Jedan popravlja klavire, drugi bježi od rata. Popravljač klavira izbjeglici tumači koliko je taj rat u njegovoj zemlji zajeban. Izbjeglica odgovara da mu je dobro poznata kompleksnost situacije, popravljač klavira nudi procjenu da neće lako sve to nabolje. Popravljač klavira je Nijemac, izbjeglica je Ukrajinac. Sjede u redu ispred nas u avionu koji slijeće u Havanu. Mir avionu ovom – ovo nije uvod u loš vic, već puka putnička opservacija. Nijemac na Kubu dolazi godinama, a Ukrajincu je, kao i nama, prvi put.

Stižemo u predvečerje, dva dana prije nove godine. Kroz avionski prozorčić teško je pojmiti kolika je i dokle se proteže Havana, jer nas ne dočekuju širom raspaljena svjetla velegrada. Ulice kojima nas prema centru vozi taksist skoro su potpuno mračne – tek iz pokoje kuće titra svjetlo. Smještene smo u Staroj Havani, jezgri grada svjetski poznatoj po impresivnoj mješavini kolonijalne arhitekture. Već na prvu slutimo da će nam grandiozna arhitektura najmanje od svega u nadolazećim danima plijeniti pažnju. U oči nam prvo upadaju psi lutalice. Čine se opušteni i solidno uhranjeni.

Tražimo prvu birtiju koja radi – ispada da takvih iza deset sati navečer i nema previše. Prolazimo pokraj malog parka, a vlažni zrak odasvud miriše biljkovito. Najbliže tom olfaktornom osjećaju u Zagrebu bi bio Maksimir poslije kiše. Po putu nas zaustavlja mlada žena i pita imamo li kakvih lijekova da udijelimo – brufena, paracetamola, bilo čega. Pitanje je to koje ćemo čuti svakoga dana, maltene na svakom koraku. Sjedamo u kafić u kojem koktele ispija desetak turista, a domaće i inozemne hitove uživo svira mali bend. Pijemo prve pive (neloša domaća marka Cristal) i mojito koji stiže u čašama u obliku lubanje.

Pozitivno je još uvijek naše zdravstvo i obrazovanje, a negativno je da bazične usluge za građane zapravo kreditiraju industriju turizma. Kubanska vlada ulaganja usmjerava u turizam, prolazimo tranziciju, tihu privatizaciju. Problem na Kubi nije manjak kapitalizma, nego sve manje socijalizma – govori penzionerka Lurdis

Izjutra kroz prozor promatramo kvart na danjem svjetlu. Dio Stare Havane u kojem se nalazimo jedan je od derutnijih. Zgrade su zapuštene, izjedene vlagom, a jedina uglancana na vidiku je El Capitolio. Izgrađen 1929. po uzoru na Capitol u Washingtonu, i dalje izgleda oh so white. Nebo nad Capitoliom je tmurno, pa tumačimo da nam ne gine kiša, ali brzo se razdanjuje i sunce preuzima primat. Suncu unatoč, za Kubance je ovaj period godine pravo zimski i s ulice se čuje kako jedni drugima na 25 stupnjeva Celzijevih komentiraju da je jako hladno.

Duž ulice su izneseni štandovi na kojima se prodaje sezonsko voće i povrće: pretežito kupus, salata kristalka, juka, taro, papaja, plantana, guava i karambola. Jedan stariji čovjek prodaje dnevne novine Granma, glasilo komunističke partije koje se štampa od 1965. godine. Škicamo glavne teme u broju – kontinuitet Kubanske revolucije, genocid u Gazi, rat Ukrajine i Rusije. Drugi stariji čovjek, u šarenoj košulji i s papigom na ramenu, pita imamo li kakav slatkiš da mu poklonimo.

