Lani u ovo doba godine, dok se činilo kako nam se iznenada zaustavljena ekonomija neće tako skoro oporaviti, ministar financija Zdravko Marić bio je spreman na krajnje zahvate. Odgovarajući na medijski upit o mogućoj nacionalizaciji drugog stupa mirovinskog osiguranja, izjavio je: "Ono što je do jučer bilo nezamislivo, danas je zamislivo. Sve je na stolu." No sad kad je nedvojbeno jasno da od skorog ekonomskog oporavka neće biti ništa, drugi stup ne spominje baš nitko od nadležnih političara ni dežurnih mu propagandista. Pitanje je – što se to onda promijenilo, pa da taj lupeški megaprojekt Svjetske banke u Hrvatskoj i dalje opstaje te više nije na vladinu stolu, nego se politički odvija ponovno tamo gdje je započeo, ispod njega?
Mnogo se raspravlja o bespovratnim sredstvima koja nam je dodijelila EU, oko 50 milijardi kuna u narednih pet godina. Otprilike smo se istog iznosa dobrovoljno odrekli u prethodnih pet godina zbog drugog stupa, a ukupno i mnogo više – govori Željko Garača
Prije svega, u međuvremenu su oslobođena dva nova izvora za krizno financiranje, europsko-unijski mehanizam vanredne potpore i državni kreditno-dužnički potencijal bez ranijih fiskalno-disciplinskih ograničenja. Drugim riječima, živjet ćemo od pomoći i na dug, samo da ne bismo razmontirali model privatno-bankovne otimačine radničkog i javnog novca za mirovine, što znači da su banke iznova obranile svoj interes.
Konsenzusu HDZ-a i SDP-a koji stoji iza takvog odnosa snaga i ažurno ga servisira imali smo mogućnost posvjedočiti prije par tjedana u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno". S jedne strane državni tajnik Dragan Jelić iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, s druge socijaldemokratska perjanica istog područja, bivši ministar Davorko Vidović. Između njih Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, možda najustrajniji oponent drugom stupu, ali ne jedini, iako će mu Vidović u toj emisiji cinično dobaciti da se protiv takvog mirovinskog sustava bune samo "on i jedan profesor iz Splita".
Bežovan je pokušao upozoriti gledateljstvo da je posrijedi nakaradna privatizacija stečenih socijalnih prava, zapravo špekulantska alkemija, a svakako ne ekonomija. Tehnički, drugi stup izmiče mogućnostima zdravorazumskog poimanja, pomalo nalik kvantnim računalima, osim što ona funkcioniraju, bez obzira na to što ih suvremena znanost još uvijek ne zna posve objasniti. Drugi stup definitivno ne funkcionira u onome za što je navodno kreiran, nego samo u korist banaka i u njihovoj interpretaciji, ali ga je srećom ipak moguće rastumačiti, koliko god bio apsurdan. Na početku dakle bijaše samo prvi stup, onaj međugeneracijske solidarnosti, i mirovinsko izdvajanje od 20 posto iz plaće, dok se iz te mase prije 19 godina nije počela oduzimati jedna četvrtina vrijednosti. Prepuštena je bankovnim fondovima da ih plode na tržištu, što će se ubrzo, a i usporo, pokazati pustom željom, bolje rečeno iluzijom, ustvari podvalom fondovskog marketinga.
Gojko Bežovan (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Da bi začepila javnobudžetsku rupu koja ostaje od izuzetih približno sedam milijardi kuna godišnje, i da bi mogla isplatiti mirovine aktualnim penzionerima, država se za toliki iznos dabome permanentno zadužuje. Izuzetih pet postotaka za mirovinski doprinos uloženo je pak mahom u otkup državnih obveznica, jer su se dionice poduzeća pokazale odveć rizičnim, ali država svakako ostaje u minusu uslijed takvog zaobilaznog posuđivanja samoj sebi, i nadalje ga konstantno produbljuje.
Proteklih godina ovdje smo citirali ili spominjali čitav niz znanstvenika, ekonomista i drugih, koje pokretač drugog stupa u RH Davorko Vidović nekim čudom nije uočio, a koji su oštro kritizirali njegov reformski koncept. Ako se uopće prisjetimo svih: Zvonimir Baletić, Stjepan Zdunić, Guste Santini, Ljubo Jurčić, Drago Jakovčević, Dragoljub Stojanov, Snježana Andrijević, Jasna A. Petrović, Ivan Lovrinović, Ante Škember, Goran Gazivoda, Ante Samodol, Vlado Puljiz, Gojko Bežovan, plus onaj profesor iz Splita.
