Nemojte razmišljati o tome kad ćemo stići. Uživajte u putovanju, u putovanju je smisao svega – govori vodič u autobusu koji nakon sat i pol kašnjenja kreće iz Havane prema jugoistoku zemlje. Krajnje mu je odredište Santiago de Cuba, drugi najveći kubanski grad, poznat i kao glavni grad Kariba. Do njega se imamo drndati petnaest sati, pa je zen filozofija dobrodošla.

Na mikrofon nam objašnjava i da je autobus u kojem se vozimo na Kubu dopremljen davno iz Kine, da WC ne radi jer više ne uspijevaju nabaviti dijelove za održavanje, ali da nas tome unatoč čeka ugodno putovanje, a svi putnici mogu doprinijeti tako što će autobus održati čistim.

Kuba je zemlja zelena, svjedočimo dok se polako udaljavamo od Havane. Pred očima se redaju palme i paprati, sjaje se debeli, masni listovi čudnovatih biljaka vlažnog podneblja, nebom jedre ptice koje nalikuju na kondore. Na prvom odmorištu muškarci u gumenim čizmama u prtljažnik autobusa utovaruju vreće zelenjave i kapulu koja se prodaje u selima po putu.

Skoro da i nema jela na otoku u koje ne ide kapula, od marinada i salata do teškaške spize. Glavni pekarski proizvod na otoku je pizza, koja se uz cestu prodaje na drvenim štandovima. Mali okrugli komad debelog tijesta iz kućne radinosti, dobrano zaliven kečapom, posut sirom i zapečen na tavici. Miriše na dječje snove 1990-ih na Balkanu.

Danas na Kubi postoji preko 400 javnih knjižnica, a prije revolucije bilo ih je samo 39. Jedan od prioriteta revolucionarne politike bilo je opismenjavanje i obrazovanje naroda. Kad se gleda pismenost stanovništva, Kuba je kontinuirano u svjetskom vrhu

Na pola puta zastajemo u Camagüeyju, trećem najvećem kubanskom gradu, od kojeg prema Santiagu počinju sve kvrgavije ceste. Prolazimo kraj pumpe i dućana Sputnik, autobus se provlači nepravilnim ulicama i konfuznim raskršćima koja svoj dizajn duguju dugoj povijesti obrane grada od piratskih napada. Na povjetarcu se njišu grane stabala čija su debla pri sredini okićena ljubičastim cvijećem, prizor koji nas prati duž zemlje, dokle god vani ima sunčeve rasvjete.

Polako se približavajući destinaciji o kojoj nam je uputa bila da ne razmišljamo, na svega stotinjak kilometara od Santiaga, autobus u kasnu večer odjednom kobno hropće i – zastaje. Vozač i zen vodič odlaze pogledati stanje motora. Za njima u noć korača i nekolicina putnika, muškaraca koji se odlaze navirivati nad njih i udijeliti koji netraženi dijagnostički savjet.

U autobusu ostajemo mi, jedine putnice iz Europe, i uz dvoje Kolumbijaca jedine koje nisu s Kube. Kolumbijci su uznemireni, boje se da bi autobus ovako razvaljen usred ničega u noći mogla napasti mafija, kriminalci, vandali. Njihovim se strahovima Kubanci maltene rugaju, odmahuju rukom u fazonu "nema vam toga na Kubi, braćo".

Jedan od putnika-navirivača uskoro nam dolazi priopćiti da je neki problem s pumpom za gorivo, i da vozač mora zvati mehaničara iz najbližeg grada, a mi da se nadamo da će čovjek u kasno doba noći htjeti odraditi intervenciju. Drugog autobusa koji bi se mogao upogoniti naprosto nema. Mobitel otkucava ponoć, a žena koja s djecom sjedi par sjedala dalje od nas proslavlja rođendan konstatirajući "nemamo ni vode da nazdravimo".

