"Drugarice, jeste li dobro gore?" – stizale su zabrinute poruke iz gradova diljem bivše Jugoslavije nakon što su se snimke policijske brutalnosti na berlinskom osmomartovskom maršu proširile međunarodnim medijima i društvenim mrežama. Javnost kod kuće i u inozemstvu uznemirile su šokantne snimke nasilja nad sudionicama inače mirnih i skromno osiguranih osmomartovskih povorki. Na protestu, koji svake godine okuplja više od tri hiljade žena, djevojčica – među njima mnogo toliko malih da još nisu prohodale – te raznolikih saveznica i saveznika, policija je brutalno intervenirala ubrzo nakon što je, uz velike opstrukcije, povorci dopušteno da krene alternativnom rutom.
Videi prikazuju očito neselektivno udaranje građanki šakama, neprikladno pomjeranje odjeće, prekomjernu upotrebu sile i vriske okupljenih. To za one koji u Berlinu redovno protestuju protiv Njemačke politike ka Palestini nije novost: snimci nasilja nad djecom koja nose palestinska obilježja, snimka privođenja uplakanog i prestrašenog jedanaestogodišnjaka jer je nosio palestinsku zastavu, snimka policajca koji je na berlinskoj glavnoj željezničkoj stanici nasrnuo na ženu u hidžabu tokom mirnog sit-ina – obaranjem na tlo, pritiskanjem koljenom između nogu i gušenjem – samo su neke od svakodnevnih slika represije na berlinskim ulicama, koje bez pokrića za većinu svjetske javnosti i dalje vrijede kao oličje slobode i neobičnosti.
Više ne osjećam onu toplinu i pripadnost koje sam ranije vezivala uz ovaj grad. Ideja Berlina, kakvu sam nosila sa sobom, više ne odgovara stvarnosti. Razočaranje je toliko duboko da osjećaj doma koji sam nekada imala jednostavno više ne postoji, govori Una Blagojević
Slične prizore protesta i policijskog nasilja gledamo svakodnevno. Sredinom marta, neonacistički marš u dijelu grada Friedrichshain osiguravalo je oko hiljadu i po policajaca, što je ohrabrilo učesnike da se okupe u dosad najvećem broju. Veliki broj protuprosvjednika izašao je na ulice da im se suprotstavi, no policija je, čini se prema snimljenim videima i izjavama prisutnih, najnasilnija bila upravo prema njima.
U berlinskoj svakodnevici značajan je broj osoba zaposlenih u akademiji i kulturi s prostora bivše Jugoslavije – onih koji su rođeni neposredno prije ili tokom rata devedesetih. Novosti su razgovarale s nekoliko njih kako bi stekle uvid u to kako mlađa generacija onih koji su se skrasili u Berlinu doživljava historiju koja se pred njima odvija.
Jedna od sugovornica je Una Blagojević, istraživačica i doktorska kandidatkinja na Central European Universityju, čiji se rad fokusira na intelektualnu historiju marksističkog humanizma u socijalističkoj Jugoslaviji i kritičku refleksiju grupe Praxis, uz šire zanimanje za društvenu, kulturnu i rodnu povijest Istočne i Srednje Europe. U Berlinu je živjela u više navrata – prvo tokom dodiplomskog studija na Bard College Berlinu (tadašnja ECLA), a najrecentnije od pretprošle godine, kada ga je odlučila učiniti svojim stalnim domom.
– Kada sam se 2023. godine, nakon nekoliko godina izbivanja, vratila u Berlin – grad koji sam u ranim dvadesetima zavoljela i smatrala svojim drugim domom – doživjela sam veliki šok. Cancel kultura i prijetnje isključivanjem – naročito unutar akademskih krugova – stvaraju situaciju u kojoj se ljudi ne usuđuju solidarizirati s Palestincima jer im prijeti profesionalna i društvena diskreditacija. Više ne osjećam onu toplinu i pripadnost koje sam ranije vezivala uz ovaj grad. Ideja Berlina, kakvu sam nosila sa sobom, više ne odgovara stvarnosti. Razočaranje je toliko duboko da osjećaj doma koji sam nekada imala jednostavno više ne postoji - objašnjava nam Una.
Una Blagojević (Foto: Privatna arhiva)
U kvartu Friedrichshain, više od posljednjih deset godina živi i radi Hana Stojić, koja je u Berlin došla kao menadžerica prestižnog književnog i prevodilačkog projekta Traduki, da bi danas radila kao terapeutkinja i radnica u oblasti podrške na tržištu rada. Budući da se kroz cijeli svoj život i karijeru na različite načine susretala s temom migracija, pitali smo je šta smatra da je zajedničko svima koji migriraju.
– Rekla bih da je faktor iznenađenja zajednički. Bez obzira na to koja je bila motivacija za emigraciju, svi su sa sobom ponijeli svoju sliku o državi u koju dolaze. Međutim, ono što nas je dočekalo bila je stvarnost – ljudi s kojima radim, bilo u kontekstu tržišta rada ili terapije, suočavaju se s određenim fenomenima koji u nekom trenutku postaju prepreke u životu - kaže nam.
