Još prošli tjedan izgledalo je da u Vladinim novim potporama za očuvanje radnih mjesta nema – radnika. No prema potonjim vijestima, čini se da ste se uspjeli izboriti za priznavanje sindikalnog uvjeta da poslodavac ne smije dijeliti poslovno uvjetovane otkaze dok prima javnu kriznu potporu?

Da, vijest je točna, a otpočetka nam je neprihvatljiva bila teza da bi država trebala dijeliti javni novac poslodavcima, i pritom im dopuštati dijeljenje poslovno uvjetovanih otkaza. No prvo da naglasim nekoliko uvodnih činjenica. Ta potpora sad zaista ima funkciju očuvanja radnih mjesta, ali i prihoda radnika. To je, uostalom, jednako bitno, kad bude krenuo oporavak, da se lakše dignemo s nekom postojećom osnovom, a i kroz potrošnju. Nadalje, logično je da država sufinancira radna mjesta i kako bi spriječila val nezaposlenih na zavodu za zapošljavanje. U protivnom bi morala isplaćivati naknade za nezaposlene. No to je javna intervencija u krizom promijenjene uvjete poslovanja, pa onaj poslodavac koji pristane na takvu pomoć za održavanje tog poslovanja, ne može imati opravdanje i za dijeljenje poslovno uvjetovanih otkaza. Tu su i druge mjere, međutim, ne tek ova za pandemijom pogođene djelatnosti, nego i za pad prihoda, a ta je mjera u ovom navratu finije stupnjevana, te ona za mikropoduzetnike, plus najnovija sa skraćivanjem radnog vremena. Nastojalo se diferencirati pristup, tako da bude prikladan za različite profile poduzeća.

Možete li ukratko pojasniti kojem profilu biznisa sad odgovara skraćeno radno vrijeme i kako pritom izgleda pozicija radnika?

To je pogodno u onoj industriji gdje varira opseg posla, a danas se smanjuje, pa bi bilo nemoguće zadržati sve radnike bez skraćenja satnice. U radno intenzivnim djelatnostima pokazalo se pak da skraćenje ne funkcionira tako. Dobar primjer za mogućnost skraćenja je tvornica stakla u Lipiku koja proizvodi npr. vjetrobranska stakla za svjetsku autoindustriju, kao što su Lamborghini, Ferrari, Bentley, Aston Martin itd. Tamo djeluje naš Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala. No u Italiji se u jednom trenu zatvorila ekonomija, a roba se ne može neograničeno gomilati u skladištu. Ta industrija u Lipiku stala je dakle zbog onemogućenosti izvoza, razlog nije epidemiološki. Pa, kako ne bi otpuštali radnike i gubili kvalificiranu radnu snagu, njima odgovara skraćeno radno vrijeme, kao i državi. Jer njoj je skuplje da isplaćuje naknade na zavodu, nego da priskoči javnom privremenom potporom. Matematika je tu dosta jasna, i definitivno pomaže kod odmjeravanja metoda za kriznu intervenciju. Uostalom, nismo mi ovdje izmislili skraćivanje radnog vremena u okolnostima pandemije. Neke druge zemlje su to već prije nas iskoristile radi premošćivanja komplikacija.

Nekim poslodavcima takva mjera ne znači ništa, ali im je odgovarala mogućnost da uzimaju potporu i otpuštaju radnike. Vaš sindikalni savez požalio se na praksu koju sad nastoje provoditi razni hotelijeri – otpuštati zaposlene na neodređeno vrijeme, pa nagovaraju radnike na sporazumni raskid i otkaz?

Turizam nam je i u tom pogledu veliki problem. U nemogućnosti provođenja poslovno uvjetovanog otkaza, neki hotelijeri već naveliko pokušavaju privoljeti radnike na prihvaćanje drugih oblika raskida radnog odnosa. Vlasnici tako ne bi imali trošak za radnike izvan pune sezone, a na proljeće bi opet masovno zapošljavali sezonsku radnu snagu. Oni nemaju iste zahtjeve za kvalificiranom snagom kao neke druge industrije, i očito je da im se interes poklapa sa sezonom, a izvan nje ga baš i nema.

To zvuči kao konačni dizajn idealne turističke Hrvatske: izvan sezone nema radnika, a ni radničkih prihoda, kao ni prava?

