Krajem kolovoza u Havani su se, u društvu kubanskog predsjednika Raúla Castra, sastali predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos i glavni zapovjednik Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) Rodrigo Londoño zvani Timočenko, kako bi potpisali mirovni sporazum koji bi trebao označiti završetak posljednje velike gerilske borbe u Latinskoj Americi. Sporazum je rezultat teških četverogodišnjih pregovora, kojima se kolumbijska vlada nada okončati građanski rat niskog intenziteta i zapanjujućih statistika; sukob je trajao 52 godine, poginulo je 220.000 a raseljeno pet milijuna ljudi. Vlada ne kontrolira najmanje deset posto kolumbijskog teritorija, zbog čega se zemlja prometnula u vodeću svjetsku velesilu kada je u pitanju proizvodnja i prodaja kokaina, te jednu od država s najvećom stopom kriminala u svijetu.
No FARC svakako nije pokret koji je jedini odgovoran za polustoljetno rasulo Kolumbije, dapače, prije bi se moglo reći da su glavni krivci korumpirane desničarske vlade koje su u suradnji sa SAD-om sustavno zatirale pokrete za socijalnu pravdu koji su se u zemlji razvijali. Zbog toga stručnjaci za kriminal već sada s popriličnom uvjerenošću predviđaju da kraj FARC-a neće značiti i kraj kriminala u Kolumbiji. Štoviše, mogao bi značiti samo kraj posljednje značajne nominalno lijeve gerile i ništa više od toga.
Borci žive u krajnje izoliranim ruralnim zajednicama, pri čemu velik broj njih doslovce nikada nije nogom kročio u grad. Mnogi su se pokretu pridružili kao djeca
Začeci FARC-a smještaju se u 1948. godinu, kada je u atentatu ubijen Jorge Eliécer Gaitán, popularni političar i pravnik. Gaitán se zalagao za prava radnika u vremenima kada je utjecaj SAD-a u Kolumbiji bio toliko snažan da je američka vlada mogla narediti kolumbijskoj da štrajk radnika u američkoj kompaniji United Fruits okonča masakrom nepoznatog broja radnika. Ubojstvo Gaitána, koji se namjeravao kandidirati za predsjednika države, označilo je početak desetogodišnjeg građanskog rata, poznatog kao La Violencia, tijekom kojeg je poginulo 300.000 ljudi, a marksistički raspoloženi građani formirali samoobrambene komune u ruralnim dijelovima zemlje kako bi se zaštitili od napada vlade koja se bojala komunističke pobune kubanskog tipa. Državno nasilje rezultiralo je stvaranjem velikog broja gerilskih pokreta otpora, ali i sustavnim osnivanjem desničarskih paravojski koje su podržavali veliki zemljoposjednici i vlada, i koje su provodile masakre nad civilnim stanovništvom.
Od lijevih gerilskih skupina do danas su se održali samo FARC, koji broji 7000 članova i 10.000 s njima labavo povezanih boraca, te Nacionalna oslobodilačka vojska (ELN) s dvije tisuće članova. Borci FARC-a žive isključivo u ruralnim područjima, preživljavajući u početku od oporezivanja farmera i trgovaca kokom, a kasnije i od trgovine kokainom, te kidnapiranja, iznuda i reketa koji im plaćaju rudarske i naftne kompanije. FARC se u svojim počecima borio protiv uzgoja koke, čak je i uništavao usjeve, no kasnije je zaključio da takva politika povećava socijalne probleme seljaka pa dogovorio s njima suradnju u vidu plaćanja poreza, da bi se zatim počeo baviti i švercom kokaina. FARC i danas negira uključenost u proizvodnju i distribuciju kokaina, dok američka vlada i Ujedinjeni narodi smatraju da upravo on kontrolira 70 posto nasada koke u zemlji (između 96.000 i 159.000 hektara), što čini 40 posto svjetske opskrbe kokainom. FARC se stoga smatra najvažnijom pojedinačnom organizacijom u svjetskoj trgovini kokainom, a njegov udio u tom poslu američka neprofitna organizacija In Sight Crime procjenjuje na oko milijardu dolara godišnje.
