Ekonomski iscrpljenim građanima Hrvatske dodatni šok je izazvalo najnovije poskupljenje električne struje pod izgovorom podizanja naknade za obnovljive izvore energije. Ali nije sve tako crno. Može biti i crnje, jer trebamo se sjetiti onih koji će biti pošteđeni ovog poskupljenja iz jednostavnog razloga jer nemaju struju ni iz konvencionalnih ni iz obnovljivih izvora. Žive u mraku, u 21. vijeku, 22 godine nakon službenog završetka rata.
U pitanju je 130 naselja s većinskim stanovništvom srpske nacionalnosti, raspoređenih u osam hrvatskih županija. Točan broj onih čije su oči navikle na mrak je 372, a među njima je 98 onih koji, kako se kaže, trajno, odnosno već deset do dvadeset godina žive bez električne energije. Zbirni su to podaci SDSS-a, SNV-a, UNHCR-a, UNDP-a i HEP-a, a riječ je, naravno, o građanima srpske nacionalnosti čije elementarne i civilizacijske potrebe nisu bitne HEP-u kao javnom poduzeću sa nacionalnim interesom, jer već punih šest godina nije uložena niti jedna kuna u reelektrifikaciju njihovih sela.
Opravdanje je jednostavno: ta civilizacijska blagodat u vrijeme moderne digitalne tehnologije ne stoji u njihovoj poslovnoj politici jer nije isplativo ulagati u slabo naseljena i disperzirana mjesta, bez obzira na to što bez električne struje ne postoji mogućnost za bilo kakvu djelatnost, pa tako ni za poljoprivrednu i turističku koje se uporno potenciraju kao pogodne za prostor koji naseljava ili je naseljavalo srpsko stanovništvo. Mjesecima, pa i godinama nakon Oluje planski se devastiralo i/ili pljačkalo transformatore i čitave elektrodistribucijske mreže u pustim selima kako bi se u njima zatro zadnji trag života. Uz glavne magistralne ceste, gdje je planirano naseljavanje u sklopu etničkog inženjeringa, državna imovina još je bila pošteđena, ali udaljena sela i zaseoci kompletno su devastirani.
Bilo je to vrijeme otuđenja i uništenja državne imovine, što ta ista država nikada nije sankcionirala, a sada kada se svodi račun, nijedna od državnih instanci ne želi platiti ceh. Od proteklih godina HEP je samo za 2013. ispostavio račun, odnosno napravio procjenu troškova reelektrifikacije u iznosu od 20 miliona kuna, koji bi se odnosili samo na naselja i korisnike u kojima se trajno boravi. Konkretno, na 45 naselja i 63 korisnika.
Tri godine kasnije, HEP samo navodi da je 40 naselja i 60 korisnika bez struje, ali bez procjene troškova i imena korisnika. Mnogim povratnicima smrt je bila brža od reelektrifikacije, a neki su nakon godina čekanja izgubili strpljenje i otišli za boljim životom. Istovremeno se kao jedan od osnovnih uvjeta za ostanak na listi za reelektrifikaciju tražilo trajno prebivalište, tj. da stanovnici do ponovnog uvođenja struje, što su jednom davno već bili platili, moraju izdržati živjeti u takvim neizdrživim uvjetima.
Dok neka sela odumiru u mraku, između predstavnika srpske zajednice i državnog vrha nižu se bezuspješni sastanci i stalno inzistiranje na novim listama prioriteta. Neprestano se testira izdržljivost preostalih građana s dodatnim kriterijima za elektrifikaciju koja je ionako slabo izgledna: tko i koliko dugo živi bez struje, da li su u domovima trajno ili tek povremeno. U doba informacijske tehnologije sudbina Srba u selima gdje dopiru jedino sunčeva i mjesečeva svjetlost bila bi originalan i najmračniji reality show u kojem bi se mjerile granice izdržljivosti građana koji su zapali u političku i birokratsku nemilost.