Hanin životni put je, kako navodi, u njenoj devetoj godini života doživio slom zbog rata u Bosni i Hercegovini. S porodicom je provela djetinjstvo u izbjeglištvu te se potom vratila u Sarajevo, a nakon toga došla u Berlin.
– Zbog svoje profesije i kasnijeg poslovnog puta, ostala sam u stalnoj razmjeni s njemačkim govornim područjem – ono je postalo okosnica mog identiteta. Njemački jezik sam naučila, savladala i u njemu stasala. Istovremeno, moj materinji bosanski jezik oblikovao je i moj identitet, a dvojezičnost, koja mi je između desete i dvanaeste godine možda djelovala kao nedostatak, s vremenom se pretvorila u temelj mog načina života. Njemački jezik mi nije jednostavno "dat" – nisam ga dobila, već sam ga stekla trudom i učenjem. Kada ne gledam čašu kao polupraznu, već kao polupunu, vidim da je to bio ujedno i poklon, koji je s vremenom postao neodvojiva činjenica mog postojanja - govori, dodajući da je u Berlin došla svojim izborom.
– Mnogi od nas koji ovdje nismo došli iz ekonomskih razloga napustili smo domove s idejom o pravednijem društvu. I sada, nakon što smo ovdje dovoljno dugo, pitamo se – je li ovo društvo zaista pravednije od onoga koje smo napustili? - zaključuje Hana.
Hana Stojić (Foto: Dženat Dreković)
Upravo se pitanje pravednosti pojavljuje kao zajedničko svim našim sugovornicima i sugovornicama. Nekoliko stanica od Hanine terapeutske ordinacije nalazi se KW Institute for Contemporary Art, jedna od najvažnijih institucija kulture u gradu. Trenutno se u njoj odvija izložba bosansko-holandskog umjetnika Miloša Trakilovića. "Not a Love Song" prva je njegova institucionalna samostalna izložba u Njemačkoj, a donosi instalaciju u kojoj Trakilović koristi umjetnu inteligenciju kako bi istražio jugoslovensku muziku nastalu između pada Berlinskog zida i početka rata u Bosni. AI modeli analiziraju tonske obrasce iz 564 pjesme i ponovo ih komponiraju u zvučnu podlogu ljubavnih pjesama, praćenu generativnim vizualima u distopijskom produkcijskom studiju, ispunjenima jezivim kompozicijama odjeka nadolazećeg rata koje se već na prvo slušanje čine poznatima.
Miloš je, kao i Hana, odrastao u izbjeglištvu te potom jedan dio adolescencije proveo u Bosni i Hercegovini. Rođen na Dan Republike 1989. godine, kao dječak je živio u prihvatnom centru u Holandiji s mamom i sestrom. Srednju školu, koju je pohađao u Tuzli, obilježio mu je aktivizam u organizacijama poput Kuća Plamena mira i oKvir. Zahvaljujući njemu "imam komadiće života u svim bivšim republikama", kako kaže. Smatra da pripada mjestima koje je sam odabrao. Kako lično reflektira na iskustvo migracija?
Najbitnija osnova jugoslovenskog iskustva i nasljeđa u međunarodnom kontekstu je upravo iskustvo i ideja antifašizma. Za mene, lično, antifašizam je najbliža politička definicija ljubavi – jasna, potrebna i sve urgentnija, kaže Miloš Trakilović
– Jedna od stvari koje su mi najuočljivije jeste kako se vokabular promijenio—riječ "migracije" danas dominira diskursom, dok je iskustvo izbjeglištva, koje nosi sasvim drugačije političke konotacije, potisnuto. Moje izbjegličko iskustvo oblikovalo je moj život i praksu na mnogo načina, ali ga je kasnije zamijenio terminološki pomak prema "migrantskoj krizi", što nije isto. Kao dijete, rat nisam mogao kognitivno obuhvatiti već sam ga doživljavao kroz neposredna iskustva, što ga čini teže artikuliranim i uhvatljivim - govori Miloš, čiji je rad izložen u KW galeriji svojevrsni je završetak jednog važnog ciklusa.
– Moji radovi predstavljaju vrstu kartografije tog iskustva, ali ne istražuju samo rat, već i njegove političke i emotivne dimenzije koje se nastavljaju nakon formalnog završetka sukoba. Pitanje koje me uvijek zaokuplja jeste: ko određuje početak i kraj rata? Ko su sile koje oblikuju taj narativ? Ovaj ciklus radova bavi se upravo tim pitanjima – ne samo kroz moju ličnu perspektivu, već i kroz širu prizmu sjećanja, politike i emocija. Na taj način, ono što je za mene intimno postaje i univerzalni dokument iskustva života u sjeni konflikta - objašnjava nam i dodaje:
– Lična dimenzija u mom radu nije samo polazište, već i način da iskustva učinim iskrenima i povežem ih s kolektivnim pamćenjem. Odrastajući u Holandiji, nedostajalo mi je to zajedničko sjećanje, jer sam nosio iskustvo koje tamo nije imalo širi kontekst. Zato ne želim da se moj rad svodi na pojam traume – više me zanima kako sile moći oblikuju narative, posebno kroz medijsku reprezentaciju rata u Bosni i Hercegovini. Danas se suočavamo s opasnošću univerzalizacije iskustava – pokušava se nametnuti narativ da nas globalni problemi poput klimatskih promjena ili tehnološke eksploatacije sve podjednako ugrožavaju. Upravo zbog toga važno je insistirati na subjektivnim doživljajima i ličnim poveznicama, jer nas oni ne razdvajaju, već uvode nijanse, istodobno grade i osjećaj zajedništva - govori Miloš, koji je u Berlin došao prije desetak godina kao student umjetnosti.