Zaludu Jurčiću i Bežovanu, ili Garači i Lovrinoviću, sva znanstvena objašnjenja, dok financijska industrija neprekidno ulaže obilna sredstva – iz naših plaća i mirovina – za reklamne kampanje u dnevnim novinama i drugim medijima
- Politički status drugoga obveznog mirovinskog stupa još je uvijek neupitan. Najjače političke opcije, i lijeve i desne, suglasne su oko njegovog očuvanja jer je to njihovo zajedničko čedo - rekao nam je ovom prilikom Željko Garača, fantomski Vidovićev nezadovoljnik sa splitskoga Ekonomskog fakulteta.
- Onaj tko bi ih trebao nadzirati u našem interesu, njihov je najveći javni zagovornik. Vjerujem da su svi koji bi to trebali biti, sve do premijera, upoznati sa štetnošću drugog stupa kroz niz mojih, ali ne samo mojih, stručnih, znanstvenih i javnih, vrlo kritičkih istupa na koje nitko nije ni pokušao argumentirano odgovoriti. Čak sam iskoristio privilegiju osobnog poznavanja većine članova Ekonomskog savjeta Predsjednika RH i skrenuo im dodatnu pozornost na ovaj problem. Osim rijetkih koji su se ispričali da to nije njihovo područje, nitko mi nije odgovorio, još manje osporio moje argumente - dometnuo je.
Garača upozorava da su tragične posljedice drugog stupa danas još teže, a kriza je dovela i do novih uvjeta na financijskim tržištima koji zbog niskih kamata na državne obveznice čine obećane prinose fondova neostvarivim.
- Mnogo se pritom raspravlja o bespovratnim sredstvima koja nam je dodijelila EU, oko 50 milijardi kuna u narednih pet godina. Vlast obećava preporod. Ta sredstva će sigurno dobro doći, no sklon sam dati jedno drugačije viđenje o kolikom se iznosu radi. Otprilike smo se istog dobrovoljno odrekli u prethodnih pet godina zbog drugog stupa, a ukupno i mnogo više. U narednih pet godina ćemo se zbog očuvanja drugog stupa vjerojatno dodatno zadužiti za približno isti taj iznos - drži Garača.
No evo još malo matematike: dosad je u drugom stupu sakupljeno oko 120 milijardi kuna, ali samo ako tu svotu apstrahiramo, jer tamo nema ničega opipljivog izuzev duga države prema osiguranicima, a u krajnjoj liniji svih nas prema samima sebi. Prošli je vikend i Ljubo Jurčić ponovno opisao kako naš javni dug kroz mehanizam drugog stupa uporno perpetuira generalnu hrvatsku ekonomsku i socijalnu nesreću; u Večernjem listu objavio je kratki osvrt na ukupni model.
Željko Garača (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
"Hrvatska je zbog te reforme, prema EU-pravilima, došla u situaciju prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža zbog čega je morala voditi restriktivnu fiskalnu, socijalnu i investicijsku politiku", kaže Jurčić. "Više od 20 posto današnjeg hrvatskog javnog duga", nastavlja on, "dolazi od drugog stupa. (...) Prinosi drugog stupa uglavnom su kamate na posudbe državi, što opet povećava javni dug. (...) Sredstva na računima drugog mirovinskog stupa prikazuju se kao privatno bogatstvo, ali oni za protutežu imaju deficit i hrvatski javni dug koji financiraju svi građani, a siromašniji relativno više."
Privatno bogatstvo ili makar privatna štednja – formulacija je kojom pobornici drugog stupa drže javnost pod opsjenom, jer u konačnoj računici od svega imamo tek dug, fino raspoređen na najšire društvene slojeve. Trik s prinosima koji nam jamče bolja mirovinska primanja u tome ima posebnu ulogu – godišnji obavezni iznos zarade fondova određuju indirektno, naime, sami fondovi.
U vrijeme kad je Davorko Vidović naslijedio ekonomsku doktrinu Borislava Škegre i Augusta Pinocheta, nakon jednog izleta u Čile koji je organizirala Svjetska banka, tadašnji prvi potpredsjednik Vlade RH u trenutku iskrenosti je zavapio da bi prinos ipak trebao iznositi barem koliko inflacija. Radimir Čačić, što god tko o njemu mislio, daleko je od nesposobnog ekonomista, pa je lako prepoznao situaciju u kojoj tobožnja zarada na predviđenoj razini biva progutana redovnom godišnjom inflacijom. Model mirovinske reforme koji su notorni Chicago Boys – glavni američki ideolozi neoliberalizma – dotad proveli samo u Čileu, Hrvatska je svejedno zdušno prigrlila. Učinile su to još neke postsocijalističke europske zemlje, ali ih je većina u međuvremenu odustala ili je drug stup transformirala do beznačajnosti; ostali smo samo mi i Bugarska.
