Glazbeni pokret nueva canción ("nova pjesma") razvio se tokom šezdesetih u Latinskoj Americi. U političkim previranjima toga vremena, glazba se pojavila kao bitan oblik društvenog i političkog angažmana. Taj je pokret povezan s usponom lijevih društvenih pokreta i pod utjecajem je povijesnih događaja poput Kubanske revolucije. Izvođači su težili obnovi tradicionalnih latinoameričkih glazbenih izričaja, koji su simbolizirali kulturno jedinstvo kontinenta, i spajali ih s društveno i politički osviještenim tekstovima koji su progovarali o marginaliziranim skupinama, društvenoj nepravdi, klasnoj borbi...
Iako se nueva canción temeljio na tradicionalnim latinoameričkim ritmovima, to nije bila samo narodna, nego autorska glazba – glazbenici su prilagođavali, reinterpretirali i modernizirali tradicionalne forme i ritmove. U potrazi za "autentičnošću", neki izvođači koriste folklornu glazbu ruralnih regija, dok su drugi pod snažnim utjecajem urbanih zvukova i glazbe suvremenih metropolitanskih područja Latinske Amerike i američkog protestnog folka – ranih pionira poput Woodieja i Arla Guthrieja i Petea Seegera te kasnije Boba Dylana i Joan Baez.
Čile se obično smatra rodnim mjestom pokreta nueva canción, s umjetnicima kao što su Inti-Illimani, Víctor Jara, Violeta Parra i Quilapayún, koji su predvodili pokret u šezdesetima. Nova je glazba pronašla široku publiku među studentima u Čileu i ubrzo se proširila na druge segmente društva, uključujući sindikaliste, ruralne radnike i campesinose te pobladorese (stanovnike sirotinjski četvrti) oko Santiaga. Dok su La Jota (Komunistička omladina Čilea) i PC (Partido Comunista – Komunistička partija) pružili ključnu podršku pokretu, Partija ga nije inicirala ni usmjeravala.
Nakon Pinochetovog puča, kantautor Victor Jara je mučen i ubijen na stadionu u Santiagu, a njegovo je tijelo bačeno na ulicu. Za vrijeme mučenja prkosno je pjevao "Venceremos", koju je napisao za Allendeovu kampanju
Pokret se razvijao organski i samostalno. nueva canción chilena ("čileanska nova pjesma") često je bila otvoreno politička, blisko povezana s progresivnim političkim pokretima u zemlji, a nešto kasnije i s vladom Narodnog jedinstva; bila je ključna mobilizirajuća snaga, koja je artikulirala snove i nade čileanskih masa za društvenom promjenom. Kao što je Max Berrú, osnivač ansambla Inti-Illimani, primijetio u intervjuu, glazba je bila način da se govori o stvarnoj situaciji u zemlji – o životima, patnjama i nevoljama campesinosa i radnika — nasuprot idiličnim "razglednicama" koje je komercijalizirana narodna glazba prije slala u svijet. Uspjeh ove glazbe u Čileu pomogao je širenju pokreta u drugim zemljama Latinske Amerike.
Pokret nueva canción odigrao je protuhegemonijsku ulogu. Glazbenici su bili, gramšijevski rečeno, organski intelektualci koji su u svojim pjesmama artikulirali nade milijuna Čileanaca, osuđivali društvenu nepravdu i propitivali mogućnost drugačije budućnosti. Riječima Victora Jare: "Bilo nam je dosta glazbe koja nam ne progovara, koja nas momentalno zabavi, ali nas ostavlja praznima." Nakon pobjede na predsjedničkim izborima u rujnu 1970., Salvador Allende održao je pobjednički govor ispred transparenta s natpisom "Ne možete imati revoluciju bez pjesama".
Quilapayún su bili predvodnici nueva cancióna u Čileu. U izjavi koju su dali 1969., kažu da "buržoasko društvo želi da umjetnost bude još jedan faktor društvenog otuđenja. Mi umjetnici trebamo je pretvoriti u revolucionarno oružje, sve dok naposljetku ne okončamo proturječje koje postoji između umjetnosti i društva". Njihov najvažniji album je "Santa María de Iquique" (1970.), koji je tematizirao masakr koji je čileanska vojska počinila nad rudarima u štrajku u gradu Iquique 1909. godine. Zajedno s bliskim suradnicima Victorom Jarom i bendom Inti-Illimani, Quilapayún su bili neslužbeni "ambasadori" Allendeove vlade.
Violeta Parra bila je glazbenica koja je željela stvoriti kontrakulturu kroz revival narodne pjesme i stvaranje popularnog narodnog repertoara. Bolje rečeno, kulturna baština potlačenih za nju je predstavljala novi oblik nacionalne kulture kao protutežu dominantnoj kulturi. Njezine pjesme često su kritizirale bogate čileanske zemljoposjedničke elite, kao i crkvu i vojsku. Parra je počinila samoubojstvo 1967. godine u dobi od 49 godina, nakon što se čitavog života borila s depresijom.