Bivši predsjednik Uribe pokrenuo je kampanju protiv sporazuma u kojoj se traži ostavka predsjednika Santosa i tvrdi da se program svodi na amnestiju terorista
Budući da FARC povremeno u svoje kampove pripusti novinare, poznato je da njegovi pripadnici i danas žive u krajnje izoliranim ruralnim zajednicama, pri čemu velik broj boraca doslovce nikada nije nogom kročio u neki grad. Mnogi od njih pridružili su se pokretu kao djeca, u dobi od desetak godina, a neki su i oteti, iako FARC negira svaki oblik regrutiranja djece. Već u ranoj dobi prošli su obuku u skrivanju u rovovima, izradi improviziranih mina, a neki su kao djeca poslani u solo akcije ubijanja vojnika. Obrazovanje često provode žene i muškarci koji im se dobrovoljno pridružuju iz zapadnih zemalja, podučavajući borce znanjima kao što su osnove marksizma i teorija evolucije, a spolni odnosi prakticiraju se slobodno, odnosno uz dozvolu zapovjednika i obaveznu kontracepciju za djevojke, bez stupanja u brak.
Upravo činjenicu da je stil života boraca FARC-a potpuno drugačiji od onoga u koji bi se trebali uključiti nakon potpisivanja sporazuma stručnjaci smatraju jednom od najvećih prepreka njegovom uspjehu. Sporazum, naime, predviđa potpunu demobilizaciju boraca i njihov ulazak u civilni život, a svi bi trebali proći kroz sustav ‘tranzicijske pravde’ koji umjesto regularnog sudskog procesuiranja zločina podrazumijeva javno priznanje pred komisijom za istinu i pomirenje, uz rad za javno dobro u slučajevima lakših prijestupa, dok su za teže zločine predviđene i zatvorske kazne, ali na maksimalnih 20 godina. Borci koji prođu kroz ovaj proces imat će mogućnost natjecati se za javne funkcije, što je i jedan od glavnih razloga zbog kojih je vodstvo gerile pristalo na sporazum, proglasivši da to pristajanje i pridruživanje sistemu za koji je evidentno da ga se ne može promijeniti revolucijom ne podrazumijeva odustajanje od političkih ciljeva već samo od oružane borbe.
Vlada je također obećala investirati u zapuštena ruralna područja nad kojima nema kontrolu, kako bi borci koji to žele mogli tamo započeti novi život. Identične programe vlada je već započela u nekim lokalnim jedinicama, primjerice u San Carlosu, gdje je vladin program pomogao oko 300 obitelji koje se sada uspješno bave poljoprivredom, a populacija je dosegnula predratne statistike. FARC je u pregovorima tražio restituciju zemlje koju su veliki zemljoposjednici desetljećima, uz pomoć vojske i desnih paravojnih skupina, otimali seljacima, no vlada je inzistirala na nepovredivosti privatnog vlasništva, bez obzira na načine na koje je ono stečeno, pa umjesto toga obećala podijeliti državnu zemlju i onu konfisciranu od velikih trgovaca drogom, koji su već najavili da će svoje vlasništvo braniti svim raspoloživim sredstvima.
Cijeli ovaj program, koji podrazumijeva i poreznu reformu kako bi se mogao financirati, građanima će biti ponuđen na referendumu koji će se održati 2. listopada, ali neće biti obavezujući. Ipak, životni projekt predsjednika Santosa ima moćnog protivnika, bivšeg predsjednika Álvara Uribea, u čijem je mandatu Santos bio ministar obrane, upravo glavna osoba zadužena za veliku vojnu operaciju kojom je FARC značajno oslabljen, a njegov glavni zapovjednik Alfonso Cano ubijen. Uribe je drugi predsjednički mandat završio 2010. uz podršku građana od 75 posto, pa je Santos na valu te podrške glatko pobijedio na izborima. No čim je postao predsjednik, Santos je umjesto nastavka represivnih mjera, koje je obećavao u predizbornoj kampanji, FARC-u ponudio pregovore. Uribe je 2013. osnovao novu stranku, Centro Democrático, i svoju politiku počeo graditi na otporu Santosovim mirovnim naporima. Pokrenuo je građansku kampanju protiv sporazuma s FARC-om, u kojoj se traži i Santosova ostavka, tvrdeći da se program svodi na amnestiju terorista kojima se umjesto zatvora nudi mogućnost sudjelovanja u svim političkim procesima, uključujući i izbor sudaca, što naziva kršenjem vladavine prava.