U autobus potom ulazi nepoznata žena, starica. Pretpostavljamo da je lokalka koju je zaintrigirao prizor pokvarenog busa u noći. Obraća se putnicima i tješi nas da će sve biti u redu, prisjeća se sudbine kuje Lajke i "velikog kozmonauta Jurija Gagarina". Govori nam da je "na direktnoj liniji s kozmosom" i nakon te obznane napušta autobus. Taman dolazi i mehaničar. Čekića se dugo u noć, ali ništa nije uzalud – koju uru kasnije autobus nastavlja dalje prema Santiagu, u koji stižemo u vlažnu i toplu zoru.

Brzo uviđamo da smo u gradu koji se rano budi, ljudi su na ulicama od sedam ujutro. Oko pola milijuna njih živi u Santiagu, a sa širim gradskim područjem broji oko milijun stanovnika. U 18. i 19. stoljeću u grad su masovno stizali ljudi s drugih karipskih otoka, od Malih i Velikih Antila, do susjednog Haitija i Jamajke.

U putovanju je smisao svega – od Havane prema Santiagu (Foto: Ivana Perić)

"Crni grad", kako ga znaju zvati u Havani (u kojoj stanovnike s istoka zemlje zovu i Palestincima), Santiago je dom najvećeg afro-kubanskog stanovništva na otoku i rodno mjesto revolucije. Fidel Castro ovdje je pobjedu revolucije objavio s balkona gradske vijećnice 1959. godine.

Kako se razvijao u podnožju zaljeva, zagrljen gorjem Sierra Maestra, ulice su u Santiagu strme, a na svakom ćošku puca pogled na planine ili ocean u daljini. Kuće u našoj ulici su niska gradnja, maksimalno dvokatnice, a takve su dobrim dijelom i u drugim kvartovima. U centru grada se trguje na načičkanim pijacama, na tirkizno ofarbanim kamenim stepenicama parkova igra se domino, širom su otvorena vrata malih knjižara.

Knjige su povoljne, skoro ništa u gradu nije toliko jeftino kao knjige, koštaju manje od kave ili pive. U Santiagu je sve jeftinije nego u Havani, ali su i plaće manje, pa se ni ovdje ne može izbjeći nužnost višestrukog fušarenja za preživljavanje. Fuševa u turizmu nema, turiste se može pobrojati na prste dvije ruke. Pritisak na gradsku infrastrukturu u tom je smislu manji, iako su i u Santiagu stalni rezovi struje i vode.

Coooco, coooco, čuje se na glavnoj aveniji. Ispred jedne od knjižara mladić u hodu prodaje kekse od kokosa položene na veliku drvenu tacnu. Ljepljivi su, grumenasti, sočno slatki. Uzmete li koji, prsti će vam po njima mirisati satima. Na glavnom stalku u knjižari svakoga je tjedna izložena druga "knjiga tjedna". U prvoj sedmici januara čast je pripala "Pobuni omladine u Čileu" autora Ariela Dorfmana.

Radi se o kolekciji osobnih sjećanja na državni udar protiv Allendeove vlade i na Pinochetovu diktaturu. Knjiga je pisana jednostavnim, britkim stilom i namijenjena primarno mlađim čitateljima. Izdanje je objavila meksička izdavačka kuća Fondo de Cultura Económica, koja distribuira knjige diljem centralne i južne Amerike, od Argentine i Čilea, do Bolivije, Gvatemale i Kube.

Puno se ljudi iselilo, kubanska ekonomija nikad nije toliko ovisila o devizama, a to sigurno nije dobro. Postoje još znakovi političkog dostojanstva u našem obrazovanju i zdravstvu, ali dugotrajne sankcije i pandemija su nas pokosile – kaže José

U drugoj obližnjoj knjižari, naziva Vijetnam, nalazimo zanimljiva izdanja zbirki poezije iz Kolumbije i Venezuele. U knjižari se može upisati u knjigu dojmova, blijedu crvenu tekicu. Primjeraka knjiga na policama nema mnogo, ali je ponuda tematski raznolika, i ne nedostaje recentnih književnih izdanja.

