Inflacija drma svijetom, nižu se tumačenja i recepti za spas. Meškolji se pritom i Hrvatska, ne pretjerano inventivno, ali fokus neminovno ostaje na istoj pošasti. Ne može joj se uteći: od energenata do hrane, sve poskupljuje. Novac gubi vrijednost dok se dovijamo već i tome kako premostiti narednu sezonu grijanja. O uzrocima takvih procesa, međutim, objavili smo više članaka u proteklih godinu dana. Ovaj put nastojat ćemo osvijetliti par izdvojenih aspekata krize.

Još neposredniji povod nudi nam pritom set vladinih mjera za ublažavanje posljedica inflacije. Prošli tjedan je riješeno da se kućanstva i poduzeća rasterete fiskalnom intervencijom ukupne vrijednosti 4,8 milijardi kuna. Točnije, tolikog će se novca odreći javni budžet. Paket je sastavljen od kombinacije smanjenja PDV-a na energente i hranu, potpora poduzetnicima, vaučera za socijalu, jednokratne pomoći umirovljenicima, itd. Izostali su mehanizmi kontrole cijena, a nema spomena ni direktnije podrške radništvu. Cijene u dućanima i njihove plaće ostaju na volju tržištu i profitu. Jedini osigurač za tu svrhu ostaje ljubazni zagovor političara na vlasti. Držite na oku cijene i plaće – kao da inače to ne činite – i javno prokazujte neprincipijelne trgovce i poslodavce. Baš bi nam to moglo pomoći.

Uglavnom, izostao je pogled na dizajn kriznih mjera iz vizure radnika. Na strani kapitala postoji jasan adresat, dok rad i dalje ostaje politički neprepoznavan. "Nismo nešto puno drukčije ni očekivali od države, njezina je podrška uvijek raspoređena na sličan način", govori nam o tome Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Za primjer toga što kaže, ne treba nam se daleko osvrtati. Prisjetimo se mjera iz pretprošle godine, prve koronavirusne. Značajan iznos javnih potpora za plaće skončavao je tad u vlasništvu poslodavaca.

- Pojedinačno gledano, ima tu par kvalitetnih rješenja. Vaučeri za građane su dobra mjera, ali željeli bismo iznova otvoriti temu povećanja neoporezivog dijela plaće. Tu bi se moglo dobiti razmjerno djelotvoran efekt. Više godina smo bili na istoj razini, kombinirali s promjenom stope poreza na dohodak, ali na kraju smo došli na dvije. Tako su, nimalo socijalno, naprotiv, rasterećene najviše plaće. A dvije trećine plaća u RH se kreću do prosjeka. Stoga bi nam trebala direktnija mjera povećanja neoporezivog dijela na minimalno pet tisuća kuna. Ipak, nema volje ni da se sjedne i popriča o tome. Morat ćemo to specijalno naglašavati, inzistirati dalje – kaže Ana Milićević Pezelj.

Daljnji ključan politički cilj sindikata bi trebao biti rast pritiska za povećanje plaća kroz odredbe kolektivnih ugovora, odnosno pomoću kolektivnog pregovaranja. Poneki kolektivni ugovori imaju ugrađene automatizme za korekciju primanja s obzirom na inflaciju. No svega je oko 45 posto radnika u RH zaštićeno kolektivnim socijalno-partnerskim sporazumima. U isto vrijeme, Europska unija pokreće direktivu za primjerenu minimalnu plaću te snaženje kolektivnog pregovaranja.

Željeli bismo iznova otvoriti temu povećanja neoporezivog dijela plaće. Dvije trećine plaća u RH se kreću do prosjeka. Stoga bi nam trebala direktnija mjera povećanja neoporezivog dijela na minimalno pet tisuća kuna – kaže Ana Milićević Pezelj iz SSSH-a

- Cilj je 70 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima. Tako bismo dobili i bolje amortizere za ovakva krizna razdoblja. Unutar same EU nastoji se pronaći određeni balans između politika više minimalne plaće i kolektivnog pregovaranja. No uvijek ponavljam da smo mi ovdje 2010. imali čak 65 pokrivenosti. Kako? Lijepo, tad je postojalo 16 granskih kolektivnih ugovora, a pola njih u privatnom sektoru. Zatim je uslijedio pad, država je išla na ruku novom trendu, i sad smo tu gdje jesmo - rekla nam je Milićević Pezelj.

Da malo pojasnimo: u ono vrijeme se izlazilo iz prethodne globalne ekonomske krize. Receptura se bazirala na rezovima javne potrošnje, što će se naknadno prepoznati suicidalnim po ekonomiju generalno, ne samo mukotrpnim za najšire slojeve. Dok su tek oni u pitanju, ništa nije isuviše brutalno. Ujedno su hrvatsko tržište rada preplavili najnesigurniji vidovi radnog odnosa na valu tzv. fleksibilizacije. Država je uto odustala od mogućnosti obavezujućeg proširenja granskih kolektivnih ugovora na sve poslodavce u pojedinim sektorima. Viša pokrivenost radnika tim sporazumima postala je otad puka želja pusta, praktično nedostižna.

- Došli smo do zida, a vlasti i poslodavci misle da sve mogu riješiti uvozom radne snage iz trećih zemalja. Ne mogu. Mi se u svakom slučaju borimo za održanje prava stranih radnika na razini garantiranoj našima. No vidjeli ste ovih dana, na primjeru turskih građevinaca, kako to izgleda na terenu. Radnici su teško kažnjeni samo zato što su u obzir uzeli mogućnost sindikalnog organiziranja. No u RH nema ni političke i svedruštvene vizije održivog razvoja. Pandemija nas nije naučila gotovo ničem. Uzalud opominjemo da se javna sredstva moraju usmjeravati tako da radnik ima direktan pristup potporama. Drugdje se više ne vjeruje u trickle-down teoriju kao kod nas - mišljenja je izvršna tajnica SSSH-a.

Navedena teorija, ustvari neoliberalna podvala, smjera na što veće porezno rasterećenje kapitalista te općenito imućnijih slojeva. Jer, glasi poanta, što se njima više ulijeva, više će procuriti onima ispod. No, to pojašnjenje možete pročitati ovdje, a gotovo nikad u vodećim hrvatskim medijima. Tamo ne prenose ni činjenicu isključenosti sindikata iz odsudnih političkih procesa. Onih, dakle, koji i tokove alociranog novca, kao za ove krizne mjere, navode u nekom konkretnom pravcu.

- Europsko-unijski gospodarsko-socijalni odbor nam je upravo poslao upitnik o tome kako smo uključeni u implementaciju nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Ne znam što bih im odgovorila. Povlače se ogromna sredstva, a mi nemamo uvid u većinu stavki - posvjedočila je naša sugovornica.

No, da podvučemo crtu, sindikalno se stajalište u ovom času može podijeliti na nekoliko smjernica. Krizne bi mjere trebale biti jednim dijelom usmjerene kroz potpore kakve jesu. Druga je mogućnost ona sa spomenutim povećanjem neoporezivog dijela plaće. Treći bi bio mehanizam zaštite plaća kroz unapređenje kolektivnog pregovaranja. Tu je i četvrto: veće naknade za nezaposlenost.

Od preostalih aspekata krize i odgovora na nju, pored ove radničke perspektive, izdvojit ćemo još dva. Prvo, udar koji trpe javne financije. On se svakako pojačava i ovim mjerama u iznosu od 4,8 milijarde kuna. Stoga nanovo skrećemo pažnju na drugi stup mirovinskog osiguranja, vrijedan sedam milijardi godišnje. Pored toga, u zasebnom tekstu uz ovaj članak imamo priliku vidjeti kako inflacija, njezini uzroci i posljedice, izgledaju u inozemnoj, zapadnoj javnosti.

Drugi stup opstaje dandanas, premda mu je ministar financija Zdravko Marić na početku ove pandemije najavio ukidanje. No banke, jedini dobitnik u tržišnom hazardu s našim mirovinama koje provode fondovi drugog stupa, izborile su se za njegov spas.

- Inflacija predstavlja veliku ugrozu za drugi stup, kako za članove obaveznih mirovinskih fondova iliti OMF-ova, i još više za mirovinsko-osiguravajuća društva tj. MOD-ove. Postoje razlike u toj prijetnji za pojedine dijelove sustava, ovisno o vrstama imovine, tipovima fondova, vremenskom okviru, vlasnicima imovine, sve do ugroze samog koncepta mirovinske reforme - rekao je za Novosti prof. Željko Garača s Ekonomskog fakulteta u Splitu, nekadašnji dekan te ustanove.

