U noći 20. siječnja 1973., Amílcar Cabral vraćao se u sjedište svoje stranke PAIGC-a nakon večere u poljskoj ambasadi u Conakryju, u nekadašnjoj Francuskoj Gvineji, često zvanoj tada i danas Gvineja Conakry, jednoj u triju afričkih Gvineja.
Trojica naoružana automatskim puškama AK-47 zaustavila su automobil u kojem su bili on i supruga, bez tjelohranitelja. Supruga je ostala u automobilu, a on je izašao. Pokušao je predložiti naoružanim ljudima da razgovaraju i da nekako dođu do rješenja. Znao je da u stranci postoje neke nezadovoljne skupine. Rekao je da će radije umrijeti, nego dopustiti da ga vežu. Nije se htio predati. Za nekoliko trenutaka bio je mrtav.
PAIGC (Partido Africano para a Independência da Guiné e Cabo Verde, Afrička stranka za neovisnost Gvineje i Zelenortskih otoka) osnovao je 1956. upravo Amílcar Cabral i do smrti rukovodio njome i upravljao svakim političkim i vojnim potezom koji će dovesti do nezavisnosti Gvineje Bisau, proglašene u rujnu 1973. godine, devet mjeseci nakon njegove smrti.
U ratu je lako poginuti, no pogibija Amílcara Cabrala bila je više od slučaja. On je bio naročito važan cilj zbog svojih stavova i djelovanja, koje je nadilazilo borbu za nezavisnost i nacionalnu emancipaciju Gvineje Bisau, portugalske kolonije, i Zelenortskih otoka s kojih je potjecao. U trenutku smrti imao je 48 godina.
Rodio se 12. rujna 1924. u Bafati, ali se obitelj preselila na otok Santiago. Otac mu je rođen u Zelenortskom arhipelagu, podrijetlom iz Gvineje Bisau, a i majka mu se tamo rodila, ali su joj roditelji bili sa Zelenoga rta. Život njegove obitelji i njega samoga bio je dakle tijesno povezan s obje zemlje.
Uspio je dobiti stipendiju za studij agronomije u Lisabonu. Bio je jedini crnac na svojoj studijskoj godini. U portugalskom glavnom gradu stanovao je u Domu studenata portugalskog carstva. Tamo su živjeli ili se okupljali brojni studenti koji će kasnije formirati intelektualnu i političku elitu afričkih portugalskih kolonija i imati važnu ulogu u antikolonijalnim pokretima u svojim zemljama.
U Cabralovu su se krugu, među ostalima, nalazili Mário Pinto de Andrade, klasični filolog i pjesnik, osnivač i prvi predsjednik MPLA-a, Narodnoga pokreta za oslobođenje Angole, kao i Agostinho Neto, koji je studirao medicinu, također pjesnik i budući predsjednik MPLA-a te predsjednik neovisne Republike Angole.
Kao agronomu po zanimanju, profesionalna mu je aktivnost omogućila da dobro upozna društvene okolnosti u Gvineji, a mladenačka iskustva sa Zelenortskih otoka dopunjavala su njegovu sliku o teškom životu potlačenoga stanovništva i u jednoj i u drugoj zemlji. Uskoro započinje svoje političke aktivnosti. Njegovo djelovanje primjećuju portugalske kolonijalne vlasti pa mora emigrirati u Angolu. Tamo se priključuje MPLA-u, čije vođe poznaje sa studija u Lisabonu.
Politički se zalaže za razvoj međunarodne suradnje i očuvanje mira u svijetu, na prvom mjestu poštovanjem Povelje UN-a i Povelje o pravima čovjeka, poštovanjem suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti svih država, nemiješanjem u poslove drugih država, uzdržavanjem od prijetnji agresijom i od upotrebe sile protiv bilo koje države te rješavanjem svih međunarodnim sporova mirnim putem, koje je postavila Konferencija u Bandungu na kojoj je i sam sudjelovao. No preduvjet za njihovu primjenu bila je dekolonizacija, oslobađanje od portugalske vlasti, koja se žestoko opirala dekolonizaciji, kako bi u slobodnoj i nezavisnoj zemlji društvo moglo preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj.
