Ana Smokrović završila je kulturologiju u Rijeci, magistrirala rodne studije u Budimpešti te potom na riječkom Filozofskom fakultetu doktorirala na temi ekološke epistemologije i epistemičke pravednosti na primjeru hrane. Vlasnica je OPG-a "Anino povrće", posljednjih deset godina u svom vrtu po organskim principima uzgaja povrće koje prodaje na riječkoj tržnici te često održava uvijek prepune radionice o organskom uzgoju hrane.

Prošle godine joj je u izdanju Planetopije objavljena knjiga "Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru" u kojoj istražuje kako stvaramo prehrambene navike, kako kultura utječe na naš izbor hrane i koje su posljedice industrijski uzgojene hrane.

Magisterij u Budimpešti smatrate važnim trenutkom za vaše osvještavanje o prehrani i industrijskoj proizvodnji hrane. Pretpostavljam da ste i u Rijeci i Budimpešti dobili široku kulturalno-filozofsku podlogu koja vam je sada važna u praktičnom radu i uzgoju hrane, no kako je do osvještavanja došlo baš na magisteriju?

Na Central European Universityju sam se bavila pitanjima političke filozofije, biopolitike i normativne politike tijela. Tad sam se po prvi put upoznala s pojmom permakulture i uopće politike hrane. Možda su me hrana i politika hrane počele interesirati baš jer sam se prvi put odselila od kuće u novi habitus gdje je hrana bila drugačijeg okusa i navike su mi se promijenile.

Na doktorskom studiju u Rijeci otkriće mi je bila epistemologija, teorija kako društvo oblikuje individualnu i kolektivnu spoznaju. U fokusu su mi bile ljudska spoznaja i hrana, a tad se u Rijeci osnivala grupa solidarne razmjene koja je promovirala kupovinu hrane direktno od proizvođača.

Sjećam se da sam imala izlaganje na temu etike hrane i da mi je prišla jedna od osnivačica GSR-a i kazala da moram upoznati jednu gospođu koja živi u Bribiru i ima svoj vrt. Otišla sam upoznati tu gospođu od preko 90 godina koja je usred brdovitog Bribira, tog živog kamena i krša, imala eden – takav vrt nikada nisam vidjela i zaljubila sam se u cijeli taj svijet, pa sam je pitala mogu li biti njezina šegrtkinja.

Tek sam bila došla s fakulteta, nisam imala nikakvih dodira s time, a ona je pristala i nakon odlazaka kod nje su mi se otvorila dva kanala: jedan teorijski, filozofsko-kulturološki u kojem sam mogla stvarno istraživati, ali i taj praktični gdje sam mogla učiti konkretno o uzgoju hrane.

Ana Smokrović (Foto: Tanja Kanazir)

Mjesne odbore vidim kao poligon promjene

Sve je rjeđi takav oblik učenja te prenošenja znanja i iskustva kakav ste imali s bribirskom majstoricom. Kako ste kao osoba koja je odrasla u gradu i koja se do tad pretežito bavila teorijom doživjeli tu početnu točku neznanja u praktičnom, fizičkom radu u vrtu?

U knjizi "Što jedeš?" citiram filozofa Daniela DeNicolu koji govori kako je neznanje nužna početna točka i preduvjet znanju. Kada to prenesem na hranu, shvatim da ljudi nisu gazde kojima je zemlja puki resurs, dok su ta ideja da znamo sve i arogantna dominacija nad prirodom upisane u temelje i znanstvene, i intelektualne i industrijske sfere društva. Upisane su i u narativ o hrani, što je veliki problem.

Ljudi su jedan mali dio predivnog sustava unutar kojeg je sve povezano na razinama koje uopće ne razumijemo. Kada pišem o tome, pišem o jednoj novoj holističkoj perspektivi kroz koju bi kao čovječanstvo trebali promatrati prirodu i svoju poziciju. Trebamo krenuti iz pozicije neznanja koje je inače podcijenjeno i povezuje se s glupošću, ali zapravo ima jedan oslobađajući moment.

Sjećam se da sam, dok sam ulazila u materiju suvremene proizvodnje i distribucije hrane, shvaćala koliko je to grozan i eksploatacijski sustav koji u potpunosti satire planet, a živi od teške eksploatacije, prije svega migranata. To je sustav koji proizvodi nekvalitetnu i nutritivno siromašnu hranu, a zapravo golem profit donosi isključivo poljoprivredno-prehrambenim korporacijama koje proizvode hranu na globalnoj razini. Ta ista hrana se nalazi i na hrvatskim policama.

