Fidel Castro Ruz rođen je 13. augusta 1926. To je povod da se podsjetimo na njegov život koji je neraskidivo vezan uz priču o Kubanskoj revoluciji. A to ne znači da se revolucionarni pokret može svesti na njegovu osobu, kako su to ponekad htjele američke administracije u svojim analizama i akcijama protiv Kube. Pa ipak, istina je da je on vodio tu revoluciju dulje od 50 godina i ostavio iza sebe snažan pečat na kubanski život, koji ga je nadživio.
Rođen je u obitelji plantažera šećera u Biranu, u provinciji Oriente. Njegov otac postao je vlasnikom manje plantaže, a Fidel je kao dječak pomagao obitelji u radu. Za razliku od mnogih drugih Kubanaca svoga vremena dobio je dobro obrazovanje na jezuitskim institucijama. Nakon koledža u Santijagu, studira i u Havani, gdje završava pravni fakultet. Za vrijeme studija već je aktivan u politici, uključujući pokušaj svrgavanja Trujillove diktature u Dominikanskoj republici 1947. godine. Izbjegao je hapšenje i završio studij u Havani 1950. godine. Otvorio je malu advokatsku kancelariju, koja je branila siromašne i ljude s političkim poteškoćama. Povezao se s Ortodoksnom strankom, koja je bila protivnikom Autentične partije Fulgenica Batiste. U njegovoj stranci, koju je vodio Eduardo Chibas, tvrdili su da je Batista izdao ideale revolucije iz 1934. Kuba je u 1940-ima imala napredan ustav, razvijena radnička prava, da bi se sve to nakon Drugog svjetskog rata urušilo u skrenulo udesno u Batistinu diktaturu, koja je živjela od američke kolonizacije turističke industrije.
Fidel Castro trebao je postati kongresnikom Ortodoksne stranke na izborima 1952, no oni su otkazani. Castro je i tužio Batistu za kršenje ustava, ali je sud odbio peticiju. Tu počinje njegov put revolucionarnog vođe. Organizirao je s bratom Raulom i još 165 muškaraca i žena oružani napad na kasarnu Moncada u Santijagu 26. jula 1953. No, taj pokušaj nije uspio i pola je pobunjenika pobijeno. Fidel i Raul su zarobljeni. Ovaj datum dao je ime revolucionarnom pokretu i od 1959. je 26. juli slavljen kao najvažniji kubanski praznik i prilika za Castrove velike govore.
Na svom suđenju Catro je iznio bespoštednu kritiku Batistinog režima i zauzeo se za veće političke i socijalne slobode. Batista je proglasio opću amnestiju 15. maja 1955. a Fidel, izašavši na slobodu, nije odustao od daljnje revolucionarne borbe. Putuje u SAD i Meksiko u namjeri da organizira Pokret 26.jula. U Meksiku mu se među ostalima pridružio argentinski ljiečnik Ernesto Che Guevara i svi zajedno 2. decembra 1956. plove na Kubu u staroj jahti koju su dobili od jednog američkog para. Tu počinje njegov trijumfalni povratak. Napad u provinciji Oriente, koji je izvelo 82 ljudi, bio je zamišljen kao potpora ustanku u Santijagu koji je vodio Frank Pais. No opet se dogodio neuspjeh, kao i pet godina ranije. Samo je 12 napadača uspjelo preživjeti i pobjeći u planine Sierra Maestre, od kuda su nastavili borbu. U La Plati su izgradili logor i počeli pripreme za ustanak. Najprije su pridobili lokalno stanovništvo obećanjima o zemljišnoj reformi, obrazovanju i demokraciji. S obrazovanjem se odmah i započelo. Taktika gerilskog ratovanja primijenjena je na tom području i većina napada na vojsku je uspjela. Bio je to izvor daljeg naoružavanja i širenja pokreta koji se pročuo u Kubi, pa i šire. Tome su pridonijeli i naklonjeni članci američkog novinara Herberta Matthewa koji je u New York Timesu portretirao Castra kao modernog Robina Hooda. Pokret se širio. Studenti iz pokreta Revolucionarni direktorat zamalo su uspjeli ubiti Batistu u martu 1957. Nakon neuspjeha Castro je postao vođom najznačajnijeg pokreta protiv Batiste. Slijede ofenziva u ljeto 1958., pa odlučna bitka u decembru u Santa Clari, opjevana i u pjesmama o komandantu Cheu. Fidel sa svojim trupama ulazi u Santijago i s jednog balkona proglašava pobjedu Kubanske revolucije 1. januara 1959., dok Batista večer prije bježi iz zemlje.
Pobjeda Pokreta 26. jula je kompleksan fenomen, budući da se nije radilo o masovnom revolucionarnom ratu s velikim seljačkim vojskama, kao u Kini i Vijetnamu. Postojala je potpora seljaka, no jezgru ustanika činila je gerilska vojska od samo 800 ljudi, koju su sačinjavali uglavnom studenti, profesionalci i radnici. Kubanski ustanak nije bio ni urbana proleterska revolucija. Organizirano radništvo bilo je pod utjecajem Komunističke partije koja nije bila naklonjena gerili sve do pred sam kraj. Širenje fronta predstavljalo je i organiziranje Revolucionarnog demokratskog građanskog fronta, koji je okupio sve Batistine protivnike na sastanku u Caracasu u Venecueli. Podrška SAD-a Batistinom režimu već je u 1958. godini slabila a predsjednik Eisenhower vršio je pritisak na Batistu da odstupi. U Americi su se nadali da će to dovesti na vlast umjerene Batistine protivnike, no u svojim kalkulacijama su se preračunali.
Na vlast je došla revolucija. U Havanu su Castrove trupe ušle 8. januara 1959. Sam Fidel nije odmah zauzeo nikakvu poziciju u novoj vladi, već je prvo konsolidirao oružane snage. Castro i njegovi drugovi iz Sierra Maestra bili su odani programu radikalnih socijalnih i ekonomskih reforma. Pobjeda nad Batistom došla je tako brzo da je veći dio starih političkih struktura ostao netaknut. Samo je nekoliko tisuća Batistinih najbližih saveznika napustilo zemlju. Zemljoposjednike, biznismene, profesionalce i činovnike tek je trebalo razvlastiti, jer oni nisu odustajali od svojih privilegija. To je činjeno korak po korak, uglavnom procesima nacionalizacije, u kojima je ograničeno moguće vlasništvo nad zemljom (što je izbacilo iz igre američke velike poljoprivredne korporacije), dok je industrija postupno nacionalizirana. Te procese predvodio je Fidel Castro, sada u ulozi premijera. Zemlja je data seljacima, a ono što do danas obilježava Kubansku revoluciju veliki je prosvjetiteljski hod prema opismenjavanju masa, stvaranju mreže zdravstvenog osiguranja i slično.
Tzv. umjereni u vladi morali su s vremenom popuštati, a zbog nezadovoljstva masa mnogi su, poput predsjednika Manuela Urrutija, bili prinuđeni na ostavke i napuštanje zemlje. Revolucionarno nasilje ograničilo se na suđenja i smaknuća oko 500 pripadnika Batistine policije i tajnih službi, odgovornih za provođenje diktature. Revolucionari iz Sierra Maestre i Revolucionarnog direktorata postupno su preuzimali ministarstva i upravljanje administracijom u zemlji. Komunistička partija (PSP) je sklopila formalni savez sa Castrovim pokretom, no on joj nikada nije do kraja vjerovao.
Rastuća radikalna revolucija u svom smjeru iz 1959-1960. dovela je do konfrontacije s Amerikancima. S druge strane, ranije nepriznati poredak SSSR-a sada dobiva priznanje i u Havanu pristižu prvi sovjetski novinari. U februaru 1960. zamjenik premijera SSSR-a Mikojan posjećuje Kubu, što je dovelo do potpisivanja prvog trgovačkog ugovora. Che Guevara se sa turneje po Istočnoj Evropi vraća sa kreditima koji su domašili 100 milijuna dolara potrebnih za industrijalizaciju Kube. Odnos snaga se promijenio. Ovisnost o SAD-u je nestala, nacionalizacija je učinila svoje i velike američke korporacije morale su se povući iz poljoprivrede i industrije. Sve to dovelo je do prekida diplomatskih odnosa sa SAD-om 1960. godine te uvođenja embarga sljedeće godine. Već 1959. CIA je počela regrutirati kubanske emigrante, a u martu 1960. Eisenhower je odlučio naoružati i trenirati emigraciju, sa svrhom moguće invazije na Kubu i svrgavanja Castra s vlasti. Ovdje ne možemo opisati sve kasnije događaje, uključivo sa poznatom Kubanskom nuklearnom krizom s kraja 1960-ih. No, pritisak na Kubu ostao je, uz sve oscilacije, konstantom američke vanjske politike do danas. Zato je Castro bio primoran osnovati Komitete za obranu revolucije (CDR), koji su imali svoje uporište u masi. Možemo reći da su američke intervencije protiv Castra ovoga samo konsolidirale na vlasti, a sve u tradiciji antiimperijalizma, socijalističkog patriotizma i pobjedonosne autentične revolucije.
Zaključimo pitanjem: kako razumjeti Kubansku revoluciju i njenog vođu Fidela Castra u uspješnom održavanju na vlasti pedesetak, a sada već i više godina? Castro i Kubanska revolucija su preživjeli kombinirajući jaki osjećaj patriotizma, jaku želju za neovisnošću i konstrukcijom društva koja je popravila životne uvjete za većinu Kubanaca, svojim modelima zdravstvenog osiguranja, obrazovanja i stanovanja te osigurane opskrbe hranom za sve. Iako inicijalno nije mišljena kao socijalistička, Castro je u svojoj revoluciji prigrlio socijalizam kao sredstvo za ostvarenje spomenutih ciljeva. Njegov doprinos ideologiji socijalizma sastojao se u praksi više nego u teoriji, iako je na Kubi postojao snažan međunarodni intelektualni život. Kuba je bila sposobna prilagođavati se međunarodnim okolnostima i mijenjati smjer, npr. u privredi, ne odstupajući od osnovnih postulata revolucije. Nije ju uništila ni neka američka invazija, ni kolaps SSSR-a, pa na kraju ni sama smrt vođe. Koliko će na tom putu još opstati, ostaje da vidimo.
