums, maybe?". Trend se dakle ne zaustavlja: bit će prilike za nove obilaske.

 

Prvi dio pročitajte na ovom linku.