Victor Jara radio je kao učitelj, redatelj eksperimentalnih kazališnih predstava, a kasnije je postao kantautor. U svojim je pjesmama od samog početka antagonizirao i satirizirao konzervativni establišment i crkvu, zbog čega je nerijetko i cenzuriran. U jednoj svojoj pjesmi jednostavno kaže: "Ako su ruke naše, naše je i ono što te ruke proizvode." Početkom šezdesetih učlanjuje se u Komunističku partiju. U bilješkama uz album "Canto Libre" navodi: "Naša je dužnost pružiti ljudima oružje za borbu protiv sjevernoameričkog komercijalnog monopola u glazbi, kao i vlastiti identitet s folklorom koji je uostalom najautentičniji jezik koji jedna zemlja može imati, kroz prosvjednu pjesmu pomoći narodu da shvati (...) i transformira (...) stvarnost."
Godine 1970. podržao je Allendea za predsjednika i napisao pjesmu "Venceremos" za njegovu kampanju. Nakon Pinochetovog puča kojim je svrgnut Allende, u rujnu 1973. mučen je i ubijen je na stadionu u Santiagu, a njegovo je tijelo bačeno na ulicu. Za vrijeme mučenja prkosno je pjevao "Venceremos", a u posljednjim danima napisao je i stihove pjesme koja je prokrijumčarena sa stadiona: "Kako je teško pjevati kad moram pjevati o užasu / O užasu u kojem živim, o užasu u kojem umirem". Do samoga kraja davao je glas siromašnima u svojoj zemlji. Umro je kao mučenik i internacionalni simbol otpora Pinochetovom autoritarnom, neoliberalnom režimu, u kojemu je tijekom 17 godina oko 2.300 ljudi ubijeno ili je "nestalo", a najmanje 27.000 ih je mučeno.
Mnogi glazbenici otišli su u egzil i zabranjen im je povratak u Čile do samog kraja diktature. Revolucionarni duh održavan je tokom godina represije tajnom distribucijom glazbe nueva cancióna putem piratskih vrpci i aktivnošću mnoštva čileanskih bendova u egzilu. Pinochetov režim nadao se da će protjerivanjem pokret nestati. Umjesto toga, glazbenici su postali međunarodno poznati simboli i glasnogovornici otpora protiv diktature, prisutni na događanjima, konferencijama, marševima i demonstracijama diljem svijeta.
"El pueblo unido jamás será vencido", militantna koračnica koju su pjevali Quilapayún i Inti-Illimani na svim svojim koncertima, postala je slavna i prevedena je na mnoge jezike. Bazirani u Italiji, Quilapayún i Inti-Illimani u prvim godinama egzila sviraju stotine koncerata na svim kontinentima, sastaju se s političarima i organizacijama za ljudska prava kako bi objasnili situaciju u Čileu. Na taj je način nueva canción u egzilu pomogao stvoriti i održati potporu i solidarnost s čileanskim prognanicima diljem svijeta.
Gotovo svaka nacija u Latinskoj Americi ima svoju jedinstvenu verziju nueva cancióna. Ovdje ću navesti tek nekoliko meni najdražih izvođača. U Čileu, uz proslavljeni kvartet Parra-Jara-Quilapayún-Inti-Illimani, tu su i Rolando Alarcón s remek-djelom "Canciones de la guerra civil española" iz 1968., zatim Congreso, koji su svirali zanimljivi hibrid prog rocka i folka inspiriranog tradicionalnim melodijama s Anda, te Ángelo Escobar i Patricio Manns.
Mercedes Sosa bila je argentinska folk pjevačica, poznata po svom političkom angažmanu, zagovaranju prava najmarginaliziranijih skupina te strastvenom altu. Diljem Latinske Amerike zvali su ju "glasom ljudi bez glasa". Nakon što je vojska 1976. preuzela vlast u Argentini i uspostavila diktaturu, Sosa, koja je bila deklarirana komunistkinja, trpi maltretiranja, prijetnje, uhićenja i cenzuru te je naposljetku prisiljena na egzil. U Argentini je i kantautor Piero; u Meksiku Óscar Chávez, u Urugvaju kantautor i pjesnik Eduardo Darnauchans i Alfredo Zitarrosa, u Boliviji Emma Junaro, u Nikaragvi Carlos Mejía Godoy, u Venecueli Alí Primera. U Kubi se razvio podžanr zvan nueva trova, čije je predstavnike poput Pabla Milanésa i Silvija Rodrígueza najprije maltretirala kubanska vlada, no zatim su postupno prihvaćeni i naposljetku slavljeni kao nacionalne ikone.
Nueva canción živi i danas kroz stvaralaštvo mladih generacija poput, primjerice, slavne Natalije Lafourcade iz Meksika, koja nastoji očuvati glazbenu ostavštinu čitavog kontinenta, ali sa suvremenim senzibilitetom – u najboljoj tradiciji nueva cancióna, njezine pjesme istražuju "korijene", no imaju i karakterističan, moderan autorski pečat.
Playlistu koju preporučujemo uz čitanje teksta možete pronaći ovdje.