Odlazimo i u (dobro posjećenu) gradsku knjižnicu, u kojoj nam radnice daju da gledamo i listamo knjige iako nemamo člansku iskaznicu. Danas na Kubi postoji preko 400 javnih knjižnica, a prije revolucije bilo ih je samo 39. Jedan od prioriteta revolucionarne politike bilo je opismenjavanje i obrazovanje naroda. Razvijene su knjižnice s dinamičnim obrazovnim programima, koje su se održale do dana današnjeg. Kad se gleda pismenost stanovništva,

Kuba je kontinuirano u svjetskom vrhu, pismenost u zemlji gotovo je stopostotna. Krajem 1950-ih više od 700 tisuća ljudi na otoku nije znalo čitati ni pisati. U aprilu 1960. Castro je pokrenuo veliku kampanju opismenjavanja, u kojoj je volontiralo više od 260 tisuća ljudi i u samo godinu dana stopa nepismenosti smanjena je s 25 na četiri posto.

U Santiagu više od četiri desetljeća djeluje i važni istraživački i kulturni institut Casa del Caribe. U njemu nailazimo na radove povjesničara Rafaela Duhartea, koji je istraživao povijest (odbjeglih) robova i ropkinja u Santiagu.

Ovlašten od 1789. kao luka za transatlantsku trgovinu afričkim zarobljenicima, grad je opsluživao rastuće zaleđe plantaža za proizvodnju šećera i kave. Brodovi su redovito stizali sa zapadne obale Afrike. Kuba je postala jedan od najvećih svjetskih proizvođača šećerne trske nakon haićanske revolucije i nastavila je dugo uvoziti porobljene Afrikance putem atlantske trgovine robljem. Ropstvo na otoku kolonijalna španjolska vlast ukinula je tek 1886. godine.

Tijekom 19. stoljeća sustav plantaža šećera bio je uglavnom smješten u zapadnoj Kubi. Iako su robovi stizali kroz Santiago kao luku na jugoistoku zemlje, na istoku otoka bilo je više slobodnih crnaca. Duharte bilježi kako su odbjegli robovi u Santiagu bili pod manjim pritiscima – u kontekstu velike slobodne gradske crnačke populacije, oni koji su bili porobljeni nisu morali napustiti grad kako bi živjeli kao slobodni ljudi.

S krivotvorenim dokumentima, a nekad i bez njih, mogli su u crnačkim četvrtima započeti nove živote. O tome svjedoče ulice Tivolija, stepeničastog kvarta visokih kuća koje gledaju na ocean. Kvart su tijekom 18. stoljeća nastanjivali haićanski migranti, i rodno je mjesto najpoznatijeg karnevala na Kubi. Karneval se održava 25. jula, a nastao je tako što su afrički robovi i njihovi karipski drugovi počeli slavili svoja božanstva plesom i muzikom. Danas raskošni karneval u Santiagu traje sedmicu dana.

Tipičan prizor u Santiagu (Foto: Ivana Perić)

Da je u gradu tada potpuna ludnica, potvrđuje nam José s kojim se nalazimo na kavi. Pošto je biolog i zaposlen na lokalnom sveučilištu, odmah ga pitamo za iznimno krilate crne ptice koje su nam zaokupile pažnju čitavim putem do Santiaga.

- Ljudi ih zovu strvinarima Novog svijeta, iako to nije baš točno. Postoji još uvijek mnogo rasprava i nedoumica oko kategorizacije te vrste. To je američki lešinar, živi samo u Amerikama. Nisu blisko srodni s porodicom strvinara Starog svijeta, iako su izgledom slični - objašnjava José.

Za razliku od strvinara Starog svijeta koji hranu nalaze osjetilom vida, američki lešinari imaju dobro osjetilo njuha, pa se njime primarno koriste u traženju hrane. José dodaje da ih lokalci baš i ne vole, zovu ih i smećarima, reputacija im je slična onoj kojoj u dalmatinskim gradovima (ili na Jakuševcu) imaju galebovi. Naš sugovornik se u svom znanstvenom radu inače najradije bavi insektima. Kaže nam da na Kubi nema opasnih, ničega od čega bi se moglo umrijeti. Pitom otok, baš mu i priliči.

