Još smo u Andama, na putu za pustinju Atacamu!

Sve što se uspjelo održati u toj surovoj goleti – čupasti trnoviti grmovi i žbunje – nagnuto je prema sjeverozapadu, što rječito govori o smjerovima oštrih planinskih vjetrova.

Uokolo bjelina razbacanih kostiju uginulih životinja. Pitamo se: kako su uopće dospjele u te bezvodne predjele? I kakav nas životinjski svijet tek čeka dolje, u pustinji? I čijim se kostima grije pijesak Atacame?

Ali prije nego što smo prispjeli u Atacamu morali smo se spustiti s Anda. A to je, nismo ni slutili, bilo dvostruko teže od uspona! Cijelo poslijepodne i dobar dio noći put je vodio nizbrdo, kroz nepoznate i skrivene doline. Silazak je počeo u Socompi, ubogom seocetu izgubljenom u bespuću na granici između Argentine i Čilea, mjestu koje je otprilike 800 metara niže od Mont Blanca, najvišeg evropskog planinskog vrha. Začudo, granica je jasno obilježena i čak je, na naše opće čuđenje, i kontrola stroga. Tu su nas dočekali kruti čileanski carinici i policajci da bi nam pregledali putne isprave, raskopali prljavu odjeću u torbama i da bi – a zbog toga se, naravno, nitko nije ljutio – u putovnice utisnuli obavezni pečat o prijelazu granice. Rijetka i draga uspomena s Anda, čak i za okorjele svjetske putnike! U Socompi smo napustili naš nebeski vlak i ukrcali se u već dotrajale ruske teretne kamione marke "ural", iznajmljene od čileanske vojske. To su, u usporedbi s landroverima, prave terenske krstarice, s pogonom na svih šest kotača, pred kojima gotovo i nema prepreka. U sljedećih sedam dana oni će nam biti prava putna mora: čak i onda kad budemo mirovali pod šatorom ili dok se, rastrzani i umorni, budemo grčili u nemirnom snu, osjećat ćemo jezivi klepet vlastitih kostiju, opori miris nafte i prodorni zvuk tih metalnih čudovišta.

Doručak u zimskoj odjeći: vaš reporter priprema svoj prvi jutarnji obrok u ledenoj Atacami

U subotu, 30. travnja u 16 sati po čileanskom vremenu počela je naša nova pustolovina, ništa manje opasna i dramatična od svega onoga što smo dotada proživjeli. Put je i s jedne i s druge strane bio otvoren, bolje reći – nije ga bilo. Iza sebe smo ostavili zid od suhe, trošne gline i smrvljenih, raspucanih, kišom ispranih stijena. Ispred nas je bilo trnovito žbunje, žedno i kržljavo, mjestimično prekriveno debelom prašinom, kroz koju je trebalo naći pravi put.

 

Pijesak u plućima

Samo što smo krenuli nizbrdicom, prema Atacami, neki su odmah zažalili! Kasnije, kad smo se već podosta udaljili od Socompe i kad smo već počeli nervozno otresati pijesak s kose i odjeće, čule su se prve sočne psovke i ljutito gunđanje nekih novopridošlih novinara koji su nam se priključili, dva dana ranije, u Salti. Čvrsto pribijeni uz drvene klupe na tovarnom sanduku našega "urala", ispod gumiranog kamionskog platna koje nas je trebalo štititi samo od kiše i ni od čega drugoga, neprekidno su zvocali i sipali primjedbe: "Greška! Prokleta greška! Trebali smo prespavati u Socompi i krenuti tek ujutro!"

Doista, činilo se da je bilo mnogo razloga za ljutnju i prigovore, jer smo se upustili u silazak u samo predvečerje, a svatko od nas je dobro znao kako ovdje brzo pada noć i kakav sve košmar ona donosi. Međutim, na prigovore su imali pravo samo oni koji su došli u ovu ekspediciju s pogrešnim uvjerenjem da je to bezazlena salonska avantura, upriličena u blizini kakvog luksuznog hotela, na bezopasnom rubu pustinje ili prašume. Jer ovo što je bilo pred nama uistinu nije bilo za neodlučne i bojažljive! U neku ruku to nam je posredno dao do znanja i jedan od petorice čileanskih policajaca, koji je na graničnom prijelazu, uz ostalo, kazao: "Putovanja ovom prugom nisu česta. Cestom još manje! Stoga dobrodošli u Socompu, a dalje neka vas čuva sam bog!"

