Henry Kissinger, jedna od najprepoznatljivijih političkih figura druge polovice dvadesetog stoljeća, preminuo je 29. novembra u svojoj stotoj godini. Njegova formalna politička karijera, neobična po tome što se nikada nije kandidirao ni za jednu izbornu funkciju, uključivala je mjesto predsjedničkog savjetnika za nacionalnu sigurnost (1969. – 1975.), kao i ono državnog tajnika, odnosno američkog ministra vanjskih poslova (1973. – 1977.). Na obje te pozicije, koje je jedno vrijeme sasvim neuobičajeno držao paralelno, prometnuo se u ključni faktor američke vanjske i vojne politike u jeku hladnog rata.
Karijeru je počeo skromnije. Njegova njemačko-židovska obitelj bila je prisiljena emigrirati iz nacističke Njemačke 1938. u New York, kada je Heinz (kasnije Henry) imao petnaest godina. Državljanstvo je stekao tek nakon što je regrutiran u američku vojsku 1943. godine, a rat i neposredni poslijeratni period proveo je po svemu sudeći na kontraobavještajnim zadacima. Interes za taj tip posla i veze s obavještajnom zajednicom nije napustio ni za vrijeme svoje uspješne akademske karijere 1950-ih, a tokom narednog desetljeća uključuje se kao savjetnik i čovjek iz sjene u niz republikanskih kampanja i predkampanja.
Iako originalno pristalica njegovog suparnika, Kissinger se ipak nakon dolaska na vlast Richarda Nixona 1969. uspio izboriti za mjesto u njegovom krugu. Kada je postao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, što je funkcija znatno utjecajnija nego što službeni naziv sugerira, Kissinger je uživao veliko povjerenje obavještajnog "establišmenta" i vanjskopolitičkih krugova, a u narednim godinama to je povjerenje iskoristio da se nametne kao jedna od ključnih figura u svom polju.
U periodu kada je nosio dvije najvažnije vanjskopolitičke funkcije u SAD-u presudno je utjecao na niz politika koje su obilježile hladni rat. U Vijetnamskom ratu prvo je forsirao dramatičnu eskalaciju rata intenzivirajući bombardiranja ne samo sjevera te zemlje nego i susjednih Laosa i Kambodže, s katastrofalnim posljedicama koje su uključivale stotine tisuća civilnih žrtava. Potom je orkestrirao postepeno povlačenje SAD-a, što je naposljetku rezultiralo porazom u tom ratu.
Njegova gorljiva podrška ekstremno desnim autoritarnim režimima u Južnoj Americi i Africi nesumnjivo je doprinijela lošem imidžu SAD-a na tim kontinentima, što je trajni američki problem
U Africi je podržavao ratove južnoafričkog aparthejd režima u Namibiji i Angoli, a u Južnoj Americi bio ključni zagovornik vojnih hunti, osobito u Argentini i Čileu. U ovoj posljednjoj zemlji poticao je rušenje demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea. Njegovo nasljeđe uključuje i potporu indonezijskog okupaciji Istočnog Timora, te pakistanskom ratu protiv Bangladeša. Tijekom posljednjeg rata počinjeni su masovni zločini koje neki smatraju genocidom.
Istovremeno, Kissingeru se pripisuju zasluge za neke revolucionarne poteze u hladnoratovskoj diplomaciji: američko priznanje NR Kine i uspostavu diplomatskih odnosa s tom zemljom, mir između Egipta i Izraela, pri čemu je najveću arapsku zemlju pretvorio iz sovjetskog u američkog saveznika i u jednog od jamaca izraelske sigurnosti te detant, odnosno relaksaciju odnosa sa SSSR-om koji su rezultirali sporazumima o ograničenju nuklearnog oružja.
