Kako se dan produžuje i zakašnjele marčane bure razgone ubitačno žilavu naoblaku, iznova sve očitijom postaje znana činjenica raskošnog fonda sunčanih sati ovog podneblja. No to bogatstvo nije jednako dostupno svima. I kao što se nemaju svi mogućnost sunčati na moru, tako je i ugradnja solarnih panela – ili, jednostavnije, solara – još uvijek mnogima nedohvatna. Ne mislimo pritom isključivo na usporedbu sa življem razvijenih zemalja europskog centra, uglavnom nemediteranskih, relativno mršave godišnje insolacije, a svejedno obilato načičkanih velikim i malim solarnim elektranama. Ta ista populacija i na Jadran dolazi puno češće od naše kontinentalne, s izuzetkom domaćih sezonskih radnika.
No mislimo na krovne solarne instalacije po stambenim zgradama i obiteljskim kućama napose u Hrvatskoj. Tek što je prije koju godinu pokrenuto javno sufinanciranje ugradnje solara na privatne krovove, sad se priprema značajan legislativni uzmak od takve prakse. Ipak, najprije rastumačimo kontekst u kojem se ovdje pojavljuje inače uvijek delikatna relacija javno-privatno. Mogućnost individualne tranzicije iz položaja čistog potrošača struje u djelomičnoga samostalnog proizvođača, smatra se ključnim probojem u smislu energetske demokratizacije. Sredstva za proizvodnju doslovno tako dospijevaju u ruke onih koji će i koristiti dotični proizvod.
Naravno, i javni su elektroenergetski sustavi bili zajednički, ali su odavno nadograđeni privatnim opskrbama te izloženi tržištu. No zatim se država, ustvari Europska unija, odlučila na spasonosni ekološki zaokret u smjeru razvoja izvora obnovljive energije. Dio kućanstava počeo je dobivati poticaje u visini do polovice uloga za instaliranje solara koji u nas prosječno iznosi nepunih pet i pol tisuća eura.
Tolika investicija nipošto nije svima na raspolaganju, pogotovo ako se zna da povrat vrijednosti i uz subvenciju traje oko tri godine; ali dobro, u nekoj teoriji bismo s vremenom svi došli na red. Onda je teorija minirana, jer je prije par tjedana završena rasprava o prijedlogu izmjena Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji RH koje bi uskoro imale biti izglasane u saboru, po hitnom postupku. Prema tim izmjenama, ugrubo izračunato, povrat će ubuduće trajati gotovo pet godina.
Također, onoj većini koja se subvencija ne može ni dokopati, rok povrata raste na deset godina. Sufinanciranje nije ukinuto ni umanjeno, ali EU zaključila je, pa Hrvatska smjerno prihvatila, nalog za izjednačavanje pozicija na tržištu, u vezi s osobitošću puštanja viška energije od kućnih solara u javnu mrežu. Taj moment, naime, ono je što komplicira tržišne odnose u svijetu energetske tzv. samoopskrbe, tj. vlastite proizvodnje. U velikom dijelu tog procesa nastaje višak energije, a javna je mreža dužna preuzeti svaki takav zeleni kilovat. Na toj obavezi Hrvatske elektroprivrede obogatio se mnogi kralj vjetra ili biomase, kao i okolno sitnije plemstvo.
Otkup je dosad prebijan s vrijednošću energije kupljene iz sustava u satima i danima kada nema dovoljno sunca za proizvodnju, koji generalno prevladavaju. S novim zakonom, predviđenim za stupanje na snagu od početka iduće godine, u obračun ulaze dodatni ili otežani parametri. "Kreću ukidanja poticajne naplate", rastumačio nam je jedan samoopskrbljivač iz Dalmacije, "i plaćala bi se mrežarina na broj kilovata preuzetih iz mreže."
"Ne bi se plaćala na razliku preuzete i predane energije, dakle, kao dosad. Cijena za otkup bila bi niža, po tim novim formulama, što zapravo znači da se prebijanje predane i preuzete struje više neće tako isplatiti, odnosno - ništa od skupljanja viškova ljeti za zimske mjesece! Da smo znali da će se ovako brzo zakon mijenjati, možda bismo uložili u skuplji inverter koji omogućuje nadogradnju na kućne baterije. One bi omogućile da koristimo vlastitu struju i noću. Doduše, s baterijama bi to bila duplo skuplja investicija, što mijenja cijelu predodžbu o povratu", kaže ovaj novopečeni mali proizvođač; točnije, s pogonom otprije godinu i pol.
Pitanje baterija otvara povrh svega čitavu jednu novu ekološku, ne samo ekonomsku problematiku. No promotrimo još i predviđeni redizajn odnosa na tržištu, gdje su već godinama uključeni razni krupniji privatno-poduzetnički opskrbljivači. Na prednost kakvu će potonji dobiti s aktualnim zakonskim izmjenama, upozorio je nedavno Ljubomir Majdandžić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za Sunčevu energiju, dodajući kako bi nove mjere mogle osjetno usporiti solarizaciju ove zemlje.
Inače, sa svega oko 100 vata instalirane snage solarnih elektrana po glavi stanovnika, Hrvatska je predpredzadnja u Europskoj uniji. Nizozemska je prva s gotovo tisuću i pol vata, mada nju tradicionalno zamišljamo kao tmurnu zemlju vjetrenjača i vjetroelektrana, dok po njima ona u biti zauzima tek deseto EU-mjesto. Kako i zašto nam Bruxelles u tome ne ide u prilog, objasnio je prethodni predsjednik HSUSE-a Damir Dović: "Cilj je (zakonskih izmjena – op. Novosti) decentraliziranje energetskih sustava, tj. motiviranje ljudi da se proizvedena energija troši na lokaciji". A krajnja motivacija EU-a jest manje opterećenje javne energetske mreže.
Ta mreža posvećena je u međuvremenu sve više onim krupnim privatnim opskrbljivačima koji navodno imaju funkciju pojeftinjenja ukupne ponude najširem potrošačkom tijelu pomoću filtera konkurentnosti, iako nam takav dirljivi kapitalistički horizont u realnosti ponajčešće – grubo izmiče. No svakako ostaje profit za najveće igrače. Malene pak čeka poskupljenje u vidu slabije godišnje uštede, a hrvatska neprofitna organizacija Zelena energetska zadruga izračunala je razliku.
Prema njihovoj kalkulaciji, kućanstvo s prosječnim solarnim pogonom dosad je moglo uštedjeti 86,1 posto svog troška za električnu energiju. Odsad će to biti 55,5 posto, ali glavni efekt postat će odustajanje potencijalnih novih korisnika solara od samog instaliranja. Posljedično, siromašni će dodatno osiromašiti, a bogatiji učvrstiti svoj status. Europska unija to opravdava preopterećenošću elektroenergetske mreže razvijenih zemalja-članica u kojima su veliki udjeli samoopskrbljivača već realizirali povrat investicije.
Slabije razvijene zemlje, poput Hrvatske, pretrpjet će indirektnu štetu od takvog rezona guranja samoopskrbnih kućanstava EU-a u veću upotrebu baterija. Hrvatska se vlast nije izborila za izdvojen tretman, a nije baš ni pokušavala. "Kao da imamo vlastitu industriju baterija, pa je ovako potiču", prokomentirao je naš dalmatinski sugovornik.
Dodao je na to kako se zanemaruje i svjetski problem gomilanja baterija; stupanj tehnološkog razvoja još uvijek nije dostatan za bolje načine njihove proizvodnje i reciklaže. EU frenetično postavlja ciljeve solarizacije i paralelnog njezina suzbijanja, u osnovi, ali zarobljenicima takvoga kontradiktornog stajališta ostaju slabije najšire kategorije stanovništva. Njima su u Hrvatskoj namijenjene energetske subvencije. Njima se premijer Andrej Plenković voli pohvaliti više nego ičim drugim, ne spominjući pritom da se povlastica ostvaruje financijskim preopterećenjem HEP-a koji ćemo na koncu posredno – u prvom redu fiskalno – sanirati svi mi. U svemu tome zapušten je i HEP-ov razvojni prioritet.
Katkad se tvrdi da javna elektroprivreda postiže zavidne investicije u obnovljive izvore, ali statistika otkriva mizernost rijetkih pojedinačnih projekata u ukupnom stanju. Hrvatska vlada radije forsira privatnu eksploataciju i trgovinu fosilnih goriva. Isto zagovara danas sve dominantnija globalna vojna industrija, upućujući nas na warfare umjesto welfare state - ratnu ekonomiju umjesto socijalne države blagostanja.
Nešto slično, da upotpunimo pripadajući okvir geopolitičkih previranja i ekonomsko-političkog trenda, nalazimo kod druge od dvije najvažnije privredne grane, one za proizvodnju hrane. EU, pod pritiskom najvećih korporacija u sektoru – Monsanto, BASF, Dupont i drugi – odustaje od zabrana genetski modificiranih kultura i najotrovnijih pesticida.
Što se napose GMO-a tiče, RH je pokazala ohrabrujuće kritički stav, ali naspram drukčije raspoložene većine EU-članstva. No da smo tako reagirali na opoziv zelene energetike, barem bi se znalo da smo pokušali učiniti nešto za sebe. Energetska, nekmoli ekonomska demokratizacija, ovako su opet stavljene na čekanje, do neke sljedeće tranzicije.