U kafiću u kojem sjedimo nestalo je struje, pa se razgovor neminovno rotira u smjeru svakodnevne ekonomske kombinatorike. Kao i svi ljudi koje smo upoznale putem, José konstatira da na Kubi nikad nije bilo teže živjeti. Zbog onih drugih američkih lešinara, znate već.

- Puno se ljudi iselilo, kubanska ekonomija nikad nije toliko ovisila o devizama, a to sigurno nije dobro. Postoje još znakovi političkog dostojanstva u našem obrazovanju i zdravstvu, ali dugotrajne sankcije i pandemija su nas pokosile - kaže on.

Odlazimo skupa i do Muzeja 26. jula, posvećenog početku revolucije, napadima na kasarne Moncada u julu 1953. godine. Napade je predvodio Castro, a namjerno je izabran dan nakon početka karnevala u Santiagu, objašnjava nam radnica u muzeju. Iako su revolucionari bili prisiljeni na povlačenje, uhapšeni i izvedeni pred sud u Santiagu, napad na kasarne ostao je značajna početna točka njihovog djelovanja.

Dio muzejske građe je digitaliziran, a prostor muzeja i suviše klimatiziran. Čitamo dokumente u kojima stoji da je Castro na sudu zastupao samog sebe i lagao kako bi spasio suborce. U zatvoru je napisao poznati govor "La historia me absolverá" ("Povijest će me osloboditi"), koji je stranicu po stranicu iz zatvora krijumčarila revolucionarka Haydée Santamaría. Nakon pobjede i proglašenja revolucije 1959. godine kompleks kasarni pretvoren je u školu za oko 1600 učenika, a kao takav funkcionira i danas.

Kaktusi uz jedan od trgova (Foto: Ivana Perić)

U Santiagu je pokopana većina kubanskih revolucionara i revolucionarki, na groblju Santa Ifigenia. Oko osam tisuća grobova danas pažljivo čuvaju vojnici. Najveći je mauzolej Joséa Martija, kubanskog pjesnika i novinara, borca za neovisnost Kube u 19. stoljeću. Castrov je grob jednostavan, ali neobičnog oblika.

Doznajemo da je to oblik zrna kukuruza, upravo kao referenca na Martija. Njegova misao "sva slava svijeta stane u jedno zrno kukuruza" Castra je opčinila, kako i sam u jednom intervjuu kaže – činila mu se "prekrasna pred tolikom taštinom i ambicijama koje su se posvuda uočavale, i zbog kojih revolucionari moraju uvijek biti na oprezu". Rečeno stihovima kubanskog pjesnika Sergija Corrierija, "slava je postelja od leda".

U oči nam upada i grob u kojem počiva Máximo Francisco Repilado Muñoz Telles, poznatiji po imenu Compay Segundo kao član Buena Vista Social Cluba i skladatelj pjesme "Chan Chan" koju se čuje svugdje na Kubi. Na grobu je ispisan naziv posljednjeg albuma koji je snimio, "Las flores de la vida" ("Cvjetovi života"). Nadgrobnu ploču krase brojni mali kovani pupoljci, za svaku godinu života po jedan.

Blizu groblja je i željeznički kolodvor, a uz njega se redaju znamenite tvornice ruma. Prvu je destileriju u gradu 1862. godine osnovao španjolski biznismen Facundo Bacardí Massó. Bacardí je pažnju posvetio i brendiranju, a njegova supruga Amalia predložila je usvajanje šišmiša kao logotipa nakon što je uočila koloniju šišmiša kako visi na gredama destilerije. Santiago je još uvijek kraljevstvo ruma, a dobar se rum (bolji od Bacardíja) može popiti svugdje u gradu.