U svakoj od tih političkih odluka, koje su bez sumnje obilježile hladni rat, Kissinger se rukovodio pokušajem smanjenja utjecaja ključnog američkog rivala – Sovjetskog Saveza – na globalna događanja, po cijenu uske suradnje s ekstremno autoritarnim ali antikomunističkim režimima i doslovce milijuna žrtava. Nakon afere Watergate i odlaska osramoćenog Nixona s vlasti, Kissinger je ostao na poziciji i u administraciji Geralda Forda i zadržao pažljivo medijski građenu sliku vanjskopolitičkog genija i neke vrste celebrityja, pa čak i navodnog seks-simbola, intimno povezanog s elitnim krugovima.
Odlazak s pozicije državnog tajnika 1977. nije značio i gubitak utjecaja na svjetsku politiku. Kissinger se vratio na niz savjetničkih funkcija po think tankovima, obično povezanim s obavještajnim krugovima, ali i na akademiji i u privatnom sektoru. Njegova posljednja visoka politička funkcija bila je ona predsjedavajućeg komisije koju je osnovao George W. Bush za istragu napada 11. septembra. Podupirao je i invaziju Iraka 2003. godine, koja je dovela do katastrofalnih humanitarnih i geopolitičkih posljedica.
Kao potvrda njegovog visokog renomea među svjetskim liderima, unatoč povremenim stavovima koji su bili suprotni odlukama establišmenta, mogu se promatrati i dirljive izjave koje su u povodu njegove smrti dali vodeći američki, evropski, pa čak i kineski političari. U njima se Kissinger implicitno tretira kao genij vanjske politike, motiviran možda ponekad ciničnim, ali naposljetku racionalnim postulatima vanjskopolitičkog realizma. Ta se "škola" dovodi u vezu s politikom lišenom diktata ideoloških principa i apsolutno posvećenoj državnom, odnosno nacionalnom interesu, što uključuje i povremeno nužnu akomodaciju različitih interesa inače suprotstavljenih velesila.
Za takvo tumačenje Kissingera ne nedostaje dokaza: on je uložio velike napore da brutalnom silom uguši perspektive ljevice u Južnoj Americi, kao "stražnjem dvorištu" SAD-a, ali je istovremeno za vrijeme sovjetsko-kineskog sukoba stao na stranu gorljivijeg komunista u tom sukobu – Mao Ce Tunga. Sve kako bi, dakako, oslabio ključnog američkog rivala. No on je istovremeno od svojih navodnih realističkih uzora iz 19. stoljeća, lorda Castlereagha i Klemensa von Metternicha, kojima se bavio u svom doktoratu, nesumnjivo naslijedio i ultrakonzervativni i antirevolucionarni žar, koji je iskazivao ne samo u vanjskoj, nego i u domaćoj politici, pa čak i u osobnom odnosu sa svojim progresivnijim kolegama.
Njegovo nasljeđe uključuje brojne zahtjeve, pa čak i formalne pravne pokušaje da mu se sudi kao ratnom zločincu. No čak i njegov status vanjskopolitičkog genija, o kojem postoji širok konsenzus, mogao bi u narednim godinama doći pod veliki znak pitanja. Dugoročno, njegova gorljiva podrška ekstremno desnim autoritarnim režimima u Južnoj Americi i Africi nesumnjivo je doprinijela lošem imidžu SAD-a na tim kontinentima, što je trajni američki problem.
Izraelsko-egipatsko savezništvo koje je uspostavio sredinom 1970-ih ostavilo je neriješenim palestinsko pitanje, osobito problem Gaze, koji je sada jedan od ključnih izazova američkoj vanjskoj politici. Također, kompromis koji je napravio s NR Kinom o tome da SAD formalno priznaje vladu NR Kine kao jedinu kinesku vladu, ali svejedno brani Tajvan od kontrole Pekinga, mogao bi u bliskoj budućnosti dovesti do katastrofalnog svjetskog rata između aktualne dvije velesile i naposljetku – strahuju mnogi u američkom establišmentu – do slabljenja američke pozicije kao vodeće svjetske sile.
