Hrvatska ima razrađen plan za uključenje u globalni uzlazni vojnoindustrijski proizvodni ciklus. Politički kontekst toga već zahuktalog procesa nije ovdje neophodno specijalno pojašnjavati, svi znamo takoreći sve o tome. Rusija, odnosno režim Vladimira Putina, navodno smjera ubrzo protegnuti svoju agresiju i dalje od Ukrajine, prema unutrašnjosti Europe.
Tako barem tvrde vodeći glasovi Europske unije, a oni u pravilu ne nude konkretniju argumentaciju za te prognoze. Navikli su nas da zdravo za gotovo uzimamo procjene ruske kratkoročne i dugoročne borbene spreme, oslanjajući se na poslovično kriptične smjernice obavještajnih servisa. Pritom sada nećemo razmatrati osnovanost takvih predviđanja ni kontradikcije u pogledu aktualnih zbivanja na ukrajinskom frontu. Rusija tako nije u stanju realizirati ozbiljnije pomake u Ukrajini, što je u zapadnjačkim ekspertno-analitičkim krugovima već dugo predmet intenzivne poruge. Naravno, poznato je da raspolaže grozomornim raketnim arsenalom, a o nuklearnim bojevim glavama da ne govorimo.
No to nema puno veze s propagiranom nužnošću opremanja europskih armija za frontalno ratovanje. Tu se gotovo uopće ne razmatraju krstareći projektili ni proturaketni sklopovi, nego tenkovi i avioni, haubice i razarači. Izostaje i detaljnija elaboracija zamišljenoga nužnog sustava obrane, ali zauzvrat imamo spremne projekcije rasta ulaganja za razvoj stajaće vojske. Ne znamo baš najpreciznije ni zašto ni kako ni što, dakle, ali zna se da EU namjerava osigurati 800 milijardi eura za tu svrhu. Znamo odakle, jer se ne skriva da će se zemlje-članice morati nemilo zadužiti, pa i srezati razne svoje druge javne troškove, socijalne i zdravstvene i kulturne i druge.
Bilo kako bilo, rekosmo, Hrvatska je spremna za utrku u naoružavanju, sudeći po nedavnim riječima našeg ministra obrane Ivana Anušića. Pored etabliranih proizvođača osnovnog vojničkog oružja i opreme, pušaka ili kaciga, on je sredinom ovog mjeseca naveo da ovdašnja industrija posjeduje kapacitet za pridruživanje kontinentalnom sustavu izgradnje srednjevelikih ratnih brodova. Nije sasvim generalizirao, čak je dodao kako je RH već kontaktirala saveznike u NATO-u oko potreba, cijena i rokova gradnje ratnomornaričkih korveta, samostalno ili u internacionalnoj kooperaciji. Državna medijska agencija Hina obavijestila nas je potom o vodećem hrvatskom kandidatu za takav posao.
Iz novinarske komunikacije s Ministarstvom gospodarstva RH i drugim vladinim instancama, pojavilo se zatim u javnom prostoru ime Brodosplita, škvera u vlasništvu Tomislava Debeljaka. Uljanik i 3. Maj su prešućeni, već i zbog toga što tamo nema toliko menadžerske odvažnosti za proboj u obimnijemu međudržavnom investicijskom poduhvatu. Debeljak je nešto sasvim drugo, i još pamtimo njegove inovatorske čarolije poput one s najavom patentiranja revolucionarnih pomorskih platformi od leda. Na ideju je bio nadošao, kako je tumačio, igrajući se sa svojom djecom nad sudoperom u kojem su plutale kockice zaleđene vode.
Te i takve platforme nikad nisu zaplovile, jer se u Brodosplitu zateklo dovoljno stručne pameti nakon potopa brodograđevne industrije u Hrvatskoj. Štoviše, postali su dostupniji – zamislimo samo tehnološki višak iz ugašenog zagrebačkog Brodarskog instituta, svjetskog centra izvrsnosti u branši. No zatim se Debeljak, poduprt golemim javnim subvencijama za tzv. restrukturiranje Brodosplita nakon privatizacije, a prošlo je otad već 12 godina, uključio u biznis s Hrvatskom ratnom mornaricom.
Valjalo je tad, mimo ikakvih ratnih prognoza, naime, bar minimalno opremiti tehnički nerazvijenu Hrvatsku vojsku. Krenulo se racionalno, što se tiče mornarice, od manjih plovila tipa patrolnog čamca, pa je 2014. godine u Brodosplitu naručeno pet takvih. Ratna mornarica ionako je bila u posjedu samo par raketnih topovnjača i nešto manjih brodica, mahom zaostalih iz Jugoslavije ili kupljenih po inozemnim burzama rabljenog naoružanja. Usuprot svim očekivanjima, kamoli sklopljenom ugovoru, na prvu se isporuku iz Brodosplita, ophodni brod "Omiš", čekalo pet godina. Za sljedeći, nazvan "Umag", trebalo je još šest godina, a nitko se ne usuđuje predviđati kad će biti porinuta tri preostala.
Peripetije oko napredovanja gradnje tih čamaca godinama su uveseljavale javnost neopterećenu izravnim ratnim strašilima. U međuvremenu su otkrivani bizarni organizacijski propusti, neusklađenosti u raznim detaljima između potreba i zahvata, zastoji u Debeljakovu škveru i vladinim reakcijama. Baš kao da mu se bilo isplatilo da zateže i ucjenjuje Vladu RH, ili je to bio samo vanjski dojam. Izgledalo je da ophodnjaci nikad neće zaploviti, ili možda jednom i hoće, ali da potom država sigurno više neće surađivati s tim proizvođačem.
No dovitljivi je Tomislav Debeljak puštao da strasti okopne, a njegovi inženjeri u nepomućenom su miru razvijali zamašnije nacrte za gradnju ponešto većih i zahtjevnijih ratnih brodova, korveta i podmornica. Neka se nađe, tko zna kad bi moglo zatrebati, uvijek nekakvi geopolitički izazovi mogu vojnoj industriji poslužiti za novi produkcijski val. Ili ih sam taj sektor može potaknuti, što mu je ujedno omiljen refleks, da se pogoni ne uspavaju poput ovih u Hrvatskoj.
No da se malo podsjetimo na tehničke parametre u terminima o kojima je ovdje riječ, na relaciji od patrolnih čamaca do raketnih topovnjača i korveta. U toj priči, za razliku od raznih drugih, tehnika zaista ima značajnije mjesto od veličine, ali postoji i korelacija. Brodovi "Omiš" i "Umag" su dužine skromna 43 metra, oboružani topom malenog kalibra, svega 30 milimetara. Korvete, pak, u jugoslavenskoj te hrvatskoj ratnomornaričkoj terminologiji zvane topovnjačama, dužine su od 50 i nekoliko do 90 i nekoliko metara. Veće od njih su fregate, tj. bojni brodovi iliti razarači, nadalje krstarice, pa nosači aviona, ali to nas ovdje ne zanima. Uglavnom, korvete već mogu nositi jače artiljerijske cijevi, omanje raketne sustave i slično, a najveća im kvaliteta je okretnost.
Potonji kriterij određuje korvetu za idealni tip ratnog plovila na Jadranu, s obzirom na razvedenost obale i mnogobrojne otoke. S tim u vidu, još 80-ih godina prošlog stoljeća vodila se u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici seriozna koncepcijska rasprava između jedne megalomanske frakcije koja je maštala o krstaricama, i realista koji su shvaćali da sustav mora biti utemeljen na korvetama. One su jedine u stanju postići adekvatnu snagu i brzinu za hitre manevre od škoja do škoja, ispaljujući ubojite salve na zamišljenoga glomaznijeg neprijatelja. U svakom slučaju, naš Brodosplit, ustvari Debeljakov, odavno ima nacrte za hrvatsku prvu veću korvetu.
Taj bi ponos domaće vojne sile s navoza splitskog brodogradilišta bio pet metara duži od oba porinuta patrolna čamca zajedno. Gradilo bi se i za europsko-unijske partnere, kako je istaknuto u željama i najavama, te bi svi od Baltika do Crnog mora bili u prilici kormilariti hrvatskim korvetama, hrpimice potapati ruske negativce i garantirati ovom kontinentu sigurnost i prosperitet. Jedino što Brodosplit, da ne zaboravimo, potrebuje više od godinu dana za svakih sedam do osam dužnih metara ratnog plovila. Sve i da sutra počnu s gradnjom korvete od zacrtanog 91 metra, Putinu bi ostalo dvanaestak godina lufta.
U tom periodu stignu se dovršiti dva-tri svjetska rata, pa smo više upućeni na nadanje da ni on neće pretjerano žuriti s nasrtajem na zemlje NATO-a. No čisto industrijski-proizvodno, ostaje svejedno zrela pretpostavka da je u devastiranoj hrvatskoj brodogradnji ipak moguće efikasnije mobilizirati zadržani potencijal, graditi brže i kvalitetnije. Godinama smo u ovim novinama uporno priželjkivali da to bude vezano za civilni transport ljudi i dobara. Još upornije izostajala je inicijativa države, po uzoru na više zapadnih primjera, za pokretanje dotučenih škverova nacionalizacijom.
Ono što nije išlo političkom milom, valjda će konačno sad uspjeti makar grubom ratnom silom. Nije isključeno da će se dogoditi čudo, pa da vrhunski plovni objekt vojne namjene isproducira poduzeće čijem je vlasniku i led potonuo. Sa brodograđevnim znanjem koje u Hrvatskoj još nije generacijski iščeznulo, to je ostvarivo u teoriji, a bit će i praktično, ako nam vlast ostane politički hipermotivirana. Mi ostali možemo početi razmišljati o ukupnoj cijeni tog pothvata, ne samo onoj ratnokampanjskoj što se na kraju broji u životima, nego o navedenim javnobudžetskim rezovima. A koliku god flotu izgradili, već znamo da širi trošak neće biti nadoknadiv pokretanjem nikakve ratne ekonomije.
