Za upoznavanje s karikaturalnošću odnosa naše države prema umjetničkom radu najbolje je pročitati objašnjenje recentne Vladine intervencije kojom se ono što se kolokvijalno naziva koeficijentom za mirovinu samostalnih umjetnika konačno podiže s dugogodišnje ponižavajuće razine. Naime, u Prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o doprinosima, koji je Sabor jednoglasno usvojio 17. ožujka, stoji da se "radi smanjenja inflatornih pritisaka te zadržavanja standarda građana" njime ukidaju antirecesijske mjere iz 2009. (!) godine, koje su uključivale i smanjenje navedenog koeficijenta s 1,2 na 0,8. Budući da su od 2010. samostalni umjetnici jedini kojima se osnovica za obračun doprinosa nastavila računati po recesijskom režimu, ostaje kao fascinantna činjenica da je gotovo trinaest godina bilo potrebno da se netko na vlasti sjeti stati na kraj tom nasumičnom birokratskom limbu. One i oni koji su pak imali nesreću otići u mirovinu pod takvim uvjetima s pravom bi možda prije posegnuli za riječju "pakao" – jer uistinu se takvim može opisati životarenje na dvjestotinjak eura mirovine, debelo ispod praga siromaštva, što je iznos kojim su brojne samostalne umjetnice i umjetnici "nagrađeni" za višedesetljetni "zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi", kako glasi vrhovni kriterij za stjecanje njihovog statusa.
Na tu neravnopravnost umjetnici ukazuju već godinama, a čitava je priča, podsjećamo, dobila na dodatnoj težini zbog pandemijske krize, koja je iz temelja poremetila život kulture, a onda i zbog ruske invazije na Ukrajinu i njenih katastrofalnih ekonomskih posljedica. Kako smo već pisali u Novostima, Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika u više je navrata tokom prošle godine bezuspješno apelirala na Ministarstvo financija da ispravi nepravdu prema njenim članicama i članovima, da bi u studenom zbog rastuće inflacije konačno zatražila i povećanje koeficijenta na 1,8, kakav imaju umjetnici zaposleni u institucijama. Krajem istog mjeseca, Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka podnio je u Saboru amandman na Prijedlog proračuna Republike Hrvatske kojim traži povećanje iznosa predviđenog za zdravstveno i mirovinsko osiguranje samostalnih umjetnika. Amandman je odbijen, a Vlada se negativno očitovala i o izmjenama Zakona o doprinosima u skladu s HZSU-ovim zahtjevima, koje je predložila zastupnica Urša Raukar-Gamulin.
Ipak, javni je pritisak tim povodom dao do znanja da do promjena mora doći, pa je Vlada početkom ovog mjeseca u hitnu proceduru konačno uputila vlastiti Prijedlog zakona o izmjenama Zakona o doprinosima s početka ovog teksta. Njime se koeficijent za izračun osnovice za obračun doprinosa samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz državnog proračuna makar povećava na predrecesijsku razinu, odnosno na 1,2. Budući da je riječ o kompromisnom prijedlogu koji je zanemario brojne argumente koji su prethodili njegovom formuliranju, tri su različita kluba uložila svoje amandmane na njega, tražeći poštivanje zahtjeva umjetničke zajednice i povećanje koeficijenta na 1,8. Svi su međutim odbijeni uz obrazloženje da bi, zbog različitih načina izračunavanja osnovice, izjednačavanje s koeficijentima zaposlenika u institucijama dovelo do bitno boljeg položaja njihovih samostalnih kolega. Kako je ustvrdio državni tajnik u Ministarstvu financija, Stipe Župan, povećanje koje je predložila Vlada zapravo izjednačava osnovice za "institucionalne" i samostalne umjetnike, pa će obje sada iznositi nešto više od 1.600 eura.
No samostalni umjetnici, od kojih brojni već trpe posljedice recesijskog discipliniranja u obliku neizdrživih mirovina, dok se svi moraju suočiti s inflacijom i podfinanciranim radom u kulturi, takvim raspletom nisu zadovoljni. Zbog toga je pokrenuta i neformalna inicijativa za dostojanstven umjetnički život i rad u Republici Hrvatskoj, koja je 22. ožujka u Zagrebu i Dubrovniku organizirala prosvjede na kojima nastavljaju inzistirati na koeficijentu od 1,8, smatrajući kako je on nužan u "svjetlu opće ekonomske krize, kontinuiranog rasta granice siromaštva i u najčešće teškim uvjetima suvremenog umjetničkog rada", kako stoji u tekstu popratne peticije. Takvo bi povećanje, navodi se dalje, "doprinijelo ispravljanju nepravde koja je punih 13 godina srozavala i dugotrajno oštetila socijalnu sigurnost profesionalnih umjetnika i umjetnica koji kvalitetom svojeg javnog umjetničkog djelovanja ispunjavaju zakonske kriterije za uplatu doprinosa iz državnog proračuna".
Kako se ta sistemski srozavana sigurnost odražava na život samostalnih umjetnica pojasnila je fotografkinja, snimateljica i redateljica Ane Opalić: "Kada si samostalna umjetnica, oslanjaš se na samu sebe. Recimo, prije nekog vremena imala sam tešku operaciju, a čitavo to vrijeme oporavka se nisam ni sjetila da imam pravo na bolovanje, jer ga nikad nisam ni uzela. Ja sam od fakulteta frilenser: to znači da nema odmora, nema bolovanja. Kad god me netko zove, ja radim – nema veze je li vikend, zima, jutro, večer. I kad bih otišla na neko bolovanje ili dopust, imam osjećaj da bih izgubila tri posla. Plus ono što je strašno bitno – jako je malo ljudi koji žive od svoje umjetnosti. Uglavnom vodimo dvostruke živote kao snimatelji, fotografi, filmski autori. Trebalo bi demistificirati koliko ljudi živi od umjetničkog rada, a koliko od drugih stvari. Pa ja sam više zaradila svirajući u bendu nego prodajući svoje fotografije. Taj nesretni koeficijent je tragedija sam po sebi. Nitko neće živjeti od ni od te nove mirovine – tko će moći raditi pod stare dane će raditi, tko neće će se snalaziti. Potrebna je drastična promjena. U društvu vlada neka potpuno kriva slika, kao da smo mi neki uhljebi, a to što mi dobijemo od Grada i Ministarstva često nije dostatno ni da proizvedemo to što radimo. Uz rast koeficijenta, bitno je i da javne potpore porastu da se omogući neka bazična sigurnost."
Zastupnica Raukar-Gamulin, koja je daleko najaktivnija zagovarateljica prava samostalnih umjetnika u Saboru, također naglašava važnost razbijanja predodžbe po kojoj je riječ o nekoj vrsti privilegiranih ovisnika o proračunu koji žele još veće povlastice: "Plaćanje doprinosa iz državnog proračuna je mjera poticaja kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, to nije socijalna mjera. Treba reći da samostalni umjetnici ne opterećuju proračun svojim plaćama i dodacima na plaće – oni cijeli život žive od honorara, na koje plaćaju poreze i prireze kao i svi drugi građani. Jedino što od države dobivaju kao poticaj je ta mirovina, s tim da pravo na bolovanje imaju tek nakon 42 dana, što ih također postavlja u neravnopravan položaj. Te poticaje samostalni umjetnici pritom dobivaju po vrlo oštrim kriterijima, a njihov status je podložan reviziji svakih pet godina. Ako želimo održati kulturno i umjetničko stvaralaštvo, onda je prvo pitanje kako nadoknaditi tih 12 godina i tri mjeseca, koliko je važio 'recesijski' koeficijent, koji nepovratno utječu na mirovinu, ne samo onih umjetnika koji se sada umirovljuju, nego i onih koji će to ubrzo učiniti. Moguće bi rješenje bilo da se uvede dodatak na mirovinu, poput onih za zaslužne građane."
Uzevši u obzir da su vladajući dvaput odbili konkretniji iskorak prema samostalnim umjetnicima od onog koji su sami predložili i usvojili ovog ožujka, sasvim je sigurno da po tom pitanju više neće dolaziti do bitnih promjena u iščekivanju novog Zakona o umjetnicima i obavljanju umjetničke djelatnosti, za koji je ministrica Nina Obuljen Koržinek najavila da je u fazi finalizacije. Premda dobrodošlo, povećanje koeficijenta za obračun doprinosa samostalnim umjetnicima na 1,2 predstavlja tek povratak na minimum minimuma. Bilo kakvo supstancijalno poboljšanje životnih uvjeta ionako će ovisiti o sistemskim zahvatima, koji će, uz mirovine, obuhvaćati i razna druga prava i beneficije te, prije svega, bitno bolje financiranje kulturne i umjetničke proizvodnje.
