Projekt "3. maj_Studija Zaborava" pokrenuli ste početkom godine s namjerom da iz šire društvene perspektive analizirate važnost tog brodogradilišta. Što ta analiza sve podrazumijeva?
Moj je pokojni otac bio radnik u 3. maju, odrasla sam u "trećemajskoj" zgradi, svi su moji susjedi i obiteljski prijatelji tamo radili, djetinjstvo, a kasnije su mi i školovanje vezani uz to brodogradilište. Kao slikaricu i zaljubljenicu u fotografiju moje polje interesa je upravo taj vizualni dio, dok je kolegica Kristina Pandža zadužena za intervjue i njihovo dokumentiranje. Želja nam je kroz razgovore obuhvatiti što širi raspon radnika, umirovljenika, kako generacijski tako i profesionalno, i iz radničke perspektive saznati kako je izgledao radni vijek u 3. maju. Već su se sada počeli ponavljati neki obrasci: česte su priče ljudi koji su dolazili iz raznih dijelova tadašnje Jugoslavije jer su znali da će u Rijeci odmah dobiti posao, ljudi čiji su članovi obitelji generacijama radili baš u 3. maju, a tu je i položaj radnica u brodogradnji. Planiramo kroz sljedeću godinu i dalje provoditi razgovore nakon čega ćemo se povući i analizirati prikupljeni materijal, svaka u svome polju.
Projektni tim uz vas čine još četiri žene. Kako ste podijelili uloge i što će vaše kolegice donijeti projektu?
Sa mnom su u timu uz Kristinu Pandžu, kustosicu i interpretatoricu industrijske povijesti te materijalne i nematerijalne baštine, Tanja Kanazir, fotografkinja i vizualna interpretatorica grada Rijeke i njezinih ljudi i arhitekture, Ivona Ivković multidisciplinarna i eksperimentalna umjetnica koja djeluje u području zvuka, slike i svega onoga što nastaje njihovim ispreplitanjem i Maja Ogrizović, kulturologinja zadužena za projektni menadžment, komunikacije i produkciju. Izrazito mi je bilo važno okupiti oko sebe žene čiji rad pratim i cijenim, kojima apsolutno vjerujem i za koje osjećam da imaju odgovarajuću razinu empatije i profesionalne radoznalosti. Napominjem tu radoznalost jer sam znala da ćemo u početku veliku količinu rada morati provesti volonterski. Cure su mi velika podrška u svemu, a pritom su svaka u svome polju izuzetno talentirane umjetnice.
Ideja je da projekt zaokružite interdisciplinarnom i participativnom izložbom koja će se dogoditi nagodinu povodom završetka proslave 75. godišnjice brodogradilišta. Imate li već na umu prostor u kojem će se izložba dogoditi?
Imamo neke želje vezano uz prostor, ali ne bih htjela javno o tome dok ne bude sto posto potvrđeno. Trenutno sam stvarno istinski ganuta u kolikoj mjeri se ljudi javljaju sa svojim pričama i fotografijama i željom da budu dio projekta. Priznajem, ušla sam u ovo isključivo iz vlastite potrebe da se slikarski oprostim sa ocem, ali tek sada počinjem naslućivati kako moje osobno korespondira sa kolektivnim riječkim i kako moja priča uistinu nije samo moja i sebično bi je bilo sačuvati za sebe. Velika je čast biti u prilici sakupiti sjećanja prije nego postanu zaborav. Nadam se da sam dorasla zadatku.