U plastičnoj kesi koju drži na koljenima mlada žena nudi plavo-bijele paketiće cigareta Criollos, jeftinijih i omiljenih među domaćim uživateljima duhana. Bez filtera, fuerte, upozoravaju bijelce svi. One druge cigare o kojima priča cijeli svijet Kubanci ne puše, za njih su apsolutno preskupe. Ništa Cohiba, samo Criollos! Na ulici upoznajemo Roberta, profesora matematike u pedesetim godinama života. Daje nam svoju adresu i poziva da dođemo na piće navečer, pozdraviti Staru godinu. Bit će sami njegova partnerica Nancy i on, njihove kćeri Novu godinu dočekuju kod bake. Obećavamo da ćemo svratiti.

Prolazimo pokraj lijepog centralnog havanskog parka ispred kojeg je impresivna redaljka ulaštenih američkih oldtimera u kojima se nudi paseo gradom, i pružamo korak dalje do kineske četvrti. Prvi su Kinezi na Kubu stigli sredinom 19. stoljeća na robovski rad u industriji šećera. Oko 125 tisuća ih je stiglo na otok od 1847. do 1874. godine. S vremenom se dio uspio osloboditi i počeli su uzgajati male parcele zemlje u Havani. Među ostalim, zaslužni su za uzgoj prvih manga na Kubi. Kubanska kineska zajednica porasla je krajem 19. stoljeća dolaskom Californiosa, Kineza koji su napuštali SAD zbog još gore diskriminacije i rasizma u toj zemlji. Mnogi su se Kinezi borili u ratovima za neovisnost Kube, a danas je kineska četvrt mješavina različitih migrantskih zajednica.

Pogled na centralnu Havanu iz Casablance (Foto: Ivana Perić)

Ugodnim cvrkutom po gradu nas prate male, posve crne ptice. Liče na kosove. Doznajemo da se zovu chinchilín i da izvorno potječu s Velikih Antila, ali ih ima i na drugim karipskim otocima. Ulični prodavači raznose šećerom posute vrpce uvijenog prženog peciva koje nalikuje na kroštule, slane prutiće prženih plantana, prhke kekse punjene guavom. U nosnicama ostaje primamljiv miris ulja zagrijanog na visokoj temperaturi. Po gradu ne uočavamo nikakve posebne pripreme za doček Nove godine.

Kafići i restorani koji rade otvoreni su gotovo pa isključivo za turiste, s europskim su cijenama domaćem stanovništvu posve nepristupačni. Kubanci se okupljaju i druže po parkovima i trgovima, na igralištima i ispred zgrada. Ili ostaju doma. Procjenjuje se da je od 2021. do danas Kubu napustilo oko dva milijuna ljudi, čime je otočka populacija spala na manje od devet milijuna stanovnika, od čega više od dva milijuna još uvijek živi u Havani.

U skromnoj ponudi u marketima uočavamo jabuke izložene kao premije, uz kutiju čipsa ili kakvu čokoladnu pločicu. Jedna jabuka košta tristo pesosa, oko jedan euro. Ljudi ih inače znaju poklanjati za Novu godinu za sreću, ali izgleda da će se ove godine slabo darivati. Potvrđuju nam to i Roberto i Nancy, na čija vrata s rumom i pivama kucamo u predvečerje. Kažu nam da su se taman spremali na spavanje, mislili su da smo odustale od dolaska. Uvode nas u svoj minijaturni dom u kojem žive s dvije kćerke osnovnoškolke. Uz fotelje je naguran stroj za izradu ključeva, za kojim oboje svakodnevno rade. Taj ih fuš spašava, jer im redovne plaće nisu dovoljne za bazično preživljavanje. Roberto kao profesor matematike u osnovnoj školi zarađuje 10 eura mjesečno, a Nancy kao učiteljica salse još manje.

- Plaću nam država isplaćuje u pesosima kojima vrijednost iz dana u dan varira, a neki dućani više ni ne prihvaćaju plaćanje u nacionalnoj valuti, pa to stvara dodatan problem - objašnjava Roberto.