Poslodavcima u turizmu, bojim se, ova situacija s pandemijom dolazi upravo idealno da se riješe onih koje najmanje žele – radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme. Jer njihovo se postojanje ne poklapa s interesnim ciklusom poslodavca. Također, hoteli to čine zato što mogu, pa se diferenciranjem mjera nastoji utjecati i na takve nepoželjne prakse u nekim sektorima. Nažalost, lako je uočljivo da jednom dijelu poslodavaca ovo stanje služi kao izlika da provedu ono sužavanje prava radnika kakvo su priželjkivali i ranije. Specifični su problemi nastali i u sektoru prometa, kod privatnika koji održavaju neke javne linije. Prema pravilima Europske unije, ako privatniku date javnu potporu, to je nedopuštena državna subvencija. No kod javnolinijskog prijevoza, ako javna uprava smatra da određene usluge te vrste mora jamčiti svojim građanima, ne može se ostati samo na komercijalno isplativim linijama. Da biste imali povezanost, mada nemate kapacitet kao država, morate sklapati ugovore s privatnicima. To se zatim ne promatra kao subvencija, nego vid partnerstva. Ali kod nas su izostali osigurani instrumenti te vrste u datim rokovima, pa se susrećemo s određenim poteškoćama u nastalim epidemijskim okolnostima.

Nije sporno da bi država trebala pomoći privatnicima u ovakvoj situaciji, ali uz bolje regulirana pravila i nadzor njihove provedbe. U prvoj turi javnih potpora novac se dijelio te uzimao i kad za to nije bilo osnove. Je li nešto u međuvremenu i vraćeno?

Jedan dio jest, koliko znam, iako nisam preciznije upućena. Ožujak je prošao bez ikakve provjere, na početku je to bilo i otežano, dok se sustav nije malo doveo u red. Kasnije se usporilo sve, baš zato što se ipak započelo provjeravati. No budimo realni – HZZ nema ni taj kapacitet, nema dovoljno zaposlenih koji bi se mogli upustiti u pročešljavanje prijava kod ovakve navale. I naravno da će nekom odgovarati takva potkapacitiranost, pa se često i zagovara što manji javni sektor. A možete misliti kakvih je sve slučajeva bilo, pada mi na um sad onaj primjer Nogometnog kluba Osijek, recimo. Igrači su izjavili da oni nisu tražili javnu potporu koja im je uplaćena, dok je predstavnik vlasnika skrenuo odgovornost upravo na njih. No moguće je da su bili naprosto izlistani, jer to biva moguće već i kod računovođe koji ide za mogućnošću manjeg troška. Na koncu su izjavili da će novac uplatiti u humanitarne svrhe, što je zaokružilo apsurd. Kakve humanitarne svrhe, pobogu, ta zna se otkud je taj novac, iz zajedničke javne blagajne, tamo ga treba vratiti u općem interesu.

Spomenuli ste prilike u turizmu, pa sam se sjetio da je vaš savez u proteklih pola godine naglašavao činjenicu da je Hrvatska neotporna na krize i zbog prevelikog udjela turizma?

Nije to bilo slučajno, mi okupljamo najviše industrijskih radnika, dvije trećine nas je iz realnog sektora. I tri godine smo na Gospodarsko-socijalnom vijeću gurali da se dade izvještaj o provedbi državne industrijske strategije od 2014. do 2020. godine. Jer, udio industrijske robne proizvodnje u BDP-u je pao s 32 posto na početku 1990-ih na 13,5 posto. No nijedan ministar gospodarstva u tom periodu nije prihvatio naš zahtjev, što je i logično, s obzirom na to da nije bilo nikakve provedbe strategije, pa nije moglo biti ni praćenja provedbe. Razvoj je ostavljen slučaju, naime, a nije sve u Mati Rimcu, nego treba stvoriti zreli okvir s mogućnostima za razne druge, u politikama od fiskalne do obrazovne. Jer, što ako turistička sezona i dogodine podbaci? Uzbuna je trebala biti oglašena čim se vidjelo da nam petina prihoda dolazi iz samo jedne djelatnosti. A domicilno stanovništvo nema od turizma velike koristi, iako žrtvuje svoje prirodne, kulturne, socijalne resurse. Nema svrhe forsirati uslužni sektor ako se on orijentira na sezonsku radnu snagu iz inozemstva, a strani hotelijeri iznose profit van. Treba nam razvoj proizvodnje roba, jer samo ta industrija veže trajnije veći broj radnika.

Kao i s kriznim mjerama, očito je nužan stalni pritisak odozdo. Sad je u izradi Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine, možda je to nova prilika za izmjenu prioriteta?

Da, ako se ne pokaže da će i to ostati dokument koji u vidu ima samo goli ekonomski aspekt, bez poštivanja ljudskog kapitala i okoliša, dakle bez perspektive održivog razvoja, socijalnog i ekološkog. Zato nam je potrebna koordinacija vlade sa sindikatima koja će stalno na pameti imati društvene ciljeve. Tako je i s kriznim mjerama, slažem se: zasad izgleda da smo uspjeli u nečemu bitnom, ali i s druge se strane čačka nešto svaki mjesec, i stalno treba taj proces držati na oku. Naravno, to nam smeta, jer izostaje kreativni, sistematični pristup problemu, kao i bolji nadzor, umjesto kojih se pribjegava čestim izmjenama pravila. I ako na početku iduće godine ne budemo znali što dalje, sve će ovo biti uzalud.