A ručak na plus 40: jesi li za konzerviranu ribu ili junetinu?

U početku smo policajčeve riječi smatrali uobičajenom, kurtoaznom dobrodošlicom, odnosno poslovično ljubaznim pozdravom za sretan put. Ali veoma brzo smo uvidjeli koliko griješimo. Jer od Socompe prema podnožju gorskog masiva, već na samom početku putovanja, pratile su nas tri ozbiljne nevolje, jedna veća od druge. Najprije, ubitačna snaga sunca koja se odbijala od zemlje u nepodnošljivo bljeskanje. Zatim neopisivi kovitlaci prašine što su prekrivali cijeli kraj, nemilice paleći i pržeći kožu. I konačno – minska polja rasuta uz samu granicu. Sa zasljepljujućom snagom sunca već smo nekako izlazili na kraj, jer smo na nju bili navikli u posljednjih dvadesetak dana, a osim toga svaki od nas imao je posebne sunčane naočale za najviši stupanja UV-zračenja. Ali bijela prašinasta zavjesa naprosto nas je izluđivala. (Nešto slično doživio sam samo u pustinji Gobi, u Mongoliji.) Oblaci sitnog pijeska što su ga uvis dizali kotači naših terenskih vozila potpuno su nam, poput najgušće jesenske magle, zastirali vidik. Usto su nam otežavali disanje, neprestano nas tjerajući na suhi kašalj, kihanje i šmrcanje. Pijesak nam je nezaustavljivo ulazio u pluća, taložio se u njima poput najvrelijeg katrana, i činilo nam se da će nas potpuno zagušiti.

Neki su se na vrijeme snašli: navlažili su krpe, maramice, marame, majice, košulje, čak i duge gaće i stavili ih, poput beduina, preko nosa i usta, kao provizornu masku. Neki su se toga dosjetili prekasno – tek kad su im pluća bila zatrpana sitnim pijeskom.

 

Opasnost – mine!

Opasnost! Neeksplodirane mine! Ne silazite s označenih putova! Nailazeći na ova upozorenja, ispisana na drvenim pločicama, odjednom smo shvatili svu ozbiljnost i dramatičnost onog policijskog pozdrava na granici. Policajac je dobro znao što nas čeka na putu. A to što nije bio do kraja jasan – to mu, naravno, nismo mogli uzeti za zlo. Bilo je u tim napisima na drvenim pločicama neke čudne ironije i bezobrazne drskosti. Pojam označeni putovi, na što su ukazivale drvene pločice, bio je naime krajnje relativan. Orkanski vjetrovi, koji ovdje nisu rijetkost, stizali bi s Anda u podnožje, podizali guste oblake prašine i naprosto u trenu izbrisali i zameli sva vidljiva obilježja na putu, čak i drvene pločice s upozorenjima na opasnost od minsko-eksplozivnih sredstava. Stoga zapravo nismo mogli biti do kraja sigurni jesmo li, tumarajući ovim negostoljubivim predjelima, uvijek odabirali najbolji i najsigurniji put. Tak kad bismo mjestimice, lijevo ili desno i dalje od sebe, vidjeli prostore ograđene bodljikavom žicom ili kakvo uništeno vozilo ili pak usamljeni grob s drvenim križem, znali smo da se naši kamioni kreću ipak najsigurnijim dijelom planinskog bespuća.

Dabome, svakoga od nas istodobno je kopkala neskrivena znatiželja – odakle mine u ovom dijelu Čilea? Pokušavajući doći do pravoga odgovora čuli smo nekoliko različitih verzija, ne mogavši nikako dokučiti koja od njih je prava. Jedna je govorila kako su mine postavljene još početkom davnih sedamdesetih godina, kad je vojna hunta, na čelu s generalom Pinochetom, došla na vlast vojnim udarom, ubivši prije toga legalno izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Tako je Pinochet, navodno, htio spriječiti masovan bijeg ljudi iz zemlje. Drugu pak verziju čuli smo kasnije u avionu za Santiago: najveći broj mina, rečeno nam je, posijan je uz granicu u vremenu između 1975. 1978. godine, kad su politički odnosi između Čilea i Argentine bili krajnje zaoštreni. Treća verzija bila je već na granici vrhunske izmišljotine: to nisu minska polja, nego ilegalna skladišta eksploziva što ga koriste "divlji" kopači minerala u Andama, kojima policija "gleda kroz prste". Postojala je i četvrta verzija, isto tako neuvjerljiva i maglovita: prema njoj je još davno jedna grupa čileanskih vojnika, vježbajući polaganje mina, učinila to previše temeljito. Pošto su u međuvremenu navodno izgubljeni planovi tih minskih polja, ostala je i opasnost u tom dijelu Anda. Petu, desetu ili petnaestu verziju nismo ni bilježili jer je bilo odveć očito da je ovdje svaki čovjek imao svoju priču o minama od kojih su sve, osim jedne jedine, bile u golemom raskoraku s pravom istinom.