Mate Parlov! Moj bratić je boksao protiv njega 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu i 1974. za titulu svjetskog prvaka u Havani... Nikad to neću zaboraviti! – govori nam trener boksa Daniel Casanova. Suzdržavajući se da ne padnemo na pod, odgovaramo: "Čekajte, hoćete reći da je vaš bratić Gilberto Carrillo?"

Nancy priča kako hranu za kćeri kuha unaprijed za čitav tjedan – rižu i najjeftiniju piletinu ili ribu – jer želi da ih čeka kuhan obrok dok ona i Roberto obavljaju fuševe. Kako su rezovi struje i vode svakodnevica, dnevna je rutina prilagođena periodima u kojima su struja i voda dostupni, pa se tako ustaju u četiri sata ujutro da obave sve vodno intenzivne poslove.

- Turisti su prioritet, za hotele ima i struje i vode. A oni si mogu priuštiti i agregate i spremnike vode koji su im stalno na raspolaganju - kaže Nancy.

Ipak, Roberto dodaje da neke stvari na Kubi još uvijek funkcioniraju mnogo bolje nego drugdje na svijetu, a to su pristup javnom zdravstvu i javnom obrazovanju.

- Na Kubi zapravo nema velikih klasnih razlika. Da, izdvaja se jedan mali dio političke elite i onih koji profitiraju od turizma, ali ostali smo svi u sličnom sosu - govori.

Nancy priča kako je imala rak maternice i o njoj su brinuli stručni liječnici. Sad je dobro, ide na kontrolu svakih pola godine.

- Fali nam jedino bazičnih lijekova, zato vas svi na ulici to traže. Tijekom pandemije i zbog embarga lijekove je postalo sve teže nabaviti - kaže ona. Ekonomska kriza i embargo traju predugo, sve je veći nedostatak sredstava za domaću proizvodnju novih lijekova, poskupile su sirovine na inozemnom tržištu, kao i troškovi njihovog uvoza na otok.

Iako vole Kubu i naglašavaju da se u njoj osjećaju sigurno, da nema kriminala, da im kćeri ovdje mogu biti kvalitetno obrazovane, pričaju nam kako razmišljaju o preseljenju u Surinam gdje su već otišli neki ljudi koje poznaju. Nadaju se ondje zaraditi za lagodniju budućnost svojih djevojčica. Kao učiteljici salse i pasioniranoj plesačici, Nancy je posebno žao što novogodišnje noći više nisu ispunjene šušurom i feštom po svim havanskim ulicama. S tim žalom i željom na usnama iza ponoći se preko Starog trga vraćamo u svoj smještaj, i tek u ponekoj ulici srećemo ljude koji su iznijeli zvučnike na asfalt i spojili tijela u prigušenom plesu.

Anticionistička izložba na balkonu kuće u Casablanci (Foto: Ivana Perić)

U prvim danima nove godine malo istražujemo kvartove Vedado i Casablancu. Vedado je masovno izgrađen u prvoj polovici 20. stoljeća, kvart nebodera i poslovnjačkih zgrada, hotela, sveučilišta i ambasada (uključujući američku, pompozno zdanje na sedam katova drito uz oceansku šetnicu Malecón i nasuprot Antiimperijalističkog trga). U Vedadu upoznajemo Lurdis, penzionerku koja nas vodi u kvartovsku oazu afrokubanske kulture, mali društveni centar blizu havanskog sveučilišta.

Pokazuje nam murale i skulpture koje je od 1990-ih izrađivao umjetnik Salvador Gonzáles Escalona.

- Nije imao formalno umjetničko obrazovanje, za skulpture je koristio otpadne predmete i uključivao je susjede u svoj rad. Razvio je afrokubanski stil, mješavinu nadrealizma, kubizma i apstraktne umjetnosti, i ovaj je prostor pomalo postao centar u kojem danas mladi uče slikati, plesati - priča Lurdis.

