Iako su kolumbijski građani na nedavnom referendumu odbili mirovni sporazum između vlade i marksističke gerilske skupine Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), norveški Nobelov odbor ipak je ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir odlučio dati kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu. U konkurenciji koja je ove godine dosegnula rekordan broj kandidata – 376 organizacija i pojedinaca – najbolje su kotirale Bijele kacige, volonteri koji iz sirijskih ruševina spašavaju civile. No članovi odbora, imenovani od norveškog parlamenta u kojemu trenutno dominiraju konzervativci, zaključili su da mirovni proces u Kolumbiji ima bolje šanse za kakav-takav uspjeh nego što ga ima završetak rata u Siriji, pa ga odlučili pogurati prestižnom nagradom. Predsjednica Odbora Kaci Kullmann Five izjavila je stoga da ‘postoji opasnost da će proces biti zaustavljen, pa se (Nobelov odbor) nada da će nagrada ohrabriti sve dobre inicijative i sve strane da se potrude da se mirovni proces nastavi’.
Iako FARC kao druga strana u tom procesu nije bio ni nominiran, Odbor je odbio odgovoriti na pitanje zašto skupina ili njezin vođa Rodrigo Londoño Timočenko nisu ni razmatrani. Odgovor je, uostalom, samorazumljiv, jer kolumbijska i američka vlada FARC drže na službenoj listi terorističkih organizacija, a Timočenko je u Americi tražen i zbog povezanosti sa švercom kokaina. Budućnost mirovnog procesa, međutim, ni nakon Nobelove nagrade nije manje neizvjesna, dapače, mnogi su komentatori primijetili da je ona više ushita izazvala izvan Kolumbije, čija je javnost ostala prilično ravnodušna.
Sporazum koji su kolumbijska vlada i FARC utanačili krajem kolovoza u Havani trebao je biti kulminacija četverogodišnjih pregovora i politički vrhunac predsjednika Santosa, socijalnog i ekonomskog liberala koji je bio ministar obrane u vrijeme sadašnjeg najvećeg protivnika, bivšeg predsjednika Alvara Uribea, pa je na toj funkciji predvodio vojne operacije koje su značajno oslabile FARC.
Mirovni sporazum trebao je staviti točku na 52 godine dug građanski rat u kojemu je poginulo 220.000 ljudi, a njih sedam milijuna, uglavnom seljaka, raseljeno. Sporazum je obuhvaćao pet cjelina – reformu vlasništva nad zemljom, alternative zaradi od krijumčarenja kokainom, razoružavanje, političku participaciju bivših gerilaca i tranzicijsku pravdu, u kojoj bi gerilci koji svoje zločine priznaju bili amnestirani i ‘nagrađeni’ skromnom stipendijom za početak novog života i dozvolom za sudjelovanje u političkim procesima, dok bi one koji to ne učine čekala zatvorska kazna do maksimalnih 20 godina.
Iako to nije bilo nužno niti je referendum obavezujući, Santos je o mirovnom sporazumu sazvao referendum, dok se FARC toj ideji protivio. Uoči referenduma sve su ankete pokazivale da će sporazum biti podržan. Slavilo se na sve strane, držani su sentimentalni govori, a na ceremoniji potpisivanja sporazuma u Cartageni, koje je obavljeno kemijskom olovkom izrađenom od metaka, Timočenko je od kolumbijskog naroda zatražio oprost, što je mnoge dovelo do suza.
Unatoč tome, građani su sporazum odbili s razlikom od 0,42 posto ili 54.000 glasova. Na referendum je izašlo tek nešto više od 36 posto kolumbijskih birača, odnosno 13 milijuna, dok njih 20 milijuna nije glasalo. Ova poražavajuća činjenica odmah je pokrenula pitanja o tome kako je moguće da toliki broj ljudi nije zainteresiran za završetak polustoljetnog građanskog rata i kakav je uopće legitimitet referenduma na kojemu nije sudjelovalo više od 60 posto birača. No odgovor na to pitanje nije, čini se, nikakva enigma, dapače, promatrači se slažu da sporazum nije objasnio kako će njegova primjena izgledati u praksi, naročito onima koji žive u zabačenim dijelovima zemlje, primjerice u amazonskim područjima ili pak stanovnicima 28 zona na koje su se trebali sjatiti demobilizirani borci nakon što izađu iz džungle. Ipak, presudnu ulogu u referendumskoj propasti sporazuma odigrao je bivši predsjednik Alvaro Uribe, koji je ogromnu mašineriju sastavljenu od moćnih konzervativnih snaga i poslovne zajednice upregnuo u protivničku kampanju temeljenu na širenju straha i izvrtanju činjenica.
Katolički desničar iz veleposjedničke obitelji, Uribe je ekstremnu netrpeljivost prema FARC-u razvio tek 2010., kada mu nije pošlo za rukom izmijeniti ustav kako bi se za predsjednika mogao kandidirati po treći put. Kada je Santos započeo pregovore, Uribe ga je optužio za izdaju i uvođenje ‘castrochavizma’ (po Fidelu Castru i Hugu Chavezu), te nasrnuo na sporazum tražeći drastičnije kazne za gerilce i zabranu njihovog sudjelovanja u političkom životu, iako je ranih 2000-ih i sam predvodio sličan program demobilizacije i amnestije, samo što su tada u pitanju bile desničarske paravojne skupine, s kojima je imao običaj i surađivati.
Uribeu su se pridružili predstavnici poslovne elite jer sporazum podrazumijeva i reformu desetljećima provođene koncentracije vlasništva nad zemljom, koncentracije koja doslovno uništava starosjedilačke zajednice i kojoj je sukob pogodovao na način da je, depopulacijom teritorija, oslobađao prostor multinacionalnim kompanijama koje tamo crpe resurse. Stoga nije iznenađujuće da je upravo na tim područjima podrška mirovnom sporazumu bila najveća, primjerice u mjestu Bojayá, gdje je u okršaju FARC-a i desničarske gerile AUC 2002. godine poginulo 119 civila. Tamo je za sporazum glasalo 96 posto birača, a portal La Silla Vacia navodi da je sporazum podržalo 67 od 81 ratom najviše pogođene općine, dok su građani daleko od rata mogli priuštiti sebi luksuz da glasaju suprotno.
Uribeu je također pošlo za rukom povezati sporazum s konzervativnom revolucijom koja se u Kolumbiji rasplamsava od proljeća, kada je vlada legalizirala istospolne brakove i medicinsku marihuanu, te uklonila barijere usvajanju djece istospolnim parovima kao i restrikcije prava na pobačaj. Vlada je optužena za ‘homoseksualnu kolonizaciju’, a konzervativni krugovi predvođeni predstavnicima crkava započeli su prosvjedne marševe za ‘obranu obiteljskih vrijednosti’. Iako sporazum s FARC-om nema nikakve veze s ‘nametanjem rodne ideologije’, dealu s marksističkom gerilom zamjeralo se čak i to što nigdje ‘ne spominje Boga’. Budući da se radi o iznimno moćnim krugovima, predsjednik Santos nakon referenduma sastao se s predstavnicima Crkve i izaslanicima Uribea kako bi pregovarali o eventualnom razvodnjavanju originalnog sporazuma. Iz FARC-a su, međutim, poručili da oni, iako i dalje posvećeni miru, ne pristaju ni na kakve izmjene. No pristali su na zahtjev kolumbijske vlade da se primirje produži do kraja godine umjesto do kraja listopada kako je to prethodno dogovoreno. Toga dana gerilci bi trebali položiti oružje, no hoće li se to i dogoditi zasad je neizvjesno.