- Postojeća imovina u obveznicama potpuno je nezaštićena od inflacije za sve stope inflacije veće od minimalne tržišne kamatne stope na obveznice u prethodnom razdoblju. Razlika tih stopa će za toliko godišnje smanjivati realnu vrijednost ovakve imovine. Ne postoji ni tržišni ni bilo koji drugi mehanizam da to spriječi. Naprotiv, tržišni mehanizmi će dodatno povećati gubitke. Poseban problem drugog stupa je to da je najveći dio imovine upravo u obveznicama. Ostatak imovine se može, ali i ne mora prilagoditi inflatornim uvjetima. No, to nije potpuno moguće zbog zakonskih ograničenja jer OMF-ovi tipa C i MOD-ovi, po sili zakona, najveći dio imovine moraju držati u obveznicama. U fondovima tipa C su, opet po sili zakona, osiguranici koji će u mirovinu u narednih pet godina, i njihova će imovina najviše gubiti na realnoj vrijednosti. Na sreću, moći će se vratiti u prvi stup jer će im tamo mirovina biti povoljnija - dodao je Garača.

- Inflacija predstavlja poseban problem za MOD-ove zbog obveze usklađivanja isplata mirovina s inflacijom. Cijeli sustav je projektiran u vrijeme kada se smatralo da je inflacija zauvijek eliminirana te da će prinosi na obveznice biti realni. Te pretpostavke više ne vrijede, što prijeti urušavanjem temelja cijelog koncepta. Ako ovakva inflacija potraje u srednjem roku, MOD-ovima prijete gubici pa i bankrot jer neće moći dugoročno ispunjavati preuzete obveze - razlaže Garača, napominjući da je to već prepoznato u privatnom MOD-u. Nudeći za desetak kuna nepovoljnije mirovine od državnog MOD-a, malobrojne nove umirovljenike koji odabiru mirovinu iz dva stupa, potiho se usmjerava u državni MOD. S njima tamo odlazi i pripadajući rizik isplate mirovina. Opet na račun najšire zajednice, kao i sav teret ove krize.

 

Marko Kostanić (Foto: privatna arhiva)

Kostanić: Borba protiv inflacije – klasni rat

Piše: Goran Plavšić

 

- Za razliku od okvira rasprava u Hrvatskoj, u međunarodnoj štampi inflacija se tretira ponešto drukčije - izjavio je za Novosti glavni urednik i komentator portala Bilten Marko Kostanić. Ustvrdio je da ne izostaje eksplicitna politička dimenzija, u prvom redu klasna.

- Dovoljan indikator razlike su naslovi članaka u mejnstrim medijima. Tako smo nedavno u Financial Timesu mogli pročitati intervenciju naslovljenu "Klasni ratnici u britanskoj centralnoj banci", a doprinos u vidu ratne retorike ponudio je i Foreign Policy člankom "Borba protiv inflacije postaje klasni rat". Posrijedi su samo najeklatantniji primjeri šireg prihvaćanja klasne perspektive u tumačenju inflacije i mjera protiv njenih posljedica. Povod razvoju klasne optike dao je guverner britanske središnje banke Andrew Bailey koji je poručio radnicima da se u inflacijskom periodu suzdrže od zahtjeva za povećanjem nadnica kako ne bi došlo do inflacijske spirale - kazao je Kostanić.

Procijenio je da Baileyeva izjava sugerira i da postoji značajna razlika u razumijevanju trenutne inflacije između monetarnih vlasti širom svijeta i značajnog dijela ekonomske struke. Monetarne vlasti i dalje barataju "tradicionalnim" predodžbama borbe protiv inflacije, naslijeđenima iz metoda njenog suzbijanja 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Polaze od pretpostavke da je uzrok inflaciji prevelika potražnja koju nastoje ograničiti višim kamatnim stopama koje vode do niže ekonomske aktivnosti i veće nezaposlenosti.

- Pored jasne klasne dimenzije, ta perspektiva previđa specifični uzrok trenutne inflacije koji se nalazi u poremećenoj dinamici uzrokovanoj pandemijskim zastojima. Također, zanemaruje se i izražena sektorska dimenzija inflacije. Ekonomisti u raspravama poručuju da bi se inflatorni pritisci mogli apsorbirati i žrtvovanjem dijela profita, a ne samo povećanjem cijena koje izravno ugrožava standard radne većine te podsjećaju na mehanizme kontrole cijena. Međutim, predstavnici kapitala i njihovi politički glasnogovornici se bune jer smatraju da je kontroliranje cijena blasfemija. Naravno, osim u slučaju cijene jedne robe, a ta roba je radna snaga - zaključio je glavni urednik Biltena.