Naši su januarski dani u Santiagu topliji nego u Havani, pa odlučujemo sjesti u zelenu Ladu i odvesti se do plaže Siboney, koja se nalazi u istoimenom selu istočno od Santiaga. Za razliku od plaža na sjeverozapadu Kube, koje su uglavnom bijele i pješčane, a ocean uz njih nadrealno tirkizan, plaže na jugoistoku zemlje su šljunčane i stjenovite, pijesak je tamniji, a ocean duboke, zagasito plave boje.

Na obali Siboneyja promatramo spužvasto kamenje, uzorak okamenjen na njima podsjeća na pletivo paške čipke. Iza leđa su nam planine, vjetar na mahove puše jako. Lokalci se ne kupaju jer im je prehladno, na plaži sjede i ćakulaju. Za razliku od nekih plaža na zapadu zemlje na koje mogu samo turisti iz resortova, oko Santiaga su plaže još uvijek javne, svima dostupne.

Lik Charlieja Chaplina na zidu starog kina (Foto: Ivana Perić)

U kupanju nam se ipak pridružuju dvije hrabre mlade lokalne djevojke, jedna iz Siboneyja, druga iz obližnjeg Guantanama. Pričamo o tetovažama koje su veliki hit na Kubi, pokazuju nam kako je i crni tuš koji imaju na očnim kapcima – tetoviran. Djevojka iz Guantanama je inače učiteljica, a u Santiago je došla na par dana odmora kod prijateljice.

Govorimo joj da nam je njen grad poznat samo po notornoj kaznionici koju desetljećima vode američki lešinari, i u kojoj je još uvijek petnaest zatvorenika u vojnim samicama, usprkos brojnim fizičkim i psihičkim problemima uzrokovanim starošću, dugim zatočeništvom i traumama mučenja.

U zoni nedaleko od kaznionice nalazi se i centar za pritvaranje migranata, a američki predsjednik Donald Trump potpisao je nedavno memorandum kojim je naredio Pentagonu i Ministarstvu domovinske sigurnosti da prošire te objekte. Slijedom te odluke, Centar za migrantske operacije u Guantanamu trebao bi se proširiti na kapacitet za 30 tisuća ljudi – pravi pravcati logor.

- Guantanamo je i grad, velik i običan grad u kojem se život mora odvijati svaki dan - komentira naša plivajuća drugarica.

Priča nam o planinama i rijekama Guantanama, a mozak u glavi neizbježno vrti "Guantanameru", široko znanu pjesmu o djevojci iz Guantanama, i stihove: "Sa siromašnim ljudima zemlje / Odredio sam svoju sudbinu / Planinski potoci raduju me više od mora."

Predvečer se vraćamo u Santiago, u kojem nas dočekuju poluprazne ulice. Prolazimo pokraj murala Charlieja Chaplina oslikanog na zidu starog kina, pozdravlja nas prodavač pizze iz naše ulice, koji si je dao nadimak "masterchef Kube". Na maloj tavi umije skombinirati komad pizze od sira s umakom od dimljene svinje i limuna, pa ocjenjujemo da je nadimak opravdan.

Kako ide noć, život u gradu se gasi, tek pokoje svjetlo ostaje kao rijetka krijesnica. Na mračnom gradskom trgu jedan par pleše salsu. Povremeno iskorače iz mraka na zraku svjetlosti koju baca kiosk koji radi dugo u noć. Tijela im izgledaju kao vrteće igračke.

Iz Santiaga su svijetom na put krenuli brojni muzički žanrovi, od trove i bolera do salse i timbe. Ovdje je živjela i Mafifa, prva žena na Kubi koja je svirala udaraljke patrijarhalno namijenjene muškarcima, o veliko zvono nezaboravno je udarala u karnevalskim danima.

Skoro sedamdeset godina Kuba u svom otporu opstaje ovako, između svjetla i mraka, i ne čini se pošteno da ju cementiramo samo u jednoj, trenutačnoj slici. U putovanju je poanta, kazao je još naš vodič u autobusu, a i Compay Segundo opjevao: "Cvjetovi života prije ili kasnije dođu na vašu stranu / Svojim sjajem i toplinom da ožive izvor."