U posljednjih nekoliko godina ljevica je u Latinskoj Americi ponovno u usponu. Možete li prvo reći nešto o prethodnim lijevim "valovima" na kontinentu i osvrnuti se na podjelu na "staru" i "novu" ljevicu, gdje se ova prva obično opisuje kao marksistička i antiimperijalistička, a druga kao progresivna ili socijalistička?
Latinska Amerika predstavlja živi laboratorij društvenih i političkih promjena, a jedan od dokaza za tu tvrdnju je i fenomen latinskoameričkog povratka na vlast "nove ljevice". Pritom trebamo razlikovati tri lijeva vala. Prvi val je bio tijekom hladnog rata, drugi u prvom desetljeću 21. stoljeća, dok je treći val zapljusnuo regiju početkom trećeg desetljeća 21. stoljeća. Drugi val započeo je u Venezueli 1998., kada je na slobodnim i poštenim izborima došao na vlast Hugo Chávez, a lijeve političke opcije u Latinskoj Americi bile su na vrhuncu 2008., kada su vlast držale u jedanaest od dvadeset država regije. Uzdizanje drugog vala ljevice objašnjavalo se nezadovoljstvom birača kvalitetom demokracije u kojoj su živjeli, povećavanjem stupnja siromaštva i nejednakosti, razočaranjem u demokratske institucije, nemogućnošću stvaranja adekvatnih mehanizama participacije, reprezentacije i odgovornosti te unutrašnjim i vanjskopolitičkim posljedicama globalizacije, kao i činjenicom da dva desetljeća poslušnog provođenja politike Vašingtonskog konsenzusa nisu donijela očekivane rezultate. Politika drugog vala latinskoameričke ljevice razlikovala se od prvog vala i starih ljevičara i vladavine braće Castro, Salvadora Allendea ili sandinista te su analitičari smatrali da postoji razlika između "dobre" i "loše", "socijaldemokratske" i "populističke", odnosno "umjerene" i "radikalne" ljevice. Novu radikalnu ljevicu predstavljali su Venezuela na čelu s Hugom Chávezom, Bolivija Eva Moralesa, Ekvador Rafaela Corree i Nikaragva Daniela Ortege. Egzemplarni primjerci umjerene ljevice bili su Čile Michelle Bachelet, Brazil Luiza Inácija Lule da Silve i Urugvaj Tabaréa Vázqueza. Argentinu su jedni svrstavali u tabor radikala, drugi u tabor umjerene ljevice, dok su treći smatrali da je politika bračnog para Kirchner-Fernández bila u sredini. Smanjivanjem sredstava za financiranje "lijeve" demokracije i neispunjavanjem obećanja, u drugom desetljeću 21. stoljeća smanjilo se i zadovoljstvo građana vladavinom drugog vala ljevičara te je došlo do jačanja političkih opcija desnog centra.
Desne vlade u Latinskoj Americi uglavnom bolje surađuju sa SAD-om nego lijeve, no imali smo i paradoks da je lijevi meksički radikal AMLO imao bolje odnose s republikancem Trumpom nego s demokratom Bidenom
Novi mladi glasači
Od 2018. naovamo progresivne opcije pobijedile su u Peruu, Čileu, Hondurasu, Meksiku, Argentini i Boliviji. Uskoro će biti izbori u Kolumbiji, gdje se očekuje pobjeda Gustava Petra, dok bi u Brazilu bivši predsjednik Lula da Silva mogao pobijediti desničara Bolsonara. Gdje biste ideološki smjestili navedene vlade?