– Po prvi put sam imao osjećaj da sam negdje došao svojom voljom, a ne zbog vanjskih okolnosti koje su me tjerale na preseljenje - kaže.
I Miloš i Una i Hana reflektiraju na antifašizam kao posebnu vrijednost u jugoslovenskom ili postjugoslovenskom iskustvu koje nose sa sobom.
Miloš Trakilović (Foto: Meinke Klein)
– Iz perspektive moje disertacije, posebno mi je zanimljivo kako su u socijalizmu društvena i socijalna pitanja bila nerazdvojiva od pitanja ličnih prava i sloboda, i drago mi je da sve više ljudi naše generacije upravo ovo istražuje. Ljudi su zaista verovali da je moguće spojiti ta dva aspekta. Antifašističke vrednosti – koje uključuju između ostalog i vrednosti slobode, ljudskih prava, solidarnosti i jednakosti – stalno su bile predmet rasprava među intelektualcima, koji su pokušavali da ih pretoče u praksu i da približe realnost i teoriju i unaprijede ustav u koji su bile inkorporirane. Kada sam se počela baviti Praxisom, pod uticajem istoriografije o njemu smatrala sam da je upravo ta grupa predstavljala jedinu relevantnu kritičku masu koja se zalagala za demokratski socijalizam. Sada to više ne mislim – smatram da postoji mnogo drugih vrednih debata i radova koji su ostali u senci zbog prevelikog fokusa na Praxis - govori Una Blagojević.
Odrastajući u Srbiji, kako objašnjava, ljevica je bila uglavnom povezivana sa Socijalističkom partijom Srbije i Miloševićevim režimom, no identificira i rast kritičkijeg osvrta na historiografije pisane devedesetih.
– Liberalizam koji su svi želeli nije doveo do sjajnog života tako da je počelo preispitivanje te ideje i u istoriografiji - objašnjava.
Socijalni aspekt o kojem Una govori vidi se i u načinu na koji Hana prepoznaje ključni problem s kojim se njemačko društvo susreće.
– Mislim da je najveći izazov taj da njemačko društvo ima jasne predodžbe o tome kako individua treba da funkcionira, a dolaze ljudi koji imaju drugačije predodžbe. U kojima je osnovna vrijednost, na primjer, imati mnogo djece. Samohrane majke s više djece često se suočavaju s nemogućim očekivanjima integracije na tržište rada, jer konstantna briga o djeci otežava sudjelovanje u programima poput intenzivnih tečajeva jezika koji jesu dobro osmišljeni kao koncepti, ali ponekad škripe u implementaciji. Prepoznavanje neplaćenog rada žena u njezi i odgoju, koji društvo uzima zdravo za gotovo, kao društvenih fenomena, a ne individualnih problema, važno je za stvarne promjene - objašnjava Hana govoreći iz iskustva brige i rada s osobama različitih ekonomskih pozadina.
I Miloš utemeljene antifašističke vrijednosti vidi kao prednost.
– Najbitnija osnova jugoslovenskog iskustva i nasljeđa u međunarodnom kontekstu je upravo to iskustvo i ideja antifašizma. Za mene, lično, antifašizam je najbliža politička definicija ljubavi – jasna, potrebna i sve urgentnija. Politički se ljubav često posmatra kao neupotrebljiva. Nekada zaista jeste neuhvatljiva, apstraktna pojava… Nedavno sam u Tuzli, na Slanoj Baniji, na jednom spomeniku u blizini kojeg sam često bio, prepoznao imena svojih predaka, o kojima sam i prije čuo – ovakva vrsta pripadanja, bogato nasljeđe antifašističke borbe u (bivšoj) Jugoslaviji, pruža nam artikulisano razumijevanje solidarnosti i otpora, a kroz njega se može prepoznati i veza između različitih zajednica. Osjetim to jako kada posjetim Sarajevo, naprimjer - zaključuje Miloš.
Dok su zaokupljeni svojim svakodnevnicama, pronalazimo nešto zajedničko i njemu i Uni i Hani: njihova fragmentiranost ne čini se slabošću. Naprotiv, bez obzira na heterogene pozicije u odnosu na kolektivno sjećanje vezano za prostor bivše Jugoslavije, svo troje, iako se ne poznaju, ravnopravno učestvuju u pulsu grada koji je još jednom postao sjecište oštro suprotstavljenih vrijednosnih koordinata.
