Gabriel Angel, koji kao i svi članovi Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) koristi ratno ime, bivši je borac, a sada pisac i politički kadar te marksističke gerile. Trenutno je u Havani, gdje kao pomoćnik zapovjednika FARC-a Timoleona Jimeneza Timočenka sudjeluje u delegaciji koja je s kolumbijskom vladom prije dva mjeseca potpisala mirovni sporazum u cilju završetka građanskog rata koji već pola stoljeća razara zemlju. Početkom listopada kolumbijski su građani na neobavezujućem referendumu tijesnom većinom odbili sporazum, no ni FARC ni vlada predvođena predsjednikom Juanom Manuelom Santosom, kojem je zbog tog sporazuma nedavno dodijeljena Nobelova nagrada za mir, od njega ne namjeravaju odustati. Za borce FARC-a sporazum znači početak života izvan ilegale, pa je i naš sugovornik ovih dana prvi put u posljednjih 30 godina dobio kolumbijsku osobnu iskaznicu.
Koje su sve okolnosti dovele do toga da FARC započne mirovne pregovore u cilju konačne demobilizacije?
Prvo bih htio razjasniti da mi ne koristimo termin demobilizacija. Demobilizacija je odustajanje od borbe, gdje svatko ide svojoj kući. Mi se ne namjeravamo demobilizirati nego nastaviti borbu na druge načine, bez oružja u rukama. Preferiramo termin ‘povratak u civilni život’, ali i dalje kao Snage FARC-a. Ne više kao oružane snage, nego kao politička organizacija koja je uvijek težila da dođe na vlast i započne niz demokratskih, ekonomskih i društvenih reformi u korist velike većine društva. Što se tiče vašeg pitanja, proživjeli smo 50 godina rata, pri čemu je tijekom posljednjeg razdoblja, od početka 2000-ih do danas, taj rat zaoštren do neslućeno ekstremnih proporcija. Državna vojska naoružala se najmodernijim oružjem i napadala nas iz sve snage, a mi smo odgovorili i suprotstavili se najvećoj ofanzivi ikad poduzetoj protiv nas. Zatim je došlo do trenutka u kojem se spoznalo da nijedna strana ne može pobijediti i da bi taj konflikt mogao potrajati još puno godina, po veliku cijenu za stanovnike Kolumbije, pa bi stoga trebalo pronaći način kako ga završiti. Mi smo to oduvijek željeli, od početka našeg djelovanja, ali kolumbijske vlade nisu. No čini se da sadašnja vlada to želi, pokrenula je ozbiljne pregovore i mi smo rekli – u redu, ovo su naši uvjeti, i počeli smo razgovarati.
Ne isključujemo suradnju s desnicom
Je li jedan od razloga koji su vas naveli da pristanete na pregovore bila i niska podrška kolumbijskog naroda gerili?
To s niskom podrškom je relativno, jer otpor koji smo pružali, naročito u ovih posljednjih 15 najstrašnijih godina rata, ne bismo mogli izdržati bez goleme podrške naroda. Da gerila nije imala podršku stanovništva, naročito u ruralnim zonama, od strane seljaštva, crnačkih i domorodačkih zajednica, ne bismo mogli izdržati takve napade. Ali da bi se došlo na vlast potrebna je puno šira podrška stanovništva, koje većinom živi u gradovima. Zato je potrebno otvoriti prostor za bavljenje politikom i za stvaranje političkog pokreta koji bi mogao promijeniti stvari u zemlji.
Tek treba vidjeti što će se reći o zahtjevima ekstremne desnice, ali sigurno je da ni vlada ni farc neće dopustiti da ona minira vrlo ozbiljan i vrlo savjestan višegodišnji rad
Kakve su vaše procjene o eventualnom uspjehu u budućem djelovanju kroz regularne političke procese?
Sigurni smo da će se, kada sporazum iz Havane bude primijenjen, stvari u Kolumbiji značajno promijeniti. Ne automatski, ali putem otvorenog, legalnog političkog djelovanja. Sigurno je da će prestati nasilje usmjereno protiv stanovništva, masakri i ubojstva opozicijskih političara, a to će Snagama otvoriti prostor za transparentno političko djelovanje. Moći ćemo doprijeti do mnogih dijelova kolumbijskog društva koji žele čuti naše prijedloge za promjene, u to smo čvrsto uvjereni i optimistični.
Iako je FARC marksistička gerila, na jednom ste mjestu napisali da ste spremni politički surađivati i sa strankama centra, pa čak i desnice?
Mi ne odustajemo od svojih političkih, ekonomskih i društvenih uvjerenja. Naša je borba u početku bila usmjerena protiv kapitalizma kao sistema, a danas je usmjerena protiv onoga što se naziva neoliberalnom politikom, izrabljivanja radne snage i prirodnih resursa. U Kolumbiji postoji puno ljudi koje također boli ta pljačka prirodnih resursa, ta situacija društvene nejednakosti, prekomjerne eksploatacije rada i ljudi. To su ljudi koji bi se mogli, možda kao revolucionari, možda kao socijalisti, možda iz patriotizma ili težnje za suverenošću zemlje, priključiti nekom širem pokretu. Vodimo se idejom o širokom pokretu koji će ujediniti puno ljudi čija se mišljenja o tome kako riješiti osnovne probleme u zemlji podudaraju, probleme od kojih bi prvi bio siromaštvo. I ne isključujemo da takvih ljudi ima i na desnici i među onima na centru.
Vjerujemo da su putovi ka socijalizmu i dalje otvoreni. Treba ga graditi u svakodnevnim zadaćama, u stalnoj borbi protiv velikih svjetskih i nacionalnih moćnika kapitala
Službeno stajalište američke i kolumbijske vlade je da je FARC teroristička organizacija, a vođa gerile Timočenko u SAD-u je tražen zbog šverca kokainom i ubojstava. Kako odgovarate na te optužbe i kakav je danas odnos FARC-a prema nasilju?
Naša se borba odvija u uvjetima nerazmjera u svakom smislu. Mi smo, kao i svaka skupina koja se suprotstavlja vlasti, žrtve konstantnih napada. Ne samo vojnih i ekonomskih, nego i medijskih, propagandnih napada, koji nas pred svijetom i pred mnogim dijelovima kolumbijskog društva predstavljaju tako kako navodite. U SAD-u su nas sredinom 1990-ih uvrstili na listu terorističkih organizacija, a u Europskoj uniji 2002. godine. Sada kada je potpisan sporazum u Havani, i SAD i EU najavili su da će pokrenuti postupak da nas se s tih lista ukloni čim sporazum stupi na snagu. Dio naše borbe je i uklanjanje stigmi koje su nam nametnuli tijekom godina i vjerujemo da je to moguće. Pravednost naših ciljeva i njihovo ostvarivanje demokratskim i legalnim metodama nužno će dovesti do nestanka mnogih od tih prepreka.
Pregovori se neće iznova pokretati
Na nedavnom referendumu većina građana odbila je mirovni sporazum, pri čemu više od 60 posto građana nije ni glasalo. Je li bivši predsjednik Alvaro Uribe, uz pomoć poslovne elite i crkvenih krugova, svojom žestokom kampanjom protiv sporazuma doprinio negativnom rezultatu?
Sporazum između FARC-a i vlade dogovoren je za pregovaračkim stolom, a mi smo na koncu pristali da ga se potvrdi na plebiscitu, iako se u početku nismo s time slagali. No ne smatramo da je rezultat referenduma 2. listopada odbacivanje sporazuma, naročito kada se poznaju detalji izborne mehanike u Kolumbiji; to je praktički bio remi. Razlika je bila minimalna, manje od 0,5 posto glasova. Od same činjenice da su protivnici sporazuma pobijedili s minimalnom prednošću važnije nam je to što je više od šest milijuna Kolumbijaca podržalo sporazum, a to je nešto što su rijetki očekivali. Zaista, ovaj je rezultat za nas negativan na prvi pogled, ali ne i ako uzmete u obzir sve što se kasnije događalo, činjenicu da se svojevrstan referendum sada događa na ulicama, na trgovima, na sveučilištima, u raznim krajevima zemlje gdje ljudi masovno izlaze na ulice kako bi podržali sporazum, kako bi se ovo što brže riješilo, zato što doista žele mir. No postoje dijelovi društva koji su u sporazum zbog svojih razloga umiješali razne druge stvari. Desnica, predvođena osobom koju spominjete, manipulirala je osjećajima velikog dijela stanovništva i pokrenula kampanju zasnovanu na izvrtanju činjenica i lažima. I da, treba reći da je ta njihova kampanja bila uspješna, i to se odrazilo na referendumu. Dakle to je izrazito značajan sporazum koji je zadobio kulturološki aspekt kojemu se velik dio stanovništva protivi i koji je zato glasao protiv, ali ne nužno zato što bi se slagao s ekstremnom desnicom koju predstavlja Uribe.