Cabral promatra cjelokupnu luzofonsku Afriku: "dinamizacija i definiranje pokretâ za neovisnost veća su slika od same Gvineje" i "jednako su kolonizirani Gvinejci, stanovnici Zelenortskih otoka, Angolci i Mozambičani, kao i oni sa Sv. Tome i Princa". Uzimajući u obzir zemljopisnu udaljenost ostalih zemalja, odlučuje suziti projekciju na Gvineju i Zelenortske otoke te tako zaokružiti koncept svoje Afričke stranke za nezavisnost Gvineje i Zelenortskih otoka.
PAIGC je izvorno imao miroljubiv program. Prva mu je taktika bila da traži mirno povlačenje portugalskih oružanih snaga. Salazarov se Portugal oglušio na takve zahtjeve. Gledano iz salazarističke perspektive, Gvineja i nije bila kolonija, nego "prekomorski teritorij", dakle integrativni dio portugalskog teritorija. Stoga je PAIGC odlučio pribjeći oružanom ustanku. S obzirom na logističke probleme u dopremi oružja u zelenortski arhipelag, i uopće organiziranje oružanoga otpora na tih deset otoka i sedam otočića daleko u Atlantiku, odlučeno je da se ustanak podigne na kontinentu, u Gvineji Bisau. Na Zelenortskom otočju PAIGC je pak pribjegao taktici izazivanja sabotaža, prvenstveno na komunikacijama i ostaloj infrastrukturi (telefonske veze, radio-stanice, električne stanice itd.).
U siječnju 1963. Cabral je objavio rat Portugalu napadom na vojnu utvrdu Tite. Oružjem i opremom snabdijevali su ga Sovjetski Savez, Kuba, Kina i Jugoslavija. Mnogi su oficiri i politički kadar bili obučavani u tim zemljama, što je dalo rezultate i u ideološkom pozicioniranju PAIGC-a, koji je sve više dolazio pod utjecaj socijalističkih zemalja.
PAIGC je ubrzo, godine 1964. osnovao i vojsku na oslobođenom teritoriju, pripremajući se za veće ratne operacije, pored gerilskoga djelovanja u krajevima koje nije imao pod kontrolom. Portugalski analitičari nisu na vrijeme spoznali njegove borbene potencijale. Portugalu je Gvineja Bisau služila kao luka za transport trupa i baza za avijaciju na putu za angolsko i mozambičko ratište. Kada je portugalska vlast shvatila veličinu prijetnje i ratne potencijale PAIGC-a bilo je kasno, jer je PAIGC već djelovao na cijelom gvinejskom teritoriju, uz potporu većine lokalnoga stanovništva. Salazarov Lisabon zakasnio je s adekvatnim političkim i vojnim odlukama i počeo je reagirati tek kad je plamen ustanka već bio zahvatio većinu teritorija.
Tko je likvidirao Cabrala? Istaknuti portugalski novinar, publicist i književnik, José Pedro Castanheira, svojedobno je temeljito istražio dokumente i intervjuirao mnoge sugovornike koji su mogli o tome imati saznanja i zaključio da postoje četiri hipoteze koje je objavio u knjizi. Prema prvoj, riječ je o akciji portugalske vojske iz Bisaua. Prema drugoj, likvidaciju su organizirale portugalske civilne obavještajne službe. Treća hipoteza govori da je likvidaciju organizirao Ahmed Sékou Touré, predsjednik Gvineje, koji je doduše dopustio da baza PAIGC-a bude u Conakryju, ali se, vidjevši golemu Cabralovu popularnost u Africi, pobojao da ovaj možda ima plan ujedinjenja dviju Gvineja i stvaranje "velike Gvineje" kojoj bi bio na čelu. Posljednja je hipoteza i najvjerojatnija, premda ni za nju nema čvrstih dokaza: Cabralova likvidacija rezultat je nacionalističkih napetosti između vojnoga krila PAIGC-a koje su velikom većinom sačinjavali Gvinejci i malobrojnoga rukovodstva kojem su na čelu bili kadrovi sa Zelenoga rta.
Do dana današnjega nisu se pojavili dokumenti ili svjedočanstva koji bi bacili novo svjetlo na ubojstvo tog karizmatičnog lidera luzofonske i općenito borbe za slobodu, nezavisnost i nacionalnu emancipaciju bivših evropskih kolonija u Africi.