Centar nas podsjeća na razne europske šarene skvotove, pa je tim ironičnije (doznajemo naknadno, jer na Kubi se nije lako spojiti na internet) što mu na guglu brojni mladi Europljani ostavljaju užasne reviewove, s glavnom žalopojkom što u kafiću od kojeg se centar financira koktel za strance košta pet eura. Htjeli bi valjda da ih Kubanci časte svojim radom, vremenom, pričama i – pićima. Iznenađeni su što su Kubanci hustleri, što npr. jedna Lurdis ne voda ljude pola dana po Vedadu iz puke slučajnosti ili simpatičnosti, nego jer se nada da će na kraju možda dobiti koji euro za svoje priče. Naša Lurdis pritom taj euro neće eksplicitno tražiti niti će svoje priče svesti na šturo transakcijski čin. O Kubi priča naširoko, punim plućima, dostojanstveno.

- Moram reći i pozitivno i negativno. Pozitivno je još uvijek naše zdravstvo i obrazovanje, a negativno je da bazične usluge za građane zapravo kreditiraju industriju turizma. Naša struja, voda, hrana, odlazi turistima. Prije smo imali jaku industriju šećerne trske, koja je bila važna i za drugu veliku industriju, proizvodnju ruma. Za šećer sada ide manje od tri posto državnih ulaganja, počeli smo ga i uvoziti. Kubanska vlada ulaganja usmjerava u turizam, prolazimo tranziciju, tihu privatizaciju. Ako mene pitate, problem na Kubi nije manjak kapitalizma, nego sve manje socijalizma - priča Lurdis. Ona se u penziji snalazi, fušari kako i gdje stigne, ima momka kojeg viđa samo vikendima, i koji "obavezno mora donijeti neko pićence ili kolač" kad dolazi na druženje.

Trener boksa i ljubitelj Mate Parlova Daniel Casanova (Foto: Ivana Perić)

U Vedadu prolazimo i kraj velikog bolničkog kompleksa kod čijeg nam ulaza u oči upada Che Guevarin citat o javnom zdravstvu. Zastajemo da ga fotkamo, pri čemu nam se približava zaštitar. Ne da bi nam zabranio fotografiranje, nego da nas pozove unutar kompleksa i pokaže "još bolji citat". Na tom, još boljem, stoji: "Trebaju nam ljudi koji više rade, a manje kritiziraju, koji više grade, a manje ruše, koji manje obećavaju, a više rješavaju, koji manje očekuju, a više daju, koji govore – bolje danas nego sutra".

Nakon što nam je pokazao citat, zaštitar nas ohrabruje da obiđemo čitav kompleks, pogledamo kako funkcionira. Kaže da stanje nije idealno, ali svi zdravstveni radnici i radnice "još uvijek daju sve od sebe da sistem funkcionira". Na rastanku nam poklanja male bukete crvenog cvijeća ubranog s obližnjeg stabla, i pita nas imamo li koju kemijsku viška da mu poklonimo za unuke.

- Nadam se da vas time ne vrijeđam. Ne bih inače ništa tražio, ali stvarno je nestašica kemijski - govori.

Ostavljamo kemijske, cvijeće stavljamo u kosu, pa mašemo njemu i Cheovim citatima.

U Casablanci, dijelu grada istočno od havanske luke, odlazimo do kuće u kojoj je Che Guevara živio kratko nakon revolucije, a koja danas funkcionira kao mali muzej. Moglo bi se pisati o tom muzeju, pribilježiti još koji Cheov citat, ali više od toga u Casablanci nas intrigira jedan prašnjavi balkon u ulici u koju smo zalunjali čekajući da dođe trajekt koji će nas vratiti u centar Havane. U par pedalja balkona stale su poruke protiv naci-cionizma, mini kronologija okupacije Palestine, prikaz tijela koja guta genocid. Sve učinjeno od skromnog materijala, limenki, kartonskog papira, žice. Autora ovog balkonskog postava ne zatičemo kod kuće, ali njegov susjed nam objašnjava da je "izložba" tu već godinu dana, da je na njoj pomalo radio "običan stariji čovjek" koji nije umjetnik nego samo "zabrinut za svijet". Internacionalizmom Kuba možda više ne plamti, ali ova "vlastita soba" posvećena Palestini poručuje da i dalje pamti.