Kad malo bolje razmislim, lijeve vlade Argentine, Meksika, Bolivije i Perua ne pripadaju novom, trećem valu ljevice, već svojim obilježjima više odgovaraju drugoj fazi drugog vala. Ujedno, nisam sigurna da je tvrdnja da su progresivne opcije pobijedile u Meksiku, Argentini i Peruu ispravna. Pitanje je što je to progresivno, osobito u slučaju Meksika i Argentine gdje su na vlasti lijevi populisti. U Meksiku je na vlasti lijevi populist Andrés Manuel López Obrador (AMLO) koji je opozvao brojne pozitivne ekonomske i obrazovne reforme svoga prethodnika te predsjedničkim uredbama daje privilegije državnim tvrtkama i vojsci. U Argentini su na vlasti populisti iz peronističke stranke Partido Justicialista, Los Fernández – predsjednik Alberto i njegova potpredsjednica Cristina Fernández de Kirchner – koji su trenutačno u zavadi, što utječe na upravljanje državom. U Peruu je na vlasti radikalni populist, učitelj Pedro Castillo koji je za osam mjeseci vladavine preživio dva opoziva i promijenio više premijera i ministra, koji stalno mijenja stavove i koji prema mojim procjenama neće dugo ostati na vlasti. U Boliviji je na vlasti Moralesov čovjek Luis Arce. Svi su oni radikalni populisti drugog vala. Socijalna pravda i promoviranje socijalne jednakosti uvijek je bio ključni cilj ljevice, no AMLO, Los Fernándezi, Castillo i Arce to ne čine u skladu s pravilima predstavničke liberalne demokracije. U kojem će smjeru ići vladavina predsjednice Hondurasa Xiomare Castro, supruge bivšeg predsjednika i Chávezovog prijatelja Manuela Zelayje, ostaje da vidimo.
Koji su politički, ekonomski i društveni uzroci ponovnog uspona lijevih snaga na kontinentu?
Politika i ekonomija često se ponavljaju i dolaze u ciklusima. Glasači daju šansu jednoj političkoj opciji, koja ih razočara i iznevjeri njihova očekivanja, pa na sljedećim izborima glasaju protiv navedene političke opcije i daju šansu drugoj političkoj opciji. Jedinu državu prvog vala ljevice, iako je i tamo došlo do promjene politike, predstavlja Kuba koja je primjer marksističke i antiimperijalističke ljevice. Nikaragva i Venezuela su radikalne ljevice drugog vala koja se konstantno sukobljava s "neprijateljima" – političkim suparnicima, poduzetnicima i američkom vladom. Iz godine u godinu dolazi do priljeva novih mladih punoljetnih glasača koji smatraju da nisu politički zastupljeni jer "stari" političari imaju zastarjele agende te dolazi do trenda izdizanja novih lica. I u Latinskoj Americi, kao i na zapadu, mlade generacije srednje klase žive lošije od svojih roditelja i ne vide mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici, a često ni zadržavanja istog socijalnog statusa. Ujedno, bitna im je zaštita ljudskih prava, autohtonih naroda i okoliša, kao i rodna ravnopravnost te stav da bi država trebala više intervenirati u privredu. Upravo je to odlika najnovije latinskoameričke ljevice, odnosno trećeg vala koji započinje s Čileom i novim predsjednikom Gabrielom Boricem koji se sam okarakterizirao "slobodarskim socijalistom".
Kina bi mogla nadmašiti SAD i postati najveći trgovinski partner Latinske Amerike, no političke elite regije imaju podijeljene stavove u vezi uloge Kine u domaćim ekonomijama
Boric je vodeći predstavnik nove generacije, zelene ljevice koja se želi osloboditi ovisnosti o fosilnim gorivima, ne oslanja se toliko na tradicionalnu bazu kao što su sindikati i naglasak stavlja na identitetske i feminističke politike. Kakav je njegov odnos prema naslijeđu svojih prethodnika?
Boric je u svom predizbornom programu, uz isticanje socijalne ravnopravnosti, naglašavao feminističke i zelene agende, na početku kampanje bio je izrazito lijevo, čak radikalno orijentiran, pa je izjavljivao da će Čile kao koljevka neoliberalizama biti i njegov grob. Svojom retorikom udaljio je od sebe čak i old-school političare iz demokršćanske stranke te bivšu predsjednicu Michelle Bachelet. Da bi u drugom krugu dobio i njihove glasove, bio je primoran ispričati se zbog "generacijske arogancije", primjerenije se oblačiti i ublažiti svoje radikalne stavove. Znamo da želi socijalno osjetljiviji Čile s univerzalnom zdravstvenom zaštitom, većim mirovinama i oprostom studentskih kredita, no za sve to potrebna su sredstava pa je upitno koliko će predizbornih obećanja biti ispunjeno. Boric pripada milenijskoj ljevici, odnosno socijalizmu à la Alexandria Ocasio-Cortez u SAD-u, te je u maniri milenijskog socijalista osudio diktatore Venezuele, Nikaragve i Kube, kao i rusku invaziju na Ukrajinu, što je i bilo za očekivati jer je naglašavao važnost demokracije i zaštite ljudskih prava. Boric je začetnik novog trenda koji bi mogao inspirirati mlade diljem Latinske Amerike da, ukoliko u velikom broju izađu na izbore, postoji mogućnost da i u njihovim državama predsjednik postane čupavi tridesetogodišnjak s tetovažama koji zagovara promjene.