Jako me iznenadila činjenica koliko je taj sustav nevidljiv, a realnost iza kulise stvarala mi je veliku tjeskobu. Sjećam se momenta osobne krize i frustracije u kojoj sam se pitala mogu li ja uopće kao pojedinka išta učiniti, vrijedi li pokušavati i što je uopće promjena. Žuljala me ta moja jako privilegirana pozicija u kojoj iz tople stolice pod klimom teoretiziram o tome kako se stvari moraju promijeniti.

Da se razumijemo, teorija mi je izrazito važna i danas se humanističke i društvene grane često krivo smatraju redundantnima. Treba razvijati sve grane znanosti, ali smrt humanistike i društvenih znanosti je smrt kulture i društva jer su upravo one temelj kvalitetnog razvijanja društva. Ali meni to nije bilo dovoljno, imala sam impuls i potrebu staviti ruke u zemlju i osjetiti što je to o čemu pišem. Taj impuls me gurnuo u vrt, i naposljetku na tržnicu.

Hrvatska proizvodnja hrane ne postoji, ali se naveliko prodaje "domaće" voće i povrće. To je potpuno nereguliran pojam pod kojim se svašta nudi i normalno je da su ljudi izgubili povjerenje

Trenutno ne uzgajate hranu u gradu, ali o tome držite edukacije. Koliko je to moguće, odnosno pristupačno, posebice kada govorimo o organskom uzgoju? S kojim ciljem držite radionice, ali i s kojim ciljem ih ljudi pohađaju?

Ovo me pitanje vraća na dihotomiju civilizacija-divljina, ideju da je prljavi grad simbol civilizacije, a netaknuta priroda simbol divljine, pa samo ti hrabri sretnici mogu otići na Velebit čuvati ovce, a ostali su osuđeni na život u gradu. Ne mislim da se nužno svi trebamo odseliti u "divljinu" i odbaciti sve što nam je društvo omogućilo, već razmišljam što možemo napraviti u svojim sredinama.

Naravno, korporacije su najodgovornije za krizu u kojoj živimo i strukturalne promjene su apsolutno potrebne, ali i mi imamo određenu količinu moći u našim rukama i dok čekamo sve te velike promjene možemo se i trebamo okrenuti svakodnevnim promjenama koje možemo ostvariti. Naglašavam da su građanski protesti, inicijative i akcije alati kojima kao aktivni subjekti društva imamo pravo vršiti pritiske i zahtijevati promjene.

Važno je promijeniti tu ideju da je uzgoj hrane rezerviran samo za sela jer je u urbanim prostorima itekako moguće uzgajati hranu i posebno se zalažem za komunalne vrtove. Jedna od mojih najposjećenijih radionica je o uzgoju hrane na balkonu, a sada pokrećem novi ciklus radionica u kojima se sezonski prate događanja u mom vrtu. Ima interesa, ima potencijala i ima zemlje, a baš tu svakodnevicu i neposrednu okolinu, posebice mjesne odbore, vidim kao poligon promjene.

Ana Smokrović (Foto: Tanja Kanazir)

Prvi odlasci na placu bili su teški

Kada govorimo o industrijskoj proizvodnji hrane, često se kao argument "za" navodi da je to jedino rješenje da bi se proizvelo dovoljno za sve. Međutim, ogroman dio hrane se baca, a velik broj ljudi i dalje ostaje gladan…

Suvremena industrijska proizvodnje hrane je zapravo kratka. Taj način uzgoja se razvio nakon Drugog svjetskog rata i donio tektonske promjene, pogotovo razvojem hladnjača i boomom supermarketa, a sada vidimo koliko nas je to devastiralo. Problem je što imamo jako duge lance opskrbe hranom u kojima ima puno prostora za velike neetičke prakse i muljaže.

Kada pak pričamo o mitovima, najveći mit je "domaće" jer hrvatska proizvodnja hrane ne postoji, ali se naveliko prodaje "domaće" voće i povrće. To je jedan potpuno nereguliran pojam pod kojim se svašta nudi i normalno je da su ljudi izgubili povjerenje. Količina domaćih proizvoda i hrvatske proizvodnje je dijametralno suprotna, dok svi supermarketi vrište od "domaćeg".

Često susrećem i mit da je organski uzgoj nekakva igrarija dokonih domaćica, anarhista koji žele rušiti društvo, ali i mit da su prinosi takvog načina uzgoja vrlo mali, što uopće nije istina. Najmasivnije zavaren mit je da jedino industrijski način proizvodnje može prehraniti svijet, a zapravo statistike pokazuju da se trećina hrane globalno baca dok golema količina stanovništva živi u strašnom siromaštvu. To potvrđuje činjenicu da suvremeni način proizvodnje ne rješava problem koji je u neravnomjernoj raspodjeli društvene moći – jer hrane ima dovoljno.

Zaljubila sam se u vrt jer je to mjesto tišine i samoće koja mi je nužna kao i svakoj osobi. Misli i osjećaji u tišini postaju jako glasni što nije uvijek ugodno, ali je nužno za suočavanje sa samom sobom

Ogroman utjecaj na uzgoj organske hrane imaju klimatske promjene. Što se sve promijenilo u vašem vrtu pod utjecajem klimatskih promjena i kako se tome prilagođavate?

Uvijek se nađe netko tko negira postojanje klimatskih promjena, ali da odu godinu dana u vrt, vrlo bi se brzo predomislili. Živim u Opatiji, ali vrt imam podno Kastva i to je jedan biointenzivan vrt koji hranu daje skoro čitavu godinu, izuzev mjesec i pol zimske pauze. U kratkom periodu od deset godina, koliko sam tamo, dogodile su se goleme promjene i svaka godina je sve teža.

Recimo, nema više jakih zima, a one su važne jer najbolje izbalansiraju nametnike. Velika promjena se tiče i vjetra jer bure nestaju, a ni padaline više nisu ujednačeno raspodijeljene kroz godinu. Događa se da kiša sada ne pada mjesecima, a kada pada, onda to traje jako dugo ili pak govorimo o poplavama. Ljeta su postala nesnosno vruća, a toplinski valovi jako intenzivni i kada se pojave biljke, dođu u stanje temperaturnog šoka i stanu s rastom i sazrijevanjem.

Izazovi su jako veliki i zato mislim da u organskom načinu proizvodnje i regenerativnoj poljoprivredi leži veliki potencijal – upravo su manji, otporniji i fleksibilniji sustavi, sustavi proizvodnje hrane budućnosti. Postoje i pristupi koji su jako dobar odgovor na klimatske promjene. U vrtu mijenjam kulture koje sadim, mijenjam i vrijeme u koje ih sadim, ali važno je promijeniti i prehrambene navike. Trebamo odustati od jedenja pomidora u siječnju jer oni znače nepotrebno velik CO2 otisak. Ne treba nam sve biti dostupno cijelu godinu.

Vaš OPG "Anino povrće" popularan je na tržnici, ali i na Facebooku. Često na riječkoj placi rasprodate sve. Jeste li očekivali da ćete imati toliko kupaca i smatrate li da društvene mreže, ali i činjenica da je vaše povrće organsko, doprinose tome?

Društvene mreže koristim isključivo kao alat komunikacije, ali se stvorila zajednica ljudi koja prati moja događanja u vrtu. Mislim da je povjerenje temelj društva i važno mi je s kupcima imati odnos povjerenja – što imam u vrtu, donesem i javim, a što nemam, jednostavno nemam.

Bilo je jako teško izgraditi taj posao, prvi odlasci na placu su bili jako teški i nikada neću zaboraviti jedan vikend u kojem sam sedam sati stajala dok je bura puhala i zaradila svega 17 kuna. Ali to je nužan put i sada imam krasnu zajednicu ljudi koja me prati, kupuje povrće i ide na predavanja – oni su stvarno podržali moj rad i egzistenciju, stvarno cijene moje povrće i to mi daje nadu.

Riječka tržnica je u neizvjesnom stanju s obzirom na česte koncesije na gradske prostore, između ostalog i prvog paviljona tržnice.

O tome se ne govori, a jako je upitna sprega gradske vlasti i krupnog kapitala. Problematično je to što se elitni dijelovi riječke obale daju u koncesiju njemačkoj kompaniji Lürssen i nitko od nas na placi, kao ni brojne građanke i građani, ne zna što se događa s tim prostorom. Tržnica je i u tom kontekstu, kao način života koji smo nekada poznavali, nažalost prošlo svršeno vrijeme.

Ana Smokrović (Foto: Tanja Kanazir)

U svijetu Kim Kardashian budi Nada Dimić

Konstantno smo okruženi izrazito lošim vijestima i globalnim promjenama političkog smjera. To često rezultira osjećajima anksioznosti, ali i nemoći uslijed problema koji su veći od nas samih. Što za vas u ovom trenutku znači odlazak u vrt i uzgoj vlastite hrane?

Svijet je jako glasan i prenatrpan informacijama, postaje sve teže mjesto za život, a u knjizi pišem o tom kompleksnom društvenom imaginariju i činjenici da smo zagušeni velikom količinom crnila. Kao filozofkinja smatram da su upravo tišina, samoća i dosada spoznajne nužnosti koje nam osiguravaju potreban prostor i vrijeme za promišljanje o svijetu i doživljavanje sebe, za procesuiranje i zaključivanje. Taj proces je danas jako otežan, a zaljubila sam se baš u vrt jer je to mjesto tišine i samoće koja mi je nužna kao i svakoj osobi.

Misli i osjećaji u tišini postaju jako glasni, što nije uvijek ugodno, ali je nužno za suočavanje sa samom sobom. Priroda, biljke i zemlja imaju svoj jezik i ritam potpuno drugačiji od hektičnog svijeta u kojem živimo. Procesi koji se u vrtu događaju su prema našim standardima nevjerojatno spori, no zapravo je naše vrijeme instant i brzo, odnosno današnji ritam je izgurao važnost samog vremena. Vrt vraća u drugi ritam, što ima snažnu terapeutsku dimenziju, a umor nakon rada u vrtu nikada nije istovjetan onom umoru od rada pred kompjutorom.

Nadu mi daju aktualni prosvjedi u Srbiji, a zato što živimo u teškom trenutku, mislim da je važnije nego ikada da ne odustajemo od boljeg svijeta

Osim što je hrana očito vrlo političko pitanje, ima i emocionalnu dimenziju – kažete da je odnos prema hrani kao ogledalo odnosa prema sebi?

Hrana ne gradi samo naša tijela, već itekako gradi i sliku našeg sebstva. Zanimljiva mi je normativna politika tijela koja je zapravo uvijek ista, samo mijenja formu. Mi i dalje živimo u kulturi bolesno opsjednutoj ženskim tijelima i iako je zapadnjačka medijska kultura stvorila snažan narativ individualizma, izbora i ženskog osnaživanja, kulturalne norme su i dalje brutalne i opresivne. Živimo u trenutku omnipotentnih žena koje moraju biti majke, seksi tigrice, vječno utegnute i bez celulita, moraju imati karijeru, ali i mijesiti svoj kruh, a ako nešto od toga ne stižu, to je njihova krivica.

Dijete su i dalje kamen temeljac, a imamo i različite prehrambene režime i superhrane, savjetnike i gurue koji ne jamče samo savršena tijela, već i najbolje verzije sebe. Sve industrije se isprepleću u tom procesu proizvodnje standardiziranog ženskog tijela, a stvarna i živa tijela koja stare, imaju bore i znoje se osuđena su na vječni osjećaj srama i neuspjeha. U tome je hrana jako važan faktor, poremećaji prehrane su u porastu, ali oni nisu samo individualna "patologija", već se moraju sagledati u kontekstu glasnika zabrinjavajućih kulturnih silnica. Hrana je gradivna jedinica ne samo našeg tijela, već i bića.

Za kraj nam ostaje naše uobičajeno pitanje na koje ste dijelom već i odgovorili: što vam daje nadu?

Otkad imam konkretnu memoriju, živim u istoj političkoj močvari, u društvu vječne krize, privatizacije i malverzacije, pretvorbe, tranzicije i post-tranzicije, teške korupcije. Voljela bih živjeti u pristojnom društvu gdje se cijene rad, trud i zasluge, jako sam frustrirana jer se sve raspada i što ljudi ne prepoznaju alate promjene koje imaju u svojim rukama. Nadu mi daju aktualni prosvjedi u Srbiji, a zato što živimo u teškom trenutku, mislim da je važnije nego ikada da ne odustajemo od boljeg svijeta. Nadu hranim zemljom, vrtom, knjigama i filozofijom, a zapravo mi je daju crtice iz svakodnevice, ljudi koji dolaze po moje povrće i podržavaju mene i moj rad.

Nadu mi daje ekipa iz Kostrene koja je krenula u institucionalnu borbu s INA-om, a koja desetljećima zagađuje zaljev. Neki dan sam pročitala da učenici u Zagrebu nakon škole odlaze u jednu knjižnicu debatirati o pročitanim knjigama i vježbaju kritičko promišljanje – to mi je bila vijest dana. Ono što mi stvarno daje nadu su ljudi koji svakodnevno pošteno rade svoj posao, jer ih ima, ali je arogancija koja vozi na glupost uvijek jako glasna. Nikada ne treba odustati od nade i kako sam jednom prilikom napisala na komadu kartona koji držim na placi – u svijetu Kim Kardashian budi Nada Dimić.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.