U Novoj BAZI je do 23. jula otvorena vaša izložba "Radi naporno, igraj grubo" kojom istražujete ženske radne pozicije u suvremenom kapitalizmu. Po čemu je one specifične?
Ženska pozicija je vrlo specifična jer nam se ukidaju prava koja smo već bile izborile, jer i dalje radimo više nego muškarci u kući, i dalje je kućni rad neadresiran i nevidljiv. Žene su manje plaćene nego muškarci i izložene seksizmu, mizoginiji, što je već toliko normalizirano da to još uvijek ne tretiramo dovoljno ozbiljno kao problem.
A kao izgovor uvijek možemo iskoristiti istinitu tvrdnju da se život oko nas zaista raspada, u svakom smislu. Niko nije siguran od kapitalističke nemani, vrlo je vidljivo kretanje jeftine radne snage i eksploatacija koja će dovesti do većih problema u budućnosti jer se prebrzo prilagođavamo hiperprodukciji i zahtjevima tržišta. Jedne migracije pokreću druge, demografska slika se mijenja, život odjednom postaje nezamisliv i nesiguran svuda.
Kako se borite protiv toga?
Nogama i rukama. Ne znam, nekad mi sve izgleda beznadežno jer posao nikad ne prestaje, ali borim se za svoja prava i ohrabrujem druge kroz svoju svakodnevnicu da čine isto, neophodno je shvatiti da imamo zajedničkog neprijatelja. Zaslužujemo bolji život od ovoga koji nam se nudi kao jedina opcija, samo ga moramo uhvatiti za rep ili za vrat.
Kada ste shvatili da je kolektivna borba za žensku emancipaciju nerazdvojiva od umjetničkog stvaranja?
Imala sam svojevrstan aha moment kada sam krenula u produkciju svog prvog performansa "Ja ću raditi šta ja hoću", 2015/16. Prihvatila sam 30-dnevni posao u tržnom centru u Sarajevu nakon dužeg perioda nezaposlenosti. Svi poslovi na koje sam tada aplicirala bili su mizerno plaćeni, a radni uvjeti veoma loši i ovaj posao je bio baš takav.
Od prvog dana sam počela s radom na performansu izbjegavajući radnu obavezu zbog koje sam angažovana. Radila sam 12 sati dnevno i nisam imala stolicu na poslu. U tom i drugim centrima još uvijek rade radnice i radnici kojima nije dozvoljeno da sjede tokom radnog vremena.
Naime, tokom tih mjesec dana sam svaki dan crtala i pisala letke koje bih onda dijelila slučajnim prolaznicima. Teme koje sam obrađivala ticale su se radnih prava i percepcijom kao i pozicijom umjetnice kao radnice u društvu.
Kakvu ulogu u vašem umjetničkom radu ima Djevina, božica neposlušnosti i krajnjeg užitka? Što znači biti njezina majka?
Djevina je moj alter ego i omogućava mi da govorim o svim temama koje su mi važne, od rada do zadovoljstva. Ironizirajući alate kapitalizma kao što su (iscrpljujući fitness) treninzi i (insistirajuće stručne) obuke i terorizirajuće medijske reprezentacije ljepote u seriji crteža "Workout" stvaram niz likova, sopstvenih alter ega, Djevinu.
Uzimajući neposlušnost kao inicijalnu inspiraciju za kreaciju Djevine, referiram se na strah kojim se patrijarhat služi da nam podvali zaštitu za poslušnost. Sama inicijacija u patrijarhat se dešava upravo ovako – onog trenutka kad osvijestimo neposlušnost prema zadanim kodeksima ponašanja, počinje trening. Trening za dobar život. Tako Djevina trenira, okopava polje, pleše i orgazmira, sve što ona hoće, kako ona hoće. Rodila sam Djevinu i tako se ostvarila kao majka :-).
Izlagali ste dosta i u regiji. Koliko su na tom prostoru jaki feministički glasovi otpora?
Mislim da žene rade sjajan posao u regionu, ponosna sam što su neke od njih i moje prijateljice. Važno je družiti se i udruživati s feministkinjama, a bogami i feministama.
