S multimedijalnom umjetnicom Tanjom Dabo razgovarali smo u povodu njezinog najnovijeg rada. Riječ je o "Jami 2024.", grafičkoj mapi koju je realizirala uz 80. godišnjicu ikoničkog izdanja "Jame" Ivana Gorana Kovačića s ilustracijama Ede Murtića i Zlatka Price. "Jama 2024." je izložena u sklopu 9. hrvatskog trijenala grafike u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, a može se razgledati do 16. lipnja.
Vaša "Jama 2024." istodobno je posveta spomenutom izdanju iz 1944., ali i njegova reinterpretacija jer ste mapu ilustrirali litografijama koje su nastale na temelju fotografija iz vašeg nedavnog umjetničko-istraživačkog projekta "Usputno zlo". Tim ste projektom obuhvatili parole i simbole koji u javnom prostoru "pozivaju na mržnju ili nečiju smrt", odnosno "afirmiraju fašizam/nacizam/ustaštvo". Koji momenti su vam u reaktualizaciji poetsko-grafičke mape bili osobito važni?
Projekt "Usputno zlo" nastao je u suradnji s kustosicom Davorkom Perić iz Vizure Aperte tijekom 2020. godine, i za vrijeme njegove provedbe bilježile smo spomenute simbole u više gradova i manjih mjesta u Hrvatskoj. No, i nakon dokumentiranja, prijave simbola nadležnim tijelima i traženja njihovog uklanjanja u raznim gradovima i manjim mjestima, formalni završetak projekta nije značio i da sam izgubila interes ili senzibilitet za tu temu, pa sam sljedeće tri godine nastavila promatrati oko sebe, a povremeno sam i dalje fotografirala simbole, obilazila sam stare i nove lokacije, provjeravala jesu li stari natpisi uklonjeni i jesu li se pojavili novi. Istodobno, sve me više zaokupljala spoznaja da pokraj tih natpisa svakodnevno prolaze ljudi kojima je veći interes pobuđivala činjenica da ja tamo stojim s fotoaparatom, nego simbol koji fotografiram. Tada sam počela fotografirati i ljude uz te simbole, a potom i odlučila da ću te fotografije s anonimnim prolaznicima snimljenima s leđa, koji bez osvrtanja prolaze uz natpise, objaviti u reinterpretiranom izdanju Murtićeve, Pricine i Kovačićeve "Jame". Ideja o objavi nove "Jame" javila se još za vrijeme izvedbe "Usputnog zla". Kako je projekt odmicao znala sam da od te velike količine fotografija želim napraviti rad, a samo ozračje tih fotografija me navelo na "Jamu". Željela sam ih na neki način upotrijebiti za ilustriranje "Jame", no tek sam kasnije, kada sam u fotografije uključila ljude, došla do finalne odluke da ću koristiti posljednje fotografije, te na kojima su ljudi. Naime, u ilustracijama Murtićeve i Pricine "Jame" glavni motiv su ljudi i zaključila sam da sami simboli, bez ljudi, ne bi bili dovoljna ilustracija onoga što ovim radom želim reći. Ovaj rad čini odnos ljudi, simbola i poeme.
Bilo mi je važno ponovno skrenuti pažnju na "Jamu", kao izvanredno književno djelo koje je aktualno danas jednako kao i prije 80 godina, na njezinu antifašističku i antiratnu poruku, ali i podsjetiti da ako nešto, poput jačanja desnih ideja, ignoriramo, to ne prestaje postojati
Estetsko polazište bilo vam je Murtićevo i Pricino izdanje iz Topuskog koje je bilo otisnuto na običnom papiru i uvezano u padobransko platno...
Murtićeva i Pricina "Jama" bila mi je polazište iz više razloga, jedan od njih je da nam je to amblematsko djelo svima poznato iz školskih udžbenika i pamtljivo po Pricinoj ilustraciji čovjeka koji u rukama drži svoje iskopane, krvave oči. Zbog toga sam to izdanje "Jame" koja je dio naše kolektivne svijesti iskoristila kao most, poveznicu prema "Jami 2024." koja izvornik slijedi u tekstu poeme, tehnici – litografiji, veličini mape, ali su ilustracije aktualne ovog trenutka, kao što su Murtićeve i Pricine bile aktualne tada, u ratno vrijeme. Malo tko pamti, na primjer, prvo izdanje "Jame" koje je tiskano u Bariju kao mala knjižica s tekstom bez ilustracija, i njena reinterpretacija ne bi pobudila nikakvu asocijativnu povezanost s nekim novim reinterpretiranim izdanjem. Također, bilo mi je važno ponovno skrenuti pažnju na "Jamu", kao izvanredno književno djelo koje je aktualno danas jednako kao i prije 80 godina, na njezinu antifašističku i antiratnu poruku, ali i podsjetiti da ako nešto, poput jačanja desnih ideja, ignoriramo, to ne prestaje postojati. Tu je, oko nas, i svakim je danom sve snažnije i prisutnije. I na kraju, Murtićeva i Pricina mapa zanimljivo je i važno grafičko djelo, nastalo u tehnici litografije, u 250 primjeraka, a svaka pojedinačna mapa ima 26 stranica, pa tako dolazimo do broja od 6.500 grafika koje su Murtić i Prica otisnuli u improviziranoj partizanskoj tiskari. Trebalo je imati vjere, zanosa i snage za takav pothvat. "Jama 2024." stoga je i hommage tom važnom, ali pomalo zaboravljenom izdanju, na 80. obljetnicu njegovog stvaranja.
Umjetnost kao ideološki reformator
Poema Ivana Gorana Kovačića posljednjih je desetljeća podvrgnuta nizu deideologizacija i dekontekstualizacija, točnije rečeno revizionističkim pokušajima da se "Jama" liši konteksta NOB-a u kojem je nastala, a taj "rad" književnih povjesničara odvijao se usporedo s jačanjem desnog ekstremizma u društveno-političkom polju i tolerancijom sustava prema afirmaciji fašizma/nacizma/ustaštva u javnom prostoru. Koliki je s obzirom na to potencijal kulture i umjetnosti kao alata društvene transformacije?
Ja uvijek zagovaram potencijal kulture i umjetnosti kao alata pozitivne društvene transformacije, no pritom ne mislim da se društvo može promijeniti odmah i u cijelosti – radi se o dugotrajnom obrazovnom procesu u koji treba sustavno i puno ulagati od najranije dječje dobi. Ulaganje u obrazovanje u kulturi i umjetnosti za vrtićku, školsku i srednjoškolsku djecu trebao bi biti jedan od najvažnijih ciljeva obrazovnih politika. Društvena transformacija započinje transformacijom pojedinca, i ako umjetničko djelo utječe na jednu osobu, tada ta osoba može dalje mijenjati društvo. No, premda pod društvenom transformacijom a priori podrazumijevamo napredak, ona može značiti i nazadak. Naše se društvo upravo transformira u lošem smjeru, a važnost i potencijal kulture i umjetnosti kao ideološkog reformatora i programatora društva prepoznali su (odavno) i ideolozi desnog političkog spektra.
Radeći na "Usputnom zlu" dobila sam pismo potpisano od HOS-a, s prijetnjom silovanja i premlaćivanja, što me valjda trebalo odvratiti od rada, no u meni je samo učvrstilo misao da je povik "Za dom spremni", kojim pismo završava, instrument jednog nasilničkog dijela našeg društva
Boris Buden je napisao da "prepoznati fašizam znači prije svega borbeno se angažirati". Koliko je za vas ta borba iscrpljujuća? Koliko smo kao društvo po vašem mišljenju daleko od prepoznavanja fašizma kao aktualne stvarnosti?
Taj je posao iscrpljujući, i mentalno i fizički, i svi radovi u ciklusu "Korpus: Domovina", kojem pripada i "Jama 2024.", bili su zahtjevni na različite načine. Na najbanalnijoj razini, "Jamu 2024." sam sa suradnicima radila šest mjeseci, a cijelu poemu sam na litografsko kamenje prepisala zdesna nalijevo, zrcalno, da bih u otisku na papiru tekst dobila u pozitivu. No, zahtjevnije od toga je svojevoljna i dobrovoljna konstantna izloženost nacističkim/fašističkim/ustaškim natpisima i simbolima i govoru mržnje, ili istraživanje i čitanje o etnički motiviranom govoru mržnje ili nasilnim činovima koji su rezultirali femicidima, a koje sam sakupila u "Kolekciji za pamćenje", ili istraživanje o ratnim zločinima iz Domovinskog rata koje sam provela u umjetničko-istraživačkom projektu "Uspomene sa sela". To je poput samoozljeđivanja, dovodi do određene traume od koje se teško oporaviti. Ali, to je nešto čime se sada bavim, mislim da sam dovoljno umjetnički zrela da mogu iznijeti te teme, kao i da sam dovoljno odrasla da se emocionalno mogu nositi s time. Bila bih sretna da smo kao društvo daleko od prepoznavanja fašizma kao aktualne stvarnosti, mislila bih da ima nade i da ćemo, kada taj fašizam pokuca na vrata, znati i htjeti reagirati. Nažalost, mi smo ga odavno prepoznali, prigrlili i normalizirali, fašizam i sve što s njim ide. Fašizam i nazadna desničarska ideologija više nisu apstraktna daleka prijetnja već naša svakodnevica. Ne mogu shvatiti indolenciju onih koji fašizam prepoznaju kao negativnu pojavu, kao ni entuzijazam onih koji ga zagovaraju.
Nagrada Goranske kiparske radionice Lokve koju ste dobili za "Jamu 2024.", koja podrazumijeva sudjelovanje na grafičkom sazivu, upućuje na to da vaša konceptualna akcija nije prošla nezapaženo. Kako vas doživljavaju na umjetničkoj sceni s obzirom na to da od početka prilično hrabro i otvoreno ulazite u dijalog s publikom o neuralgičnim temama? Smještaju li vas u neku nišu?
Nisam sigurna jesam li se smjestila u nekoj niši, ali zahvalna sam na svakoj prilici za izlaganje svojih radova i na svakoj suradnji, od kojih bih posebno istaknula suradnju s kustosicom Davorkom Perić koja me dugi niz godina bez zadrške podupire i vjeruje u moje radove, kao i s kustosicom Irenom Bekić, s kojom trenutno radim na većoj izložbi koja se treba dogoditi 2026. Takva mi stalna podrška i mogućnost propitivanja ideja jako puno znači. Bez obzira na teme kojima se bavim, do sada nisam imala problema s izlaganjem radova, a da je u pitanju bila neka ideološka cenzura ili zazor od mojih tema. Slabija šira društvena percepcija umjetnosti za posljedicu ima da umjetnost još uvijek ne predstavlja društvenu prijetnju, što je za umjetnice i umjetnike jako dobro jer ide u prilog slobodi stvaranja. Na našoj se umjetničkoj sceni mogu vidjeti doista raznovrsni, i među njima i hrabri i(li) društveno kritički, angažirani radovi i projekti koji se izlažu u galerijama, muzejima i organizacijama civilnog društva, i čiju izvedbu financijski podupiru država, gradovi, ili na primjer Zaklada Kultura nova i Zaklada Solidarna kroz javne pozive, i drugi. Bez financijske podrške Ministarstva kulture ne bi bilo ni "Jame 2024.", barem ne u ovom opsegu, a bez financijske podrške Zaklade Kultura nova i pomoći Srpskog narodnog vijeća ne bi bilo istraživačkog projekta "Usputno zlo".
(Foto: Sandro Lendler)
Medij i angažman
Na ovogodišnjem, 9. hrvatskom trijenalu grafike nije izloženo puno radova koji sa sličnim kritičkim impulsom ulaze u društveno polje. Uz vašu "Jamu 2024" možda je najupečatljiviji rad u tom smislu ciklus Maje Rožman. Zašto je tako malo radova grafičarki i grafičara koji se upuštaju u društvenu kritiku, odnosno ne razmišljaju gotovo isključivo metjerski? Jesu li vam dok ste obilazili postav ovogodišnjeg trijenala grafike padale na pamet rečenice iz vašeg rada "Pokora" među kojima je i: "Neki misle da je jedino bitno dobro poznavati grafiku da bi bili dobri umjetnici"?
Grafika je specifičan medij upravo po tome što je mnogi koriste kao cilj, a ne kao sredstvo, kao medij. Vjerojatno zato što je potrebno dosta tehničkog znanja i vještine da bi se nešto u grafici realiziralo, pa to nekad autorice i autore zavede. Društvena angažiranost se ne vezuje uz medij – naprimjer, nema puno društveno angažiranih ni među slikarima ili kiparima, ako uzmemo medij kao filter. Rekla bih da među grafičarima čak ima i dosta nastojanja da se djeluje subverzivno i spram samog medija grafike koji se stalno smatra zastarjelim i tradicionalnim, pa se valjda trsimo dokazivati da nije. Na ovom izdanju Trijenala ima jako dobrih umjetničkih radova koji su izvedeni u nekoj od grafičkih tehnika i temelje se na dobroj umjetničkoj ideji, a ne na "bavljenju grafikom". Ta bi se paradigma mogla ojačati kada bi više umjetnika iz drugih medija, koji ponekad i koriste grafiku, poslalo svoje radove na natječaj. Treba osvijestiti da kao što u književnosti nije važno je li roman pisan rukom ili na pisaćem stroju, odnosno računalu, tako ni u umjetnosti nije važno je li rad izveden kao grafika u tehnici bakropisa, kao fotografija ili kao performans, važna je ideja koja stoji iza toga. Rečenica koju ste naveli iz "Pokore" lako se može primijeniti na bilo koji umjetnički medij. Rad kolegice Maje Rožman je doista velik iskorak na ovom trijenalu. Tema rada je, kako Maja navodi, verbalno nasilje i rodna pristranost, a uključuje i ranije održanu izvedbu, odnosno posljedice te izvedbe predstavljene kao niz fotografija. Taj rad pleše na granici s drugim medijima, ali je i dalje grafika, kao i rad, odnosno samostalna izložba "Nevermore" Ines Krasić, ili rad Viktora Popovića koji je dobio ovogodišnju Premiju HAZU-a. Takva nastojanja su jako dobra jer u područje grafike snažnije uvode pojam dobre umjetničke ideje, a ne samo dobre grafike.
Vratimo se još zaključno vašem istraživanju "Usputno zlo". U objavljenom zaključku ističete da su reakcije građana čiju ste pomoć tražili u pronalaženju parola i simbola punih mržnje i nasilja bile do visoke mjere obilježene strahom. Građani koji su odlučili participirati u vašem istraživanju su naime uglavnom željeli ostati anonimni, a i upozoravali su vas da se pazite. Usporedo s time ni Deklaracija o antifašizmu koju je Sabor donio 2005. nije donijela neke promjene u javnom prostoru. Dapače. Kakve su s obzirom na taj kontekst šanse za antifašizam?
Da, strah je bio prisutan kod građana koji su se uključili u umjetničko istraživanje "Usputno zlo", i to mi je bio najzahtjevniji dio projekta – nošenje s tuđim strahom i svijest da se netko boji sudjelovati u umjetničkom projektu. Zahvalna sam na njihovom doprinosu i na tome što su imali povjerenja u nas. U to sam vrijeme i sama dobila pismo potpisano od HOS-a, s prijetnjom silovanja i premlaćivanja, što me valjda trebalo odvratiti od daljnjeg rada, no u meni je na kraju učvrstilo misao da je povik "Za dom spremni", kojim pismo završava, samo instrument jednog nasilničkog, primitivnog dijela našeg društva. Deklaracija o antifašizmu lijepo zvuči, no čini mi se da nema nikakvog stvarnog utjecaja na naše društvo, uostalom nije ni obvezujuća jer nije donesena na razini zakona pa nema pravnu snagu. Antifašizmom se na institucionalnoj razini povremeno (rijetko) i prigodno maše kao parolom, bez istinske volje da ga se čuva kao važnu opoziciju bujajućem (neo)fašizmu, rasnoj netrpeljivosti, etnički motiviranoj mržnji i nasilju, ograničavanju temeljnih ljudskih prava. Mislim da je to njegova uloga danas, jer se i lice fašizma u 21. stoljeću promijenilo, u njega se nadopisalo.