Kako procjenjujete da će se dalje razvijati stvari oko mirovnog procesa, hoće li predsjednik Santos popustiti konzervativnoj desnici i tražiti da pristanete na teže kaznene mjere i zabranu političkog djelovanja. Jeste li spremni pristati na te uvjete?
Početkom listopada delegacije vlade i FARC-a izdale su zajedničko priopćenje u kojemu su jasno naznačile kriterije za razvoj mirovnog procesa u budućnosti. Jedan od tih kriterija je da se radi o sporazumu koji je potpisan i zapečaćen, sporazumu prema kojemu su razgovori koji su doveli do mira završeni. I završili su jako zadovoljavajućim sporazumom koji je baza za učvršćivanje stabilnog mira u Kolumbiji. Drugo, priznaje se da je većina, iako tanka, glasala protiv i da treba poslušati što ta većina ima za predložiti. Ti su razgovori upravo završeni, saslušani su ti dijelovi društva, a u Bogoti su primljeni njihovi prijedlozi koje će vlada sada posložiti i doći u Havanu kako bi ih proučila zajedno s FARC-om. Moram reći da je vlada zauzela vrlo odgovoran stav u kojemu brani ono što je postignuto. Ona ne pokušava udarati po nama palicom ekstremne desnice nego želi da zajedno nađemo izlaz iz ove situacije. Neki prijedlozi ekstremne desnice služe samo tome da se stvari odugovlače, neki se već nalaze u sporazumu, a neki su potpuno apsurdni i nemoguće ih je prihvatiti. Tek treba vidjeti što će se reći na sljedećim sastancima, ali sigurno je da ni vlada ni FARC neće dopustiti da ekstremna desnica minira vrlo ozbiljan i vrlo savjestan višegodišnji rad. Morat će se vidjeti treba li određenim dijelovima sporazuma nešto dodati, ali pregovori se ni u kojem slučaju neće iznova pokretati.
Klasna je borba konstanta
Mislite li da je istinsko pomirenje nakon građanskog rata koji je trajao pola stoljeća moguće i koji bi uvjeti trebali biti ispunjeni da se to dogodi?
Istinsko pomirenje koje spominjete može biti samo rezultat dugotrajnog procesa. Hoću reći, ne može se postići tako da se potpiše neki sporazum i da sljedećeg dana svi mi u Kolumbiji budemo sretni i zagrljeni. Stvari ne funkcioniraju tako. Upravo se o tome i govori, da će se po potpisivanju sporazuma krenuti s primjenom cijelog niza mjera koje će, kako bude prolazilo vrijeme, stvarati političke činjenice koje će voditi prema pomirenju. Mržnja, nasilje i smrt kao način rješavanja političkih proturječja moraju sasvim nestati u Kolumbiji, i tome služi sporazum. Dakle sigurni smo da će se to postići i da ćemo poraziti nasilne dijelove društva, uz potporu velike većine naroda koja ne želi rat. Jer ako je nešto postalo jasno u cijelom ovom procesu, to je da velika većina Kolumbijaca ne želi rat.
Globalna ekonomska kriza gotovo svugdje je na vlast dovela desnicu, a vidimo da i drugi latinskoamerički lijevi pokreti gube snagu. Ima li socijalizam u takvim okolnostima realnu šansu da u vašoj zemlji bude ostvaren?
Nijednu situaciju, bilo da je politička, ekonomska, vojna, društvena ili kulturna, ne vidimo kao završen, definiran proces, već kao proces koji se razvija i mijenja. Klasna je borba konstanta koja se nikada ne zaustavlja i koja u jednom trenutku ima jedno lice, a u drugom trenutku drugo. Stoga su i ovi zastoji na koje ukazujete zapravo momenti u tom procesu borbe u kojem su latinskoamerički narodi iskazali svoju želju za neovisnošću, za suverenošću i za preobrazbom društva, želju da prestanu ovisiti o SAD-u kao nekome tko im dirigira ekonomiju i politiku. To su procesi koji se više ne mogu zaustaviti, iako ih se pokušava zaustaviti. I sigurno je da stvari više nikada neće biti kao što su bile. I u Kolumbiji će se stvoriti situacija koja će krenuti u smjeru napretka, u smjeru promjena, pravde i demokracije. Dakle mi vjerujemo da su putovi ka socijalizmu i dalje otvoreni. Radi se o tome da ga treba graditi u svakodnevnim zadaćama, u stalnoj borbi protiv velikih svjetskih i nacionalnih moćnika kapitala.