No desničar Uribe sve je samo ne vjerodostojan. Ne samo da je u međuvremenu u tamošnje medije procurilo da je i njegova vlada pripremala sličan sporazum dok je on bio na vlasti, već je početkom svog prvog mandata 2002. desničarskim paravojnim skupinama ponudio istovjetan program, koji je u međuvremenu potpuno podbacio jer su se tisuće boraca pridružile kriminalnim bandama. Štoviše, čak 47 kongresnika i sedam guvernera iz vremena Uribeove vladavine kasnije je osuđeno zbog suradnje s paravojnom desnicom, a sam Uribe i njegov brat sumnjičeni su zbog povezanosti s nekim ubojstvima 1990-ih.
No ako Kolumbijci i podrže program, što bi se prema posljednjim istraživanjima trebalo dogoditi, kriminolozi upozoravaju da to nipošto neće biti kraj bezakonja i kriminala. Dapače, predviđa se da bi kriminal mogao još više buknuti, samo u podmuklijem obliku. Već je, primjerice, poznato da jedinica FARC-a Prvi front neće sudjelovati u sporazumu. Iako ima samo dvjesto boraca, Prvi front, poznat po otmici političarke Ingrid Betancourt koju su šest godina držali zatočenom, smatra se jednim od glavnih igrača u trgovini drogom. Postoje i tisuće suradnika FARC-a koji djeluju izvan njegove hijerarhije, a mnogi borci boje se scenarija sličnog eksperimenta iz 1980-ih, kada su demobilizirani gerilci formirali političku stranku Patriotska unija, da bi 3000 njezinih članova bilo ubijeno u odmazdi desničarskih paravojski. Stoga se već pretpostavlja da bi program rehabilitacije mogao imati postotak recidiva od 25 do 35 posto, te da će se dio boraca koji se ne snađu ili ne žele sudjelovati u građanskom životu pridružiti iznimno jakim kriminalnim bandama, zbirno poznatima pod akronimom Bacrim (bandas criminales).
Prema podacima kolumbijske vlade, Bacrim je prisutan na desetak posto kolumbijskog teritorija, a raspuštanje FARC-a, koji je bio gospodar 2200 kilometara duge granice s Venezuelom, za bande predstavlja rijetku poslovnu priliku. Na tim se područjima već odvijaju borbe za kontrolu nad teritorijem važnim za šverc kokainom, a FARC posjeduje i oko 45.000 komada oružja, kojeg bi dio mogao završiti u njihovim rukama. Moć i brojnost Bacrima eskalirali su upravo nakon što je sličan sporazum kolumbijska vlada sklopila sa skupinom AUC 2003. godine, kada se za ispražnjeni teritorij borilo više desetaka takvih skupina, od kojih najveća, Urabeños, broji 2500 članova. Stoga je gotovo sigurno da će i ovog puta za uklanjanjem jedine značajne skupine s jasnim političkim ciljevima uslijediti jačanje običnih kriminalnih bandi koje nemaju nikakvu ideologiju a operiraju znatno manje bombastično, podmićivanjem i penetriranjem u strukture vlasti. Takve skupine, koje često formiraju i međunarodne kriminalne kartele, u pravilu je, tvrde stručnjaci, teže suzbijati nego ideološki jasno profilirane gerile kakav je FARC, a predsjednik Santos borbu protiv njih već je prebacio s policije na vojsku.