Uloga SAD-a i Kine
U časopisu Foreign Policy krajem siječnja objavljen je članak koji je napisao bivši direktor za Latinsku Ameriku američkog Odbora za nacionalnu sigurnost, Benjamin N. Gedan. On piše da je stara ljevica "pregažena i diskreditirana", što SAD-u ide na ruku, dok su lideri mlađe generacije ustvari socijaldemokrati, a to znači prirodni saveznici Washingtona. Za primjer navodi da je Boric ministrom financija imenovao u SAD-u cijenjenog direktora središnje banke Marija Marcela. Slažete li se s ovakvom ocjenom i znači li to da počinje nova era manje antagonističkih odnosa latinskoameričke ljevice i SAD-a?
Ne smatram da počinje nova era odnosa. Teško je na primjeru imenovanja ministra financija jedne države Latinske Amerike zaključiti da će doći do zatopljivanja odnosa. Boric je navedenog ministra imenovao kako bi pokazao umjerenom glasačkom tijelu da neće donositi radikalne ekonomske i financijske poteze. Doduše, upitna je i sama mogućnost donošenja radikalnih odluka jer Boriceva koalicija u zakonodavnom domu ima svega 37 od 155 glasova, što nije dovoljno za izglasavanje radikalnih mjera. Boric će i za umjerene prijedloge trebati potrošiti puno vremena i energije za postizanje dogovora i izglasavanje. Pritom ne zaboravimo da još uvijek zasjeda Ustavotvorna skupština koja treba dati prijedlog novog ustava. Ustav treba biti prihvaćen na plebiscitu, s time da je prema posljednjim ispitivanjima javnog mnijenja više građana sklono glasati protiv njegove promjene. Latinska Amerika je regija koja se sastoji od 20 država i uvijek su neke od njih bolje nego druge surađivale sa Sjedinjenim Američkim Državama. Desne vlade uglavnom bolje surađuju sa SAD-om nego lijeve, no imali smo i paradoks da je lijevi meksički radikal AMLO imao bolje odnose s republikancem Donaldom Trumpom nego s demokratom Joeom Bidenom.
Kina je najveći ulagač odnosno konzument prirodnih resursa kojima kontinent obiluje. Koliki je i kakav utjecaj Kine na latinskoameričke ekonomije i tamošnje stanovništvo?
Narodna Republika Kina već je 15-20 godina značajan igrač u Latinskoj Americi. Glavni kineski interesi u regiji su osigurati energiju, metale i hranu potrebnu za njenu robusnu ekonomiju i rastuću srednju klasu. Ujedno, Kina doživljava regiju kao zonu natjecanja sa suparnikom Tajvanom, koji još uvijek priznaju Paragvaj, Gvatemala, Honduras i Nikaragva, dok su Panama, Dominikanska Republika i El Salvador u posljednjih nekoliko godina oko toga promijenili stav. Regija predstavlja i poligon natjecanja sa SAD-om u njihovom dvorištu, stoga je kineski cilj i podržati ideološke i druge prijateljske režime u regiji. Očekuje se da će trgovina između regije i NR Kine do 2035. premašiti 700 milijardi dolara, što je više od dvostruko u odnosu na 2020. godinu. Kina bi mogla nadmašiti SAD i postati najveći trgovinski partner regije, no političke elite regije imaju podijeljene stavove u vezi uloge Kine u domaćim ekonomijama.
