Naoko iznenadni apel i medijska konferencija sindikalnih predstavnika u riječkom 3. maju, s upozorenjem na rastuću poslovnu problematiku i nužnost Vladine intervencije, presjekli su danas učmalu redakcijsku produkciju domaće medijske scene. Ipak, teško da se takva vijest, nazovi-prijelomna, nije mogla ni trebala očekivati.
Poznato je, odranije, naime, da glavna novogradnja u tom škveru, ona pod brojem 527 – nazvan Algoma Endeavour – ozbiljno kasni. Dovršenje tog broda za rasute terete, porinutog u veljači ove godine za kanadskog naručitelja, već prije dva i pol mjeseca probilo je ugovoreni rok, a za nastavak rada na njemu je nedostajalo sredstava koje samo brodogradilište definitivno ne može osigurati.
Povrh svih ograničenja, ono je pritisnuto i činjenicom da je posrijedi zadnja novogradnja prije zakazanog stečaja matičnog poduzeća riječkog brodograditelja. Nadalje, njegova tvrtka-kćer 3. maj 1905. očekuje raspisivanje novog tendera za prodaju, nakon neuspjeloga prošlog, dok je uprava škvera pred razlazom, ako znamo da njezinu glavnom direktoru Ediju Kučanu s ovim mjesecom istječe petogodišnji mandat.
Mada su čelnici Sindikata metalaca Hrvatske – Industrijskog sindikata, kao i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, i ovom prilikom naglasili da je 3. maj čitavo vrijeme imao podršku Vlade RH, te da ni sada ne prekidaju stalnu komunikaciju, državna vlast nedvosmisleno je pozvana da hitno intervenira.
To se očito jednako odnosi na izbor nove uprave kojoj će se povjeriti navedena novogradnja, ali i na financijsku pomoć radi održanja proizvodnje. Jer, nije u pitanju samo nabava materijala za dovršenje kanadskog bulk carriera, nego i dvije neisplaćene mjesečne plaće za tamo preostalih oko 600 radnika.
Što se samog Kučana tiče, nepovjerenje prema njemu traje kroz gotovo čitavo dosadašnje razdoblje gradnje Algoma Endeavoura- Sindikalisti odavno tvrde kako je taj posao startno loše ugovoren i vođen, a za pravo im je dala i Vlada – najveći vjerovnik 3. maja – u prethodnoj ocjeni rada uprave.
Danas nije jasno koga će država postaviti na čelo 3. maja, ali se u vezi sa sudbinom novogradnje 527 pretpostavlja da bi ju, nakon poništenja ugovora s naručiteljem, u vlasništvo mogla preuzeti upravo ona. Zatim obnoviti proces dovršenja porinutog broda uz novi vodeći kadar i vjerojatno dodatno kreditno jamstvo, te na koncu prodati gotovu novogradnju na tržištu. Naravno, zatim ostaje pitanje budućnosti 3. maja, ako mu već sad nije namijenjena isključivo prošlost.
Takvo, strateško pitanje hrvatske ekonomske politike, međutim, odnosi se na tretman cjelokupne domaće brodogradnje, a valjda i industrijske proizvodnje u širem okviru. Podsjećamo, 3. maj zapao je u probleme nakon kraha Uljanika kojem je prethodno bio pripojen, ali potom je riječki škver imao znatno veću vladinu podršku negoli onaj pulski. Država u biti ne zna što bi točno činila s njima, i odaje utisak da bi ih najradije prekrižila zauvijek. Takav zaključak nije rezultat nikakvog pesimizma, nego ono što se nameće pri samoj usporedbi držanja hrvatskih vlasti prema brodogradnji s onim kakvo iskazuju neke druge relevantne europske brodograđevne zemlje.
Najnoviji primjer odnosi se na Njemačku, gdje je država nedavno u svoje vlasništvo preuzela glasoviti škver Meyer u Papenburgu, da ne bi propao. Najveća brodogradilišta na ovom kontinentu često su u posjedu države, bilo da je riječ o Italiji ili Francuskoj, Španjolskoj ili Nizozemskoj.
Nije bez vraga ni to što su ih se te zemlje krajem prošlog stoljeća odricale i prepuštale privatnom sektoru, da bi ih u ovom počele vraćati pod svoje, vidjevši da u protivnom neće opstati na globalnom tržištu. No to je ujedno bio moment sasvim obrnute procedure u Hrvatskoj: s ulaskom u EU prije 11 godina, ova je zemlja privatizirala sve svoje preostale najveće škverove i osudila ih na stagnaciju do dandanas.