Prinos mirovinskih fondova izražava se inače kroz indeks Mirex, ali on nipošto ne uključuje sve varijable koje ulaze u igru, te na taj način stvara privid štednog prosperiteta. U vijesti o poslovanju, fondovi redovito bez tumačenja uključuju preuzeti novac s državnog računa, ne samo burzovni prinos, stvarajući tako impresiju o grandioznom kovitlacu milijardi zarađenih na tržištu. Onome koje, uzgred kazano, u Hrvatskoj uvelike ovisi o mirovinskim fondovima, ali tako da se na njemu mešetari dogovorno, o čemu se naši financijski regulatori krajnje nerado izjašnjavaju. Kad smo s Gojkom Bežovanom uoči zaključenja ovog broja Novosti prokomentirali navedeno izdanje "Otvorenog", rezignirano je stoga primijetio i da bi Mirex bolje poslužio "mjerenju magle ispod Savskog mosta" negoli realnoj vrijednosti u drugom stupu.
Jer zaludu Jurčiću i Bežovanu, ili Garači i Lovrinoviću, sva znanstvena objašnjenja, dok financijska industrija neprekidno ulaže obilna sredstva – iz naših plaća i mirovina – za reklamne kampanje u dnevnim novinama i drugim medijima. Uostalom, sam je Bežovan jako rijetko dospijevao na javnu radioteleviziju, mada je o drugom stupu iznosio takve fakte da bi u iole normalnijim okolnostima već to bilo dovoljno za opći alarm.
Ipak, nikakve uzbune nema, pa ni javnost u pravilu ne reagira na povremene apele rijetkih kritičara drugog stupa, ako je uopće u poziciji razabrati istinu među tolikim dimnim zavjesama bankovnog marketinga. Ova je materija suhoparna, donekle i zapetljana, a efekti sustava kapitalizirane obavezne štednje su odmaknuti malo podalje od njegovih žrtava: većina nas ne stigne razmišljati ni o financijama idućeg mjeseca, kamoli onome što dolazi nakon odlaska u mirovinu. Još kad je na stvari doživljaj javnog duga i posrednih konsekvenca, mnogi banalniji problemi doimaju se i ozbiljnijim i intrigantnijim od ubitačno monotonog i bezličnog drugog stupa.
No što bi nam bilo činiti kad bi se politički ikako moglo neutralizirati počinjenu štetu, jednako po pitanju sadašnjih obaveza u fondovima, i održivosti nekog budućeg mirovinskog sustava? Nije tajna, i to smo ovdje prenijeli više puta, da bi se prikupljeni dugovi – a ne novac, ponovimo još jednom – po gašenju drugog stupa trebali prebaciti u portfelj Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Tad bi HZMO po dospijeću obveznica regulirao naplatu od države za račun osiguranika, dok bi dionice poduzeća u povoljnim trenucima prodavao da ne bi korisnike i dalje izlagao tržišnom riziku.
Nepovoljan, sve nepovoljniji omjer umirovljenika i zaposlenih koji pune prvi stup, međutim, dade se kompenzirati isključivo politikom pune zaposlenosti, odnosno pokretanjem domaće proizvodnje i izvoza. Za to je nužno pokretanje nekih drugih neiskorištenih instrumenata, poput hrvatske monetarne politike o čijoj tragici Jurčić također govori, u istome naznačenom tekstu, baš kao i inače, a koja je i sama povrgnuta interesu globalne financijske industrije. No reklo bi se da ona ima neke druge ideje o ekonomsko-političkoj budućnosti Hrvatske, sudimo li po onome što su nedavno kazivali Jelić i Vidović, ovdašnji trbuhozborci toga skupa interesa koji dominantno upravlja svijetom.
Davorko Vidović ustanovio je da se fondovima treba omogućiti diversifikacija ulaganja koja su ispočetka namjerno bila konzervativna, a sad taj prostor moramo otvoriti prema otvorenim vodama istinskog tržišta. Znači, kupovati dionice jeftino i prodavati skupo, ubirati pouzdanu dividendu, hrabro riskirati i uspjeti – ili sasvim propasti, ako je od ovoga moguće još gore. Dragan Jelić je malo konkretizirao i jedva donekle ublažio, pa bar znamo da se onih pet posto neće povećavati, ali će se ulagati više u "dionice, infrastrukturne projekte, startupove".
A to je moguća najava specifične buduće strukture mirovinsko-fondovskih ulaganja, ne samo u dionice, nego po špranci javno-privatnih partnerstava na većim projektima gradnje prometnica, komunalnih sustava, javnih servisa. Kao što su fondovi dugo već zagovarali privatizaciju npr. elektroprivrede i autocesta, samo što sad za rezon imaju krizu kojoj se ne vidi kraja, pa niti same banke ne znaju kako da potaknu novi ekonomski ciklus. Eto, upravo zato Zdravko Marić više ne spominje drugi stup, ni onako ni ikako drukčije – on ipak mora šarmirati mrke kreditore – ali pričekajmo još dok i njemu ponestane izbora, a teško da ćemo dugo.
