Prije nekoliko tjedana, točnije 11. jula, tisuće Kubanaca protestiralo je protiv krize u koju je zemlja – koja živi krizu, takoreći od revolucije i uspostave socijalizma – ponovo zapala. Ovoga puta radi se o ekonomskoj krizi koja se manifestira u nedostatnoj opskrbi osnovnim potrepštinama, kao što su hrana, struja i primjereno liječenje s dostatnim dozama cjepiva protiv pandemije Covida-19. Iza opravdanog nezadovoljstva dijela stanovništva i nevolja koje vlast ne skriva, ali tvrdi da će ih konstruktivno riješiti, nalaze se različiti motivi prosvjednika. No jedno je sigurno, a to je da je osnovni uzrok permanentnih teškoća, kojima je aktualna kriza samo trenutačna manifestacija, u sankcijama koje Sjedinjene Države već 60 godina provode nad tom relativno malom otočkom državom s oko 11 milijuna stanovnika. A te sankcije su se, nakon omekšavanja u vrijeme Obamine administracije, s obzirom na krizu u kojoj se nalaze i same SAD, samo zaoštrile pod Trumpom, da bi Biden po tom pitanju proveo politiku kontinuiteta sa svojim prethodnikom, usprkos naoko nepomirljivim razlikama, barem kada je riječ o stilu vladanja te dvojice američkih predsjednika.
Demonstracije su izbile u manjim gradovima San Antonio de los Baños i Palma Soriano, da bi se nakon toga proširile, iako u ublaženom obliku, i na Santiago i Havanu. Traži se promjena, ali kakva i od koga? Bilo je i hapšenja, no većina privedenih demonstranata, od onih lijeve do otvoreno desne opozicije, brzo je puštena na slobodu.
Naravno, većina zapadnih medija, čiji je novinarski mainstream liberalan, pa tako i u nas, pokušala je demonstracije prikazati kao uniformno antisocijalističke, pa prema tome i anti-vladine. No, protiv vladine politike štednje, pa i represije, može se biti i s ljevijih pozicija od nje, a ne samo s desnijih. Iza sličnih pojavnosti mogu biti različiti motivi, različiti oblici organiziranosti te mnogi prijelazni stupnjevi, koji nastaju kada ljudi sami nisu načisto sa svojim motivima, već protestiraju iz osjećaja konfuzije koja trenutačno vlada.
Posljednjih godina američka vlada povećala je financijsku pomoć protivnicima Kube izvan njenih granica, a njihov je mandat da ubrzaju nezadovoljstvo na Kubi i artikuliraju ga u političke izazove kubanskoj revoluciji
Neposredan povod protestima je dakle ekonomska recesija, najveća u posljednja tri desetljeća. A ona je posljedica kratkoročnije krize izazvane pandemijom te, u osnovi, one dugoročne, izazvane blokadom. Spominjati američki imperijalizam, pa i onda kada je on očito na djelu, spada u tabue za dio novoproizvedenog civilnog društva, pod kojim se na Kubi misli na organizacije koje nisu sistemske, nisu izraz kubanskih institucija, nego su nastale pod snažnim idejnim i organizacijskim pritiskom izvana, pa ih se može smatrati dijelom "nježne" kontrarevolucije, koja nije izrazito antikomunistička, ali svejedno podrazumijeva da je došlo vrijeme da se komunisti maknu ili barem dozvole razvoj prema višestranačkoj demokraciji i većim liberalnim slobodama. Problem je u tome što te "blage" verzije, tipa Otvorenog društva i sličnih organizacija, ne možemo dosljedno odvojiti od onih najgrubljih koje potpomaže ne isključivo, ali u prvom redu američka obavještajna zajednica. Recept je to dobro poznat iz praksi postsocijalističkih zemalja evropskog istoka, koje se provode od 1989. godine, a proizvele su različite verzije tzv. obojenih revolucija. Naš specifikum ovdje nećemo razrađivati, ali zemlje poput Ukrajine poznaju tu kombinaciju vanjskog pritiska koji je proveden i kroz "domaće" nevladine udruge, kao i eskalacije poput one na trgu Maidan, koje dovode zemlju na rub i preko ruba rata te snažan utjecaj post-fašističkih organizacija.
