"Hrvati i Srbi piju puno kave, više od nas", prokomentirala je Rosa našu drugu narudžbu kave. Koraljno crvene narukvice na ruci zveckale su sa svakim zavrtajem kafetijere, a vlažni zrak je ispunio miris kubanske kave. Da je sreće bilo, bebekovski rečeno, svijet bi znao za nju kao što zna za brazilsku ili kolumbijsku – jednako su dobre. Na kubanskom plodnom tlu punom humusa rastu i robusta i arabica, pa se kava obično spravlja kombinacijom tih zrna, a ispija se kao cafecito Cubano ili kubanski espresso. Kubanci u njega stavljaju smeđi šećer, ponegdje u tolikoj količini da kava dobije teksturu sirupa. Rosa je stavila na šank posudu šećera tako tešku da joj je zamalo ispala iz ruke dok ju je držala za poklopac. Ulovila je naš iznenađen pogled. "Jaka, ali slatka – kao mi Kubanci", nasmijala se.
Na plantaži kave La Dionisia goste danas dočekuju nasmiješeni domaćini, mulati koji se bave uzgojem kave i ugostiteljstvom. Raščupano tropsko zelenilo okružuje nekadašnju raskošnu rezidenciju zemljoposjednika, a kokoši trčkaraju oko stolova restorana i motaju se oko nogu za vrijeme ručka prije nego same postanu ručak. No iza skromne i naizgled idilične ruralne oaze stoji stoljeće suza i znoja. Imanje od 130 hektara pripadalo je Francuzu Duranu koji je s brojnim drugim Francuzima početkom 19. stoljeća stigao na Kubu s Haitija, nakon Haićanske revolucije – ustanka protiv francuskih robovlasnika, i kako često kažu, jedinog uspješnog ustanka robova u povijesti. S odbjeglim Francuzima stigli su i njihovi robovi koji su ovdje umrli u ropstvu.
Na plantaži kave La Dionisia goste danas dočekuju nasmiješeni domaćini, mulati koji se bave uzgojem kave i ugostiteljstvom. No iza skromne i naizgled idilične ruralne oaze stoji stoljeće suza i znoja
Jer, robovlasništvo na Kubi je ukinuto relativno kasno – tek 1886. godine. Time je Kuba bila jedna od posljednjih zemalja Latinske Amerike koja je ukinula ropstvo. Nakon nje preostao je samo Brazil, čiji su se političari borili protiv abolicije argumentima da su robovi potrebni za rad na plantažama kave, stupa brazilske ekonomije: "Brazil je kava, a kava je negro". Najbolje ogledalo robovlasničkog perioda na Kubi je upravo ovdašnja regija i istoimeni grad Matanzas, gdje su u 19. stoljeću dovedene tisuće afričkih robova koji su radili na plantažama šećera – bili su dio atlantske mreže trgovine robljem koju su predvodili španjolski vlasnici plantaža, a danas je cijela regija dio UNESCO-ve tzv. Rute robova.
U daljini, skrivena u visokoj travi, nazire se drvena nastamba, propala od vlage i zapuštenosti. Za njena života prije 150 godina zvali su je "tvornicom ljudi". Od robova koji su bili zaduženi za rad na plantaži kave i banana, odabirani su najbolji "primjerci", muški i ženski, a potom su zatvarani u četiri zida barake, prisiljavani da se razmnožavaju - crnačka djeca rođena u ropstvu mogla su se prodati za 200 pesosa. U jednom trenutku 60 posto stanovništva regije Matanzas činili su robovi. Premda su češće radili na plantažama šećera, zbog čega povjesničari i ekonomisti nazivaju tadašnje uređenje "šećerokracijom", robovski rad na plantažama kave bio je bitan oslonac ekonomije.
Stoljeće kasnije, upravo će se ideja o revoluciji i oslobođenju radnog čovjeka roditi uz šalicu kave, kada se Fidel i Che u Meksiku počnu nalaziti u starom kafiću Mexico Cityja – nekad utočištu disidenata i književnika među kojima je bio i Gabriel Garcia Marquez, danas turističkom okupljalištu poznatom kao Cafe La Habana. Ista ta ideja bit će sprovedena u djelo na kubanskom planinskom lancu kave poznatom kao Sierra Maestra, a "kave će biti ili za sve ili za nikoga", kako je navodno izjavio Che. Ostalo je povijest: na Novu godinu 1959. kubanski revolucionari predvođeni Cheom i Fidelom zbacili su s vlasti tadašnjeg američkog miljenika, predsjednika Batistu, i počeli provoditi politiku koja će do dana današnjeg ostati najveći izvor glavobolje u američkom dvorištu.
Plaža Jugoslavija (Foto: Lidija Čulo)
Sierra Maestra bila je i ostala poznata po uzgoju kave. Upravo ondje su Španjolci ljubazno naprašili Francuze koji su počeli dolaziti na Kubu nakon Haićanske revolucije – u negostoljubive planinske dijelove. Francuzi su se ipak snašli. Danas tome svjedoče ostaci cesta i mostova koje su izgradili za potrebe rada na plantažama, ali i raskošne veleposjedničke vile i trošne nastambe za robove. Problem koji je ostao do danas jest nezahvalan planinski teren po kojem se slijeva blato nakon obilnih tropskih kiša, zbog čega nije siguran za vožnju niti pogodan za kretanje domaćim farmerima. Ponekad propadnu usjevi ili se žetva odgađa. Kava, koja je nekad bila jedan od glavnih kubanskih proizvoda, danas ima samo neznatan udio u gospodarstvu i izvozu. Situacija se posebno pogoršala devedesetih s raspadom glavnog kubanskog gospodarskog partnera, Sovjetskog Saveza, na kojeg danas podsjećaju tek neke farme i kooperativi koji nose Lenjinovo ime. Kubansko gospodarstvo propalo je za 40 posto i zamrla je gotovo cijela vanjska trgovina u ovom tzv. "posebnom periodu".
Gorka vremena – gorka kava. U nestašicama hrane, lijekova i, zapravo, svega, Kubanci su u zrna kave za mljevenje počeli ubacivati i pečeni slanutak. Slanutak bi se nadovezao na kavu i time malo produžio njen okus. Čak i danas možete pronaći ovu kavu na Kubi pod nazivom cafe con chicharo. "To je bila gorka kava, ali u tim trenucima bili smo sretni da imamo nešto što barem izgleda kao kava", prepričava Rosa. U razgovor se ubacuje i njen suprug Raul: "Kubanci stavljaju dosta šećera u kavu, ali od tih dana ja sam osobno prestao. Čim vidim da netko sipa tri žlice šećera u nju, sjetim se te kave sa slanutkom. Nije kava bila tako loša, koliko su bila loša vremena." Kuba je šezdesetih godina proizvodila 45 tisuća tona kave godišnje. Danas proizvodi tek oko 1500 tona.
"Mi smo ponosan narod, ponosni smo na našu revoluciju i povijest. Ne želimo se toga odreći. Ali, nešto se mora promijeniti. Predugo stojimo u slijepoj ulici", kaže Rosa
"Hoćete li kavu s rumom?", upitala je Rosa gosta Kanađanina koji je došao na šank po kavu i vadio novčanik. Zatečen, ali ne i razočaran, razvukao je usta u osmijeh i poput djeteta se nagnuo preko stola: "Oho, može! Vi to tako pijete?" "Nemamo više mlijeka", odgovorila mu je odvrćući čep s Habana Libre. "Aha…", izvukao je dva dolara i šutke prihvatio šalicu. U redu iza njega već je zavladao veseli hihot turista željnih kubanske rum-kave.
Dva dolara druže, nije malo za kavu – pa bila ona s mlijekom ili rumom. No takve su cijene na Kubi: uglavnom zaokružene na veći iznos za strance, naročito na frekventnim lokacijama. Prosječna plaća na Kubi je između 30 i 50 eura, a radnici u turizmu ponekad toliko zarade u jednom danu. Promatrajući vozače, vodiče i konobare kako trpaju bakšiš u džepove, shvaćam tragikomediju onog vica o Kubanki koja u suzama prepričava ljubavni brodolom prijateljici: "Rekao mi je da radi u turističkom resortu, a onda sam saznala da je neurokirurg!" Ipak, čemu lova kada su dućani prazni, a prosjaci te na ulici potežu za rukav da im doniraš, ne novac, ne cigarete, ne hranu – već sapun i toalet papir?
"Gringo" novinari jedva su dočekali podsjetiti kako je Fidel šezdesetih obećao litru mlijeka dnevno za svako dijete, a sada uvoze gotovo 80 posto hrane koja im je potrebna i suočavaju se "s najgorim nestašicama hrane od 1990-ih". Pandemija koronavirusa bila je zadnji čavao u lijesu, nakon raspada drugarskog Sovjetskog Saveza i nastavka američkog embarga, za kojeg isti mediji kažu kako "donekle objašnjava kubansku ekonomsku bol". Slatko objašnjenje za Golijatove sankcije koje su oštetile Kubu za najmanje 130 milijardi dolara i koje, unatoč osudama UN-a i gotovo cijelog svijeta, traju već 60 godina čineći ga najduljim "živućim" embargom u modernoj povijesti. Za kubanske vlasti, uvođenje embarga 1962. godine bila je samo potvrda američke tiranije i razlog više za inat, a John F. Kennedy se snašao i iskoristio priliku: prije nastupanja embarga poslao je svog tajnika na Kubu da mu donese 1200 najdražih Upmann Petit cigara. Danas je embargo donekle ublažen, barem što se tiče hrane. Zahvaljujući mjerama popuštanja – koje su obično korak naprijed, dva koraka nazad, ali hajde – Kuba konačno izvozi kavu, taj komadić s mirisom doma, svojoj dijaspori na Floridi. Industrija nostalgije zavrti oko 100 milijuna dolara godišnje, a ne zaostaje ni ona američka koja gura bio, zdravo, prirodno, organsko… – jer kubanska kava upravo to i jest.
Privreda već 60 godina trpi embargo SAD-a (Foto: Lidija Čulo)
"Moj brat je tako sretan otkako ima kubansku kavu u Americi", govori Rosa. "Kada ovdje šećeš ulicom i osjetiš miris kave iz susjedove kuće, uđeš u dvorište pa sjednete, družite se, pričate… Onaj tko ima više kave u susjedstvu, taj je podijeli. Pomažemo jedni drugima. Miris kave ga vraća kući, kod nas je kava više sredstvo povezivanja i druženja, budi uspomene. A on je gore često usamljen. Puno radi, da nam može poslati nešto novca."
Cijeli život uče kako je neprijateljski američki sistem taj koji ih uništava, a onda odlaze u tu "utrobu zvijeri" kako ju je zvao Che Guevara, da bi se izvukli iz problema koje im – kako kažu – upravo oni zadaju. Američki političari desetljećima su ih mamili pričama kako će im pružiti utočište od komunističke diktature i bolji život. Na kraju krajeva, Kuba je, uz Sjevernu Koreju, Iran i Siriju, jedina preostala zemlja na američkom popisu država koje sponzoriraju terorizam. Ne, nije šala. Uglavnom, kada su kubanske vlasti devedesetih konačno popustile i razriješile kesu izlaznih viza za sve one koji žele otići, ostvarilo se ono na što je Hemingway upozoravao: "Najbolji način da saznate možete li nekome vjerovati jest taj da mu vjerujete." Zatečeni brojem Kubanaca, Amerikanci su shvatili da su prenaglili. Odjednom je došlo do toga da Kubanci tvrde kako traže političku zaštitu jer su na Kubi na meti vlasti, a Amerikanci im ne vjeruju. Obećanja o 20 tisuća viza godišnje ostala su samo obećanja i ukinuta je politika "wet feet, dry feet" prema kojoj su oni uhvaćeni na moru (wet feet) slani natrag na Kubu ili u treću zemlju, a oni koji su se uspjeli dočepati SAD-a i stati na kopno (dry feet) bi ostajali. Bez obzira na mjere, u posljednjih par godina više od 100 tisuća Kubanaca na kraju je ušlo u SAD bez papira. Riječ je o dosad najvećem egzodusu kubanskog stanovništva.
"Nastavi li se ovako, više nećemo imati s kim piti kavu", uzdahnula je Rosa zagledana u turiste koji jašu konje i zabavljaju se. "Mi smo ponosan narod, ponosni smo na našu revoluciju i povijest. Ne želimo se toga odreći. Ali, nešto se mora promijeniti. Predugo stojimo u slijepoj ulici, gdje god se okreneš, kao da ti je netko vezao ruke." Počela je vrtjeti šalicu kave kao naše bake kada gledaju u talog pokušavajući odgonetnuti budućnost. No nije spomenula budućnost. Umjesto toga, pogledala nas je i uz osmijeh slegnula ramenima: "Znate kako mi često kažemo: ah, naša Latinska Amerika. Tako daleko od Boga, a tako blizu SAD-a…"
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
