Elianni de la Caridad García Polledo zasipa svoju protivnicu Reynabell Grant Ribeaux jakim udarcima. Jedan za drugim, zadaje joj jake udarce u glavu i tijelo. Oko ringa dvorane za treninge u školi za vrhunske sportaše Giraldo Córdova Cardín u istočnoj Havani ključaju emocije. Pedesetak promatrača – trenera, sportaša, prijatelja i poznanika – stvara veliku buku. Borbu prati glasno navijanje, svaki dobar udarac dobiva ovacije, treneri koji dovikuju upute jedva se čuju. Unatoč velikoj napetosti, sva su lica sretna. Atmosfera je gotovo euforična.

Moćnim direktom u glavu protivnice García Polledo odlučuje izjednačenu borbu u tri dvominutne runde. Dvadesetsedmogodišnjakinja iz Havane diže ruke i uživa u slavlju, dok poražena protivnica iz Guantanama pušta i pokoju suzu.

"Ovo je povijesni rezultat za kubanski boks", govori jedan od sudaca preko razglasa dok Garcíju Polledo proglašava pobjednicom. Meč u kategoriji do 50 kilograma bio je prvi službeni ženski boks-meč na Kubi nakon više od 60 godina – dan koji su kubanske žene jako dugo čekale.

Nakon borbe García Polledo djelovala je prilično neopterećeno.

- Prije meča bila sam malo nervozna jer sam prvi put boksala pred toliko ljudi, nije isto kao na sparingu - rekla je u razgovoru za Novosti.

- Ali jako sam sretna, dosta sam dobro prošla i, kao što vidite, ostvarila rezultat koji sam htjela i pobijedila.

Njezin nastup bio je dio državnih kvalifikacija. Sudjelovale su ukupno 24 boksačice s cijele Kube. Na kraju je njih dvanaest – po dvije u svakoj od šest olimpijskih kategorija – izabrano da nastupi za Kubu na Srednjoameričkim i karipskim igrama u San Salvadoru sredinom ove godine, što je prvi korak prema Olimpijskim igrama.

Elianni de la Caridad García Polledo (Foto: Andreas Knobloch)

Iako zvuči kao još jedno obično natjecanje, ovaj dan ima povijesnu važnost. Ženski boks dio je olimpijskih sportova već deset godina, ali je Kuba kao boksačka nacija dugo odbijala ženama dozvoliti da boksaju. Tek je krajem 2022. uklonjena višedesetljetna zabrana boksa za žene na otoku. "Danas je službeno dopušten boks za žene u našoj zemlji!" objavio je Ariel Saínz, potpredsjednik kubanske sportske federacije INDER, novinarima na presici u Havani 5. prosinca prošle godine. "Radi se o otvaranju prostora kubanskim ženama, koji one zaslužuju", istaknuo je govoreći o "važnom koraku u razvoju" kubanskog boksa. "Život se mijenja, dijalektičan je i mi moramo ići ukorak s tim promjenama", rekao je Saínz.

"Prije odobrenja proveli smo temeljito istraživanje, nismo dopustili da nas pritišću rokovi", kazao je Alberto Puig de la Barca, predsjednik Kubanske boksačke federacije, objašnjavajući kako je došlo do odluke, upućujući i na novi kubanski Ustav iz 2019., pravne okvire i novi obiteljski zakon odobren u rujnu. Puig je ukratko objasnio i daljnji plan razvoja ženskog boksa na Kubi: nakon igara u San Salvadoru, u studenom će se održati prvo državno prvenstvo za žene. A već na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. Kuba želi nastupiti s kompletnom ženskom boksačkom reprezentacijom.

Sve se događa nevjerojatno brzo, ali s druge strane izgubljeno je puno dragocjenog vremena. Nakon revolucije ženski je boks zabranjen na najvišim instancama, a treneri i menadžeri odbijali su ga jer su smatrali da je tako grub sport neprikladan za žene. Vjerojatno je najpoznatija izjava bivšeg boksačkog izbornika Pedra Roquea, koji je 2009. novinarima rekao kako su "kubanske žene tu da bi pokazivale svoje lijepo lice, a ne da ih se tuče".

