Vrijeme darivanja proteklih tjedana donijelo nam je među ostalim jedan nesvakidašnji marketinški show iz produkcije najvećih banaka u Hrvatskoj. Posrijedi je bila akcija spašavanja drugog stupa mirovinskog osiguranja, onog u kojem četvrtinu svojih izdvajanja za penziju ostavljamo bankama da njime žongliraju na tržištu, ne bi li nam tako osigurale nešto viša primanja u starosti. No pokazalo se da već 20 godina ustvari bacamo golem novac u rupu bezdanicu.
Ministar financija RH Zdravko Marić je zbog toga prije godinu i pol dana ustvrdio da ćemo se iz ove ekonomske krize, uzrokovane pandemijom, vaditi i ukidanjem drugog stupa te vraćanjem izdatka za nj u državni proračun. U pitanju je oko sedam milijardi kuna godišnje, s kojima zasad nemamo nikakvu zaradu na tržištu, ali zauzvrat imamo sve teže podnošljiv javni dug. Europska unija, međutim, iskoristila je svoj potencijal i priskočila upomoć najizloženijim članicama. Lakše je i njoj bilo tako, nego da iz krize izađe s nekoliko težih financijskih pacijenata za vratom.
Drugi stup je tako preživio, mada je u biti i dotad bio na aparatima, neodrživ i preskup. Od njega korist imaju samo bankovni obavezni mirovinski fondovi. No upravo ta je činjenica razlog i da ga se pod svaku cijenu, dabome na račun svih nas, spasi i eventualno učini još važnijom komponentom sustava.
A onda se na sceni pojavila stanovita Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, naoko skupina građanski aktivnih pojedinaca s plemenitom misijom i vizijom unapređenja modela drugog stupa. Budući da se njime došlo do zida uslijed forsiranja tržišnog rješenja pri osiguravanju mirovina, netko je zaključio da je izlaz u još većoj mjeri tržišta. Uostalom, bankovni fondovi to isto poručuju još od pretprošle decenije. Udruga pak ističe da prakticira "zagovaranje interesa osiguranika i kapitalizacije individualne mirovinske štednje hrvatskih građana".
Naravno, nemoguće je zadovoljiti obje strane na toj relaciji s poslovično sitim vukom i cijelom kozom. Baš kao što je nemoguće svima zaraditi veće penzije na burzovnoj kocki, jer priroda te igre nalaže da mnogi budu na gubitku, e da bi netko izdašnije zaradio. Ipak, ova udruga sugerira da gubitak ubuduće spriječimo znatno većim ulozima u dotičnom hazardu. I ne samo to, nego da značajno povećamo stupanj rizika u strukturi ulaganja.
Ujedno se napominje da s postojećim profilom drugog stupa ostaju u plusu samo banke, odnosno njihovi fondovi po naknadi za poslovanje, a zatim i one, čim oplindranoj državi zatrebaju krediti da premosti budžetsku rupu. Taj zgodan retorički trop, s dozom negativne emocije na račun banaka, također je već postao opće mjesto u javnom govoru o temi financija. Stoga se više nego oportunim čini krenuti u nadogradnju drugog stupa upravo tobožnjom kritikom bankovne pozicije. I dovoljno da se zapitamo tko su nositelji takvoga suptilnog pristupa.
Dosad su vanjski reklamni posao za banke odrađivali uglavnom pojedinci. Oni su teško mogli posezati za sredstvima obrnute psihologije, ali sad je tu jedna udruga koja sugerira da inicira proces odozdo, iz redova samih nas. Zavirili smo na tom tragu u popis njezinih osnivača i ustanovili da gotovo polovina njih, šest od 14, dolazi iz marketinške agencije IMC u vlasništvu Ankice Mamić, skupa s njom. Štoviše, tu je kompletan vodeći tim IMC-a, društvanca očito natprosječno zaokupljenog mirovinskim sustavom i u svoje slobodno vrijeme. Pored njih primjećujemo Anđu Redžić i Ivana Čevizovića, čelni dvojac iz firme Tyet savjetovanje, eksperte za porezni i poslovni te financijski konzalting.
Menadžerski i poduzetnički profil za udrugu reprezentiraju Manuela Ćelić Marušić, Joško Marić i Marko Rakar. Uključeni su i ekonomski stručnjaci Vedrana Pribičević i Andrej Grubišić, plus odvjetnik Branko Škarica. Najviše se od njih ovom prilikom eksponirao Grubišić, predsjednik udruge, inače omiljeno lice vodećih hrvatskih medija za promociju svakovrsnih liberalnih, protržišnih gledišta i mjera. Udruga je osnovana još ljetos, "s ciljem da postane ključni dionik u razgovoru s društvima za upravljanje mirovinskim fondovima i Vladom, stavljajući u prvi plan interese članstva Udruge koja će osigurati da se glas hrvatskog radnika čuje te da se na ta pitanja osiguraju odgovori".