 

70 godina bez kiše

Već prvoga dana silaska s Anda imali smo u planu putovanja zaostatak od nekih sedamdeset kilometara. Stoga smo vozili do granice izdržljivosti, a logor smo podigli tek negdje oko ponoći. Te sam noću shvatio koliko mi je mnogo pomogao prijatelj Pascal Valley iz ženevskog sjedišta ekspedicije. Donio mi je naime specijalnu odjeću za boravak u Atacami! Možda će vam se činiti čudnim, ali je istinito: dnevne temperature ovdje se kreću oko 40 stupnjeva Celzija, a noćne padaju – ispod nule! Uostalom, pažljivo pratite kako su se mnogi od nas oblačili prije nego što smo se uvukli u vreće za spavanje. Imali smo, dakle, majicu kratkih rukava, pa majicu dugih rukava, pa specijalnu majicu za čuvanje tjelesne topline, zatim debelu zimsku jaknu, potom vuneni gunj s kapuljačom i konačno debelo postavljenu vreću za spavanje. Na kraju, lijegali smo u šator koji nas je također dosta štitio od hladnoće. Međutim, i unatoč tako debeloj odjeći i dobro zatvorenom šatoru, otpornom na vjetar i kišu, nešto poslije tri sata ujutro malo tko nije osjećao hladnoću u nogama i mraz na obrazima.

Sveznajući čovjek: Miguel, dobri duh ekspedicije

Drugog dana spusta logor smo podigli na jednoj vjetrometini, uz samu "cestu" koja je vodila prema napuštenom rudniku salitre. Pred nama se izdužila Atacama, kao ravna beživotna ploča, na kojoj caruju samo pijesak, ledeni noćni vjetar i dnevna vrelina. Godinama čekajući kišu – a kažu da ovdje ona nije pala u posljednjih sedamdesetak godina – zemlja ne može podnositi silovitu snagu sunca. Svjetlost se odbija naviše, na dva-tri metra od pijeska, u nepodnošljivoj jari koja prijeti da sprži sve što joj se nađe na putu. Svjetlost je zasljepljujuća: nemilice udara u oči i mozak. Osjećamo to čak i kroz uske proreze na provizornim maskama koje smo stavili preko lica.

 

Atacama živi noću

Upravo je nevjerojatno kako brzo se čovjek mora privikavati na nove klimatske uvjete i okolinu. Jutra su u Atacami svježa, moglo bi se reći čak hladna, ispunjena oštrim planinskim vjetrom što puše s Anda. A to znači da se do prvih zraka sunca, koje ovdje u svibnju izlazi oko osam sati, može na sebi imati debela zimska odjeća. Čim se sunce promoli iza šiljatih planinskih vrhunaca, nastaje dramatično komešanje među svima nama: protokom, čini se, svake minute dnevna temperatura počinje vrtoglavo rasti. Već oko deset sati velika nas je većina samo u kupaćim gaćicama, s obaveznim zaštitnim pokrivačem na glavi – šeširom, kapom ili nečim trećim što ublažava silovitu snagu sunčevih zraka.

Ovo je putovanje na kojem čovjek uči s nogu. Uči ili klone kao tratinčica na jakom mrazu. Nešto slično se dogodilo Enriqueu Guillermu Perezu. U utorak, 3. svibnja iznenada se, pred našim očima, stropoštao na zemlju...

Ovo je putovanje na kojem čovjek uči s nogu. Uči ili klone kao tratinčica na jakom mrazu. Nešto slično se dogodilo Enriqueu Guillermu Perezu, jednom od četvorice članova ekspedicije s Kanarskih otoka. Njegov organizam jednostavno nije mogao podnijeti sve te silne napore – ubitačnu podnevnu vrelinu, ledene noći, vožnju terenskim vozilima, pustinjsku prašinu... U utorak, 3. svibnja iznenada se, pred našim očima, stropoštao na zemlju, kao da mu je netko iščupao kralježnicu. Odmah su mu priskočili u pomoć dr. Goby Goubran i dr. Mike Irani, naši službeni liječnici. Puna dva sata trajala je Perezova "reanimacija". U srcu Atacame, pri temperaturi od preko 40 stupnjeva, u trenu je improvizirana bolnička postelja sa svim priručnim aparatima i potrebnim lijekovima. Veoma brzo poslije Pereza kolabirala su i dva ruska člana ekspedicije. Bilo je više nego dramatično gledati te mlade momke kako kopne pod udarima snažne groznice i kako se gotovo kao u epileptičnim trzajima grče pred našim očima, obliveni hladnim znojem.

Nakon te dramatične epizode mnogi od nas su se s pravom upitali: kako preživjeti Atacamu i postoji li ijedan živi stvor koji je u stanju podnijeti ove surove uvjete opstanka? Preko dana, kad sve ključa od vreline, Atacama se čini posve beživotnom: ništa se ne miče ni na nebu, ni na zemlji. Ali u noći, osobito pred jutro kad se temperatura spusti na podnošljivu razinu, u pustinji odjednom sve oživi. Pustinjski miševi, razne bube, insekti, gmizavci svih vrsta i veličina izmigolje na površinu iz svojih rupa, u potrazi za hranom. Kreću u lov ili bivaju ulovljeni! Ovdje, kao i u prašumi, nema milosti ni za koga: prežive samo brži, jači i oprezniji.

 

Doviđenja u Meksiku!

Čim se sunce pojavi iza golih brežuljaka, život opet zamire sve do noći. Sve se smiri, sve osim nas, koji prkosimo i vrućini i hladnoći, iscrpljujući se do krajnosti. Veliku nam nepriliku pričinjava nedostatak pitke vode: na posljednjim smo rezervama. Zato o higijeni, osim onoj elementarnoj, ovdje malo tko razmišlja. Zanimljivi su savjeti dr. Iranija: žeđ gasite samo običnom vodom, nikako nekom drugom tekućinom. Pijete li, recimo, sok ili neko gazirano piće, žeđ se utaži samo privremeno i, što je najgore, poslije je potreba za vodom još izraženija. Cijeli organizam treba stanovitom samokontrolom prilagoditi paklenoj vrućini i ako se to uspije, onda je i sve ove nedaće – žeđ, pomanjkanje minerala, vrućinu i jednoličnu ishranu – lakše podnositi.

Kroz oblake prašine: i ovako se putovalo kroz Atacamu

Suočeni smo s još jednom velikom neprilikom – u pustinji je zbog mekanog, pjeskovitog terena veoma teško učvrstiti šator. Već malo jači vjetar diže ga sa zemlje, mlatarajući njime kao krpom na užetu. Svatko se snalazi na svoj način: jedni šator učvršćuju putnim torbama, drugi ih vežu za kamione i landrovere, treći tragaju za kamenjem koje je ovdje prilična rijetkost. Sve nam je više problem i hrana: svi već sanjamo sočne odreske i – tuš! Pomalo smo se zaželjeli civilizacije. Sve to nas čeka već sutra, na pacifičkoj obali. Nitko nas neće moći spriječiti da se naglavačke bacimo u prohladni ocean i skinemo sa sebe svu nakupljenu prljavštinu.

Posljednju noć provodimo u Mjesečevoj dolini, gdje su se – kako nam kažu naši domaći vodiči – američki astronauti spremali za put na Mjesec. U okruženju divlje i netaknute prirode mislimo na šum valova i beskrajnu pješčanu morsku plažu iznad koje klikću galebovi. Pijesak, pogotovo onaj koji plave morski valovi, nekako nam sada više nije omražena riječ! O prašumama Meksika, Gvatemale, Nikaragve i Hondurasa, gdje ćemo se opet okupiti sljedeće godine, razmišljaju samo oni najokorjeliji.

Viva Mexico! Kako bi rekao naš znameniti i sveprisutni Miguel i ozbiljno dometnuo: "Ali živjela i sreća čiji smo miljenici ipak bili na ovom putovanju dugom 2500 kilometara – kroz Gran Chaco, preko Anda do Atacame!"

(Kraj)