"Mislim da su mitovi srušeni", izjavila je Emilia Rebeca Hernández Mesonet, voditeljica programa za ženski napredak u sklopu INDER-a, na presici prilikom objave. Boks ne umanjuje ženstvenost ni estetiku žena, neke od boksačica ujedno su modeli. "Boks im pomaže da dodatno osnaže", tvrdi Hernández, "nema predrasuda, samo prednosti, a naša je ideja da idemo i dalje kako bismo u budućnosti imali sve više sutkinja i trenerica."

Žene na Kubi uključene su u sve sportove, od 2006. čak i u hrvanje i dizanje utega. Ipak, trebalo je proći jako puno vremena da padne i zadnja utvrda "sportskog mačizma" – da se i ženama dopusti da boksaju. Čak i u tim teškim okolnostima, neke su žene pokušale boksati, ali su se desetljećima borile s nedostatkom podrške, zabranama pristupa ringu i drugim pokušajima da ih se odvrati od boksa.

- Žene su zastupljene u svim drugim sferama društva, zašto ne bi smjele i boksati? - rekao nam je Julio César Rodríguez Morales, trener muške juniorske boksačke selekcije nakon prvog ženskog turnira, hvaleći ukidanje zabrane kao "vrlo poštenu odluku".

- Nadamo se da ćemo već do sredine godine imati solidnu ekipu, Kuba je plodno tlo za boks. Neke boksačice koje su nastupile već imaju iskustva jer dolaze iz sportova kao što su karate i taekwondo, a tu je dosta tehničkih sličnosti - tvrdi on.

Lianet Gómez Gómez (Foto: Andreas Knobloch)

Elianni García Polledo dolazi iz atletike. Boksa tek osam mjeseci.

- Oduvijek su me privlačili borilački sportovi. Vidjela sam jednog dana na TV-u ženski boks i pomislila: zašto ne bih probala? - kaže.

Od travnja prošle godine bila je jedina žena u dvorani s muškarcima.

- Volim trenirati s muškima jer su jači i to mi je veći izazov - dodaje.

Usto, osjeća da su je muški kolege prihvatili s poštovanjem.

- To je pravo uživanje, volim boks!

Sjeća se kako je na dan objave bila kod kuće s bolesnom kćerkicom. Nazvao ju je trener i podijelio vijest.

- Jako sam sretna što su žene koje već neko vrijeme treniraju dobile ovu priliku. Sada samo trebam nastaviti s jakim treningom, izboriti nastup u San Salvadoru, na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Imam velike ambicije - govori.

Ima ih i Lianet Gómez Gómez. Dvadesetdvogodišnjakinja iz Guantanama već je bila u karate reprezentaciji. Kad je dopušten boks za žene, odlučila je promijeniti sport. Počela je trenirati samo dva tjedna prije turnira.

Sanjao sam ovaj dan godinama. Praktički sam sám gurao ženski boks na Kubi! Kad bih organizirao selekcije po školama, uvijek je više djevojčica nego dječaka htjelo boksati – govori trener Nardo Mestre Flores

- Više volim boks. Otkako je ženski boks pokrenut, za mene to predstavlja drugu šansu. Riskirala sam, napustila sam nešto sigurno i otisnula se u nepoznato jer mi se sviđa - kaže.

I ona sanja poziv za kubansku reprezentaciju.

Nardo Mestre Flores (Foto: Andreas Knobloch)

Za boksačkog trenera Narda Mestrea Floresa prvo žensko boksačko natjecanje na otoku posebno je emotivan trenutak. Ima već 70 godina i u mirovini je.

- Sanjao sam ovaj dan godinama! Praktički sam sám gurao ženski boks na Kubi!

Ne može se sjetiti kad je točno počeo, ali prije više od dvadeset godina.

- Kad bih organizirao selekcije po školama, uvijek je više djevojčica nego dječaka htjelo boksati - tvrdi taj, za svoje godine, vitalni starac vragolasta osmijeha.

Neke od njegovih štićenica htjele su boksati da budu u formi ili skinu kile, no neke su se htjele i natjecati. Ali to ženama na Kubi jednostavno nije bilo moguće. Zato su se neke od njih morale odseliti s Kube, objašnjava Mestre, i danas se boksom bave profesionalno.

- Bilo je jako dirljivo kad su najavili dopuštenje. Puno me djevojaka nazvalo kako bi ponovno počele trenirati - kaže.

Gledajući u budućnost, uvjeren je u uspjeh kubanskih boksačica.

- Kao i u drugim sportovima, one mogu postići iste uspjehe kao i njihovi muški kolege. Te žene su hrabre!