Dječaci s trenerom Danielom Casanovom u boksačkoj školi (Foto: Ivana Perić)

Zadnjeg dana u Havani mami nas jedno drugo dvorište koje slučajno otkrivamo. U njemu su boksačke vreće i veliki ring. Dječaka koji navlači rukavice pitamo možemo li ući. Kima glavom, kaže da možemo i ući i popričati s njegovim trenerom. Promatramo izblijedjele crteže i citate na zidovima, portrete velikih kubanskih boksača Teófila Stevensona i Félixa Savóna. Uz Stevensona je nacrtano i jedino nekubansko lice – Muhammad Ali. Ljubitelji boksa i danas se vole zapitati kako bi izgledao duel Stevensona i Alija, do kojeg nikad nije došlo. Više nego historijat priželjkivanog duela, zanima nas priča o Stevensonovom i Alijevom drugarstvu, koja se nije uklapala u narativ o rivalstvu SAD-a i Kube, kao ni u folklor boksačkih izazivanja i animoziteta. Ali je u više navrata tijekom desetljeća embarga donirao novac za medicinsku pomoć Kubancima, a u posjetima Kubi dočekivao ga je Stevenson, koji je pak isticao da više od impresivnih boksačkih vještina cijeni Alijevu društvenu angažiranost. Lijepo ih je vidjeti na zidu jednog uz drugoga.

Komentiramo to i treneru Danielu Casanovi, koji nas poziva da zasjednemo dok dječaci pristižu na trening. Objašnjava nam da dugo vodi ovu malu boksačku školu nazvanu po prvom kubanskom zlatnom olimpijskom šampionu Orlandu Martínezu, da su vidjeli i boljih dana, ali da i dalje vjeruje u potencijal kubanskog boksa, te specifične "mješavine Amerike i Europe, snage i plesa". Kad mu kažemo da smo iz Hrvatske, odnosno Jugoslavije, lice mu se instant ozari.

- Parlov, Mate Parlov! Moj bratić je boksao protiv njega 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu i 1974. za titulu svjetskog prvaka u Havani... Nikad to neću zaboraviti! To su bili vrhunski mečevi amaterskog boksa. To se više nije ponovilo, 14 tisuća ljudi ih je gledalo u Havani - govori nam. Suzdržavajući se da ne padnemo sa stolice na pod, odgovaramo čovjeku: "Čekajte, hoćete reći da je vaš bratić Gilberto Carrillo?"

Casanova potvrđuje, a mi se prisjećamo da u novčaniku imamo staru memorabiliju iz kafića Mate u Puli, sličicu Parlova kojoj na poleđini pišu sve titule koje je osvojio. Pružamo mu je, a on uzbuđeno ponavlja da se "nikad u životu nije nadao da će imati nešto od Parlova", da će sličicu zauvijek čuvati i uokviriti. Poziva nas da ostanemo gledati trening u kojem sudjeluje dvadesetak osnovnoškolaca. Na početku treninga dječaci staju u vrstu, a Casanova im kazuje da su s njima na treningu posebne gošće, "drugarice iz zemlje Mate Parlova, sjajnog boksača koji je boksao i u našoj Havani".

Nakon govora kreće intenzivno vježbanje, graciozni plesni koraci, koordinirano tapkanje stopala, hučanje udaraca, ritam koji raste, bruji i buja, boks koji zvuči kao da se karneval približava gradu. Iz Havane nas ispraća zlatna ura, a u njoj odzvanjaju stihovi havanskog glumca i pjesnika Sergia Corriera. On u poemi "Havana 93" konstatira "boli moj grad, ranjen i lijep / uvijek ugrožen, tražen, ranjiv", i završava stihovima: "Odupiri se grade, diši, sanjaj, hodaj / s nogom od šećera i nogom od soli."