Levi Orta, jedan od najistaknutijih kubanskih umjetnika srednje generacije, školovao se u rodnoj Havani, gdje je završio prestižno Umjetničko sveučilište Kube, na kojem danas radi kao profesor, a živi na relaciji Havana-Barcelona.
Njegovi su radovi izlagani diljem svijeta: u SAD-u, Kini, Japanu, Latinskoj Americi i Europi, dobitnik je niza uglednih nagrada za svoj rad na Kubi i u inozemstvu, njegovi se radovi nalaze u zbirci Nacionalnog muzeja umjetnosti Kube kao i Muzeja cenzurirane umjetnosti u Barceloni.
O svom radu kaže da istražuje kreativnu komponentu politike s fokusom na labilne granice koje konvencionalno razdvajaju umjetnost od politike. Reproduciranjem mehanizama, strategija i ponašanja političara raskriva se njima inherentna cinična perspektiva, a on kao umjetnik nastoji uzdrmati ravnotežu moći parodiranjem službenih zabrana, standarda i protokola. Njegovi na prvi pogled staloženi umjetnički projekti ironično dekodiraju skandalozna pitanja neodvojiva od politike. Kamuflaža, instrumentalizacija, aproprijacija, kopiranje, uređivanje i arhiviranje njegove su umjetničke strategije.
Ovdašnja je publika imala priliku da vidi njegovu umjetničku instalaciju-dokumentaciju u sklopu izložbe, "Ti i čija vojska?", održane 2013. u Galeriji Miroslav Kraljević. Kako bi opisao birokratske putanje cenzure na Kubi, Orta je u tom radu stupio u kontakt s bivšim doušnikom kubanskih vlasti zaduženim za kulturu, koji ga je povezao s aktivnim službenikom. Grešku u tom sustavu Orta je potom otkrio provukavši zabranjene teme u javnost putem dječjih crteža prikazanih u popularnom programu za kulturu na državnoj televiziji.
Neposredni povod za ovaj razgovor je izložba "Tranzicije", koja je u Havani otvorena početkom listopada i traje do kraja studenog. Koncepciju izložbe potpisuju kubanska kustosica Liatna Rodríguez i Tijana Mišković, kustosica i teoretičarka umjetnosti porijeklom iz Jugoslavije koja živi i radi u Danskoj. Na "Tranzicijama" je zastupljena i Sanja Iveković sa svojim radom "Nada Dimić File 2024". Naslovna tema prezentirana je kao dvosmislen i krivudav proces s ciljem da se tranzicije prikažu ne samo kao društveno-političke promjene već i posve osobna iskustva. Kako bi potaknuo dijalog između kreativne prakse i državne politike, Orta je za ovu prigodu odabrao umjetnički projekt naslovljen "Prokletstvo kuće na zapadnom uglu ulice", britko razmišljanje o razočarenju idealima revolucije.
Dokumentiranje obiteljskih veza s vođama Kubanske revolucije – Ortin rad "Prokletstvo kuće na zapadnom uglu ulice"
Naziv izložbe preuzet je iz društvenih znanosti gdje je termin "tranzicija" korišten 1980-ih za označavanje promjene postojećeg političkog režima s dalekosežnim posljedicama za cjelokupno društvo. Društvene i političke transformacije koje su zatim nastupile u našem dijelu Europe u pravilu su bile vrlo turbulentne, dok su različiti oblici nasilja, u rasponu od ekonomskog pustošenja i nedaća u svakodnevnom životu do oružanih sukoba, postali sastavan i nerazdvojan dio tog procesa. Kako gledate na takvu vrstu tranzicije?
Protivim se svim modelima tranzicije koji u sebi sadržavaju nasilje, oružane sukobe ili neoliberalnu ekonomiju. Vjerujem da mora postojati neki drugi put. Na konkretnom primjeru moje sredine, Kube, već nekoliko godina upravo vlasti u potaji pripremaju nekakvu tranziciju. Ako se osvrnemo na povijesna zbivanja, nadam se da se neće ponoviti iste pogreške koje su počinjene u tranziciji 1980-ih i kasnije u istočnoj Europi.
Međutim, promjena je potrebna i neminovna zbog toga što se pokazalo da su društvene i ekonomske političke mjere nekad provođene u Kubanskoj revoluciji danas promašene i neuspjele. Država od svojih građana i dalje zahtijeva žrtvovanje i otpor kako bi se održala revolucija, ali zapravo je vrlo malo toga ostalo od te revolucionarne utopije, a ako ne postoji utopija, žrtvovanje je besmisleno. Neki oblik tranzicije je logičan i nužan.
Kovčeg u zidu
U vašem radu "Prokletstvo kuće na zapadnom uglu ulice" ("La maldición de la casa de la esquina Oeste") na ovoj izložbi, koji se sastoji od deset kolaža, umanjenog modela obiteljske kuće i svežnjeva novčanica u iznosu od milijun pezosa tiskanih 1960. godine, društveno-političko i privatno duboko je i nerazmrsivo prepleteno u osobnom narativu o vašoj obiteljskoj kući. Priča je kao takva zaista fascinantna. Možete li nam nešto više reći o tom umjetničkom projektu? Kako ste ga započeli? Jeste li već znali, ili možda na neki način unaprijed pretpostavili što ćete pronaći?
Radom razmatram razočaranost revolucionarnim idealima kroz priču o prodaji naše obiteljske kuće u Havani. U tom radu, satira i subverzivne konotacije koriste se u pokušaju uspostavljanja dijaloga između kreativne prakse i politike. Kako bih prodaju privatnih kuća analizirao kao metaforu za političku i društvenu tranziciju na Kubi, koristim motiv uklete kuće, svima poznat iz niskobudžetnih filmova, pretvarajući kuću moje obitelji u svojevrsni simbol Kubanske revolucije kojim se opisuje putanja od uspona do propasti socijalističkih ideala.
U vrijeme kad sam radio na projektu "Nacionalni rekord" najavljeno je uvođenje mjera kojima bi se kontrolirao sadržaj umjetničkih djela. Mnogi od mojih kolega umjetnika otvoreno su prosvjedovali protiv najavljenih mjera i zbog toga su u više navrata bili izloženi represiji
Kad smo živjeli u toj kući, u jednom smo zidu pronašli skriveni kovčeg u kojem je bilo oko 1.000.000 pezosa, a na novčanicama je bio potpis Chea Guevare kao tadašnjeg direktora Narodne banke Kube. Taj je novac u tom trenutku već bio potpuno bezvrijedan. Kroz tu osobnu priču razmatram urušavanje socijalističkih ideala i učinke političkih promjena na obitelj i nacionalni identitet.
I vi imate svoju posebnu ulogu u toj priči. Radi se o vama upućenoj poruci koju ste kao dječak dobili osobno od Fidela Castra.
Točno kažete, u instalaciju sam uvrstio nekoliko dokumenata, a jedan od njih je poruka koju mi je Fidel Castro poslao preko mog djeda kada sam imao osam godina – radilo se o jednom crtežu koji sam napravio za neku izložbu dječjih radova. Moj je djed kao zapovjednik u pobunjeničkoj vojsci bio vrlo blizak s Castrom.
Poruka je napisana i poslana zbog toga što su bili dobri prijatelji. Naravno da je ta gesta izvršila golem utjecaj na moje umjetničko formiranje. U "Prokletstvu kuće" prikazao sam seriju od deset kolaža u kojima se govori o povijesti moje obitelji, njihovim vezama i odnosima s vođama revolucije, mom sazrijevaju kao političkog umjetnika i pronalaženju tog bezvrijednog novca.
Politika Rubikove kocke
U svojim se radovima također bavite državnom cenzurom i nadzorom u Kubi. Na primjer, u umjetničkoj akciji-instalaciji naslovljenoj "Nacionalni rekord" pojavljujete se u ulozi igrača koji je u više navrata oborio nacionalni rekord u brzinskom slaganju Rubikove kocke. Rekordi su pritom stvarni i vi ste još uvijek višestruki nacionalni prvak. Taj rad govori o stezi i kontroli nametnutoj umjetnosti i intelektualnom kreativnom radu. Kako ste razrađivali taj projekt?
I prije toga sam se u nekoliko projekata bavio cenzurom u kubanskoj umjetnosti. Konkretno, u vrijeme kad sam radio na projektu "Nacionalni rekord" najavljeno je uvođenje mjera kojima bi se ograničio i kontrolirao sadržaj umjetničkih djela koja se smiju prikazati na Kubi. Mnogi od mojih kolega i prijatelja umjetnika otvoreno su prosvjedovali protiv najavljenih mjera i zbog toga su u više navrata bili izloženi nasilnoj represiji.
Potpuno je neprihvatljivo i građanima nerazumljivo da se neodržavanje i propadanje bolnica na Kubi opravdava postojanjem blokade, koja s druge strane u trenutku prestaje važiti kad se radi o gradnji hotela od kojih se jedino bogate sadašnji lideri i njihove obitelji
Rad "Nacionalni rekord" bio je moj odgovor na tu političku cenzuru i kontrolu koju je provodilo Ministarstvo kulture Republike Kube, moja reakcija na političke mjere kojima se suzbija sloboda umjetničke i intelektualne kreativnosti. Zbog toga sam odlučio odreći se svog umjetničkog zvanja koji su mi dodijelile vlasti, pa onda i svog društvenog statusa i privilegija, kako bih se isključivo posvetio mentalnom sportu brzinskog slaganja Rubikove kocke u najkraćem mogućem vremenu, sportu u kojem sada držim jedanaest nacionalnih rekorda.
Međutim, u totalitarnoj državi je moguće da i baratanje oblicima i bojama postane politička izjava. Taj je projekt blizak dadaističkoj tradiciji Marcela Duchampa, napose njegovom radu s igranjem šaha. I da, točno je da su moji rekordi stvarni – jednostavno ih je provjeriti na službenoj internetskoj stranici organizacije World Cube Association.
Protekli su tjedni bili iznimno teški na Kubi. Zbog pada energetske mreže krajem listopada u cijeloj je zemlji nestalo struje, dok je uragan Rafael početkom studenog nanio goleme štete istočnom dijelu otoka. Kako vi kao umjetnik izlazite na kraj u tim izvanrednim stanjima?
Sada smo pretrpjeli još jedan udar uragana – ovaj put zahvatio je zapadni dio naše zemlje i opet smo ostali bez struje... Čini se da ovom vrlo zahtjevnom i napornom periodu još uvijek nema kraja. Kao umjetnika, to me ipak ne sprječava da i dalje radim, ali to nije nimalo lako. Recimo, odgovore na vaša pitanja pišem kasno noću zato što ranije nije bilo struje, internetske veze često se prekidaju... Mislim da ću morati koncipirati neki umjetnički projekt o ovoj krizi.
Kuba se također suočava s jednom od najtežih političkih i ekonomskih kriza od uspostave neovisnosti i revolucije. U proteklom desetljeću američke sankcije nametnute Kubi dosegnule su razinu bez presedana. Povrh toga, sada negativno utječu na pomoć koju je Kuba dosad dobivala od drugih zemalja, i ne vide se nikakve naznake općeg poboljšanja. Kakve bi promjene postojeća situacija mogla iznjedriti? Kakva su vaša očekivanja?
Spomenuta blokada – ili embargo, kako je nazvana ta serija političkih pritisaka američke vlade usmjerenih na Kubu – vrlo je realna, ali to ne može biti opravdanje ni izgovor za nemar i propuste kubanskih vlasti, za nesposobnost u upravljanju svojim resursima. Potpuno je neprihvatljivo i građanima nerazumljivo da se neodržavanje i propadanje bolnica na Kubi opravdava postojanjem blokade, koja s druge strane u trenutku prestaje važiti kad se radi o gradnji hotela od kojih se jedino bogate sadašnji lideri i njihove obitelji.
Jedina moguća opcija je promjena vlasti i političkog mentaliteta na Kubi. Međutim, osobno nemam nikakvih očekivanja, mogu samo biti promatrač tih promjena koje će nam možda donijeti nešto bolje, a jednako je tako moguće da će biti mnogo lošije. Trebali biste imati čarobnu kuglu da predvidite kakva budućnost očekuje Kubu, a ne bih rekao da itko ima takvu napravu. I dalje ću raditi na umjetničkim projektima, kritički razmatrati ono što smatram da treba dovoditi u pitanje i prihvaćati posljedice svojeg djelovanja.