Jedan od prvih poteza u osiguravanju bolje čujnosti radničkog glasa, ako dobro pratimo djelatnost ovih aktivista, bilo im je potpisivanje partnerskog sporazuma s Udrugom glas poduzetnika (UGP). "Ekonomska logika", tad je kazano i poručeno radnicima, "upućuje na zaključak da je jedino razborito rješenje za bolje buduće mirovine veće ulaganje u privatne sheme".
No sadržajnija platforma takvog pristupa razrađena je zapravo u studiji promoviranoj krajem protekle godine. Ta će analiza mirovinskog sustava doći svakako do istoga gornjeg zaključka, ali sa znanstveno dizajniranim pakungom koji ima legitimirati stajalište navodno lišeno svake ideologije, kao što danas tvrdi Andrej Grubišić, "na potpuno apolitičan način".
O tome je u indikativnoj pseudokritičkoj maniri prije tri tjedna pisao Marko Repecki, ekonomski komentator portala Telegram. Konstatirao je da od sadašnjeg mirovinskog sustava profitiraju jedino fondovi, zaradivši 2,9 milijardi kuna u samo 10 godina. Udruga dosljedno drži taj gard, pa i njezini medijski eksponenti. Grubišić otvoreno priznaje da viđenim poslovanjem fondova i Mirovinskih osiguravajućih društava iliti MOD-ova, u koje se prebacuje novac svakog osiguranika iz fondova u momentu njegova umirovljenja, neće biti anulirana ni stalna inflacija, kamoli vanredna poput današnje.
Repecki, odnedavno nositelj povijesnoga prvog odlikovanja Udruge Glas poduzetnika za novinara godine, do poante o nužnosti jačanja privatnih shema dolazi također uredno zacrtanom rutom zdvajanja nad bankovno-fondovskim baškarenjem u plodovima radničke muke. Problem je u lošoj strukturi ulaganja onih sedam milijardi kuna godišnje, poručuje nam se, jer je bankama nametnuto da glavninu novca ulože u državne obveznice. Demografski trendovi i stanje na tržištu rada izazivaju nadalje sasvim opravdanu paniku, ali ovdje to ne znači da su banke dio problema. Naprotiv, one po sudu naših prosvjetitelja jedine mogu i moraju biti dio rješenja.
"Mirovinski sustav očito će morati ići u smjeru jačanja privatne mirovinske štednje, iz naravno, odmak od sustava međugeneracijske solidarnosti, jer je on nemoguć u sadašnjim, a pogotovo budućim omjerima radnika i umirovljenika", veli Repecki, već se na izmaku prošle godine kandidirajući za povijesnu obranu naslova UGP-ova novinara godine. Razlog više da se podsjetimo zbog čega bi predloženi zaokret s odstrelom prvog umjesto drugog stupa toliko odgovarao privatnom sektoru.
Već sad, naime, teret mirovinskog sustava, a još od njegove reforme u zajedničkoj režiji HDZ-a i SDP-a na prelazu stoljeća, prebačen je izrazito na pleća svih radnika i poreznih obveznika. Teži njegov dio odnosi se na onu izuzetu četvrtinu iz prvog stupa. Razlika se nadoknađuje zaduživanjem, ono se pokriva iz PDV-a, itd. No upravo ta četvrtina davanja se alocira radi guranja evidentno privatiziranoga javnog novca na tržište u vidu kupoprodaje dionica i animiranja burze. Njoj takvo obrtanje novca znači goli život, naročito u okolnostima ne baš jako vitalne privrede kakva je ova naša. Fondovi bi s ulaganjima diversificiranim prema dionicama poduzeća na burzi sigurno imali više posla, ali bi i banke imale daleko više koristi od intenzivnijeg manipuliranja burzovnom i kreditnom vrijednošću.
Zato banke u aktualnom stanju bezbrižne inertnosti fondova reagiraju proaktivno. Drugi stup je faktično propao već pri osnutku, dok fondovi ovako mogu dovijeka, osim što će netko jednom morati objasniti izostanak prinosa koji navodno generiraju u korist radnika-osiguranika. A banke i njihove fondovske ekspoziture su godinama zastupale taj isti manevar, iako drugim sredstvima. Nekad su to bili kvaziznanstveni skupovi, ili tobože nepristrane informativne kampanje s pokroviteljstvom fondova, ili velikodušni medijski zagovori.
Sad je taj pristup zamijenjen organiziranjem građansko-aktivističke grupacije s ekspertnom pozlatom. No kad se blago zagrebe po glazuri, pomalja se reklamna mašinerija u svom punom zamahu, ne odveć brižno prikrivena. Halo, pa kompletna PR-agencija legendarne Ankice Mamić se odaziva s te adrese, bez viška skrupula. Mediji ih potom krajnje lojalno prenose kao nekakvu doista nezavisnu udrugu, ne iznoseći porijeklo inicijative, prenoseći tek dojam o suštoj neutralnosti.
Novi predsjednik Čilea Gabriel Borić teško može zaboraviti svoje hrvatske korijene, s obzirom na to da porijeklom i rođenjem lično spaja dvije vodeće zemlje u svjetskoj povijesti drugog stupa
U protivnom bismo valjda čuli ponešto i o tome kako čak jedna Europska komisija zastupa ideju jačanja prvog stupa, ili kako je Europska federacija za umirovljenike, dio Europske sindikalne konfederacije, jesenas obnovila inicijativu za pretvaranje obaveznog drugog stupa u dobrovoljni. Ovdje treba dodati da je obavezno tržišno poslovanje dijelom mirovinskog novca uvođeno samo u postsocijalističkim zemljama, po nalogu Svjetske banke. Hrvatska ga je prihvatila i očuvala do danas, a gotovo sve ostale zemlje su ga odbacile odmah ili usput.
U protivnom, dakle, valjda bismo umjesto Andreja Grubišića ili Velimira Šonje ili Predraga Bejakovića više čuli Gojka Bežovana ili Jasnu A. Petrović ili Željka Garaču. Da ne nabrajamo tuce daljnjih ekonomista i drugih znanstvenika, ili sindikalista i drugih javnih djelatnika, čiju smo kritiku drugog stupa prenosili na ovim stranicama, poslužit ćemo se ovdje istupom samo jednog od njih.
"Tranzicijski trošak uslijed tako nedjelotvorne mirovinske reforme", izjavio je Garača prije nekoliko dana za N1, a u sučeljavanju s Grubišićem, "koštao nas je dosad oko 100 milijardi kuna u porezima, i otprilike još toliko u time izazvanom sporijem rastu BDP-a". Ovaj profesor s Ekonomskog fakulteta u Splitu ne dovodi u pitanje apsolutnu pogubnost drugog stupa po javne financije i cjelokupnu nacionalnu ekonomiju. Ukidanje drugog stupa je uvjet egzistencijalnog opstanka hrvatskog radništva.
Najavio ukidanje drugog stupa u Čileu - Gabrijel Borić (Foto: Rodrigo Garrido/REUTERS)
Spašavanje iz te klopke ipak neće biti moguće bez širih ekonomskih mjera koje bismo mogli svesti pod nazivnik politike pune zaposlenosti. S tržištem posve sigurno možemo očekivati samo nastavak agonije. Periferna smo država EU-a, i jedini uvjerljiv tržišni efekt po aspektu rada jest zamjena domicilne radne snage uvoznom, s očuvanjem niske cijene rada i ekonomske aktivnosti obilježene niskom dodanom vrijednošću.
Konačno, spomenuli su i Grubišić i Garača još nešto značajno za ovu priču. Obojica su se dotaknuli Čilea, rodnog mjesta drugog stupa, ali i poprišta njegove skore demontaže. Pa, ovu neveselu recenziju jedne reklamne kampanje završimo kratkim osvrtom na tamošnje historijske i današnje prilike. Drugi stup je prvi uveo fašistički diktator Augusto Pinochet, nadahnut učenjem Miltona Friedmana i njegovih Chicago Boysa, tj. čileanskih studenata koji su u Americi prisvojili neoliberalnu ideologiju.
U međuvremenu je drugi stup u Chileu postao isključivo rješenje, a zemlja ovisna o njegovu stanju. Penzije radništva isključenog iz ma kakvog dijaloga, osim kroz neke tamošnje udruge poduzetnika i marketinških akrobata, nisu postale veće. Drugi stup je tako prerastao u privatizacijsku udarnu iglu.
Ultimativna nevolja je nastupila onda kad je narodu zbog krize dopušteno da povuče dio štednje radi preživljavanja. Prvo jednom, a onda i drugi put, nagrizajući čak i teorijsku osnovu za stjecanje bilo kakve mirovine. Čileanski bankovni fondovi time dobivaju alibi za već osvjedočeni neuspjeh u tržišnom plođenju mirovinskih doprinosa. No tad na izborima pobjeđuje ljevičar Gabriel Borić, uz najavu ukidanja drugog stupa među najvažnijim svojim planovima. A za njega još kažu i da se rado prisjeća svojih hrvatskih korijena. Teško da ih može i zaboraviti, s obzirom na to da porijeklom i rođenjem lično spaja dvije vodeće zemlje u svjetskoj povijesti drugog stupa.