Kako bilo, nemoguće je objasniti kubanske događaje bez umiješanosti SAD-a u njih. Bez da ovdje historiziramo tih 60 godina i razne pokušaje rušenja kubanske vlasti, koji su u jednom trenutku prijetili i nuklearnom katastrofom, recimo samo da je Donald Trump uveo preko 200 novih oblika sankcija, sve ne bi li naštetio kubanskoj ekonomiji i tako uzdrmao vlast Komunističke partije Kube. U UN-u su izračunali da Kubu embargo godišnje košta oko 130 milijuna američkih dolara, što bi bilo dovoljno da se cjelokupno stanovništvo Južne Amerike opskrbi cjepivom. U krizi izazvanoj Covidom-19 stradao je i rastući kubanski turistički sektor s obzirom na to da se računa da je Kubu prošle godine posjetilo tri milijuna turista manje. I u takvoj situaciji, ili zbog nje, SAD i same zahvaćene zdravstvenom krizom, ne samo da ne pomažu, nego koriste priliku za pooštrenje sankcija.
Mnogo je već napisano o prednostima kubanske javne zdravstvene politike, o svima dostupnom i besplatnom zdravstvu, izumu vlastitog cjepiva i pomaganju drugim zemljama da se suoče s nestašicom cjepiva i stručnjaka, i to još u vrijeme kada su prva tri vala pandemije bili na vrhuncu. No, sve to zahtjeva goleme investicije i dobavljivost sirovina, pa je kubanska vlada došla do zida u nastojanju da materijalno ispuni svoja načela, tako da je procijepljenost na Kubi sada oko 20 posto, što ne zadovoljava nikoga.
Politika američkog predsjednika Bidena dosljedno je za američku administraciju proklamirana u traženju "oslobođenja" od komunizma, kao da taj "komunizam", a u stvari socijalizam, Kubanci ne samo da su tražili, već su se za njega u socijalističkoj revoluciji i izborili. A ta revolucija bila je prvenstveno usmjerena na povratak nezavisnosti zemlje i njenu faktičnu dekolonizaciju od američkog imperijalizma. SAD već 29 godina uporno stavlja veto na rezolucije UN-a da se okonča embargo, pa tako i na posljednju, koju je podržala većina svijeta, ali ne i sve države EU-a. Kako to onda SAD zahtijevaju "slobodu" za Kubu? Tako da se jednom rukom zaklinju na liberalnu demokraciju, koja uključuje i famozno slobodno tržište, dok drugom to isto tržište ukidaju za Kubu, gurajući ju zbog izolacionizma u siromaštvo. Drugo je pitanje kako bi se Kuba tom svjetskom tržištu – a to danas znači i neoliberalnoj globalizaciji – trebala otvoriti. Sigurno je da apstraktno pozivanje na "slobodu" i "demokraciju" može sadržavati, kao što vidimo i na primjeru drugih zemalja od Bolivije do Palestine, i najžešći imperijalizam.
Obama i Raúl Castro na zajedničkoj press konferenciji 2015. (Foto: Chuck Kennedy)
Tražeći deblokadu Kube, ne bi se smjelo pristati ni na razne "humanitarne koridore", kako to predlažu američki republikanci. Kubanci imaju pravo da protestiraju protiv mjera štednje i protiv siromaštva, no u njihovom slučaju jasno je koja je prava adresa na koju bi opravdano nezadovoljstvo trebalo biti i većinski jest upućeno. Jer, većina stanovništva, i to na poziv vlade i na ulicama, brani tekovine kubanske revolucije. Predsjednik Kube Miguel Díaz-Canel 12. jula obratio se narodu i priznao da postoji nestašica u hrani, gorivu i medicinskim potrepštinama. No, pritom je dodao da je uzrok svim tim pojavama u američkoj blokadi. Kada bi se ona povukla, mnogi od nagomilanih problema Kube mogli bi se riješiti.
Interesantno je da se američki predsjednik Joe Biden ne drži svojih predizbornih obećanja te ne povlači Kubu s Trumpovog spiska "država koje financiraju terorizam". Još 9. marta Bidenova glasnogovornica Jen Psaki rekla je kako Kuba trenutačno nije među predsjednikovim prioritetima. A sad vidimo i kako, tako da Trumpov "maksimalni pritisak" ostane na djelu.
Posljednjih godina američka vlada povećala je financijsku pomoć protivnicima Kube izvan njenih granica, pa tako i u kubanskoj emigracijskoj zajednici u Miamiju na Floridi, a većina tog novca dolazi iz vladinih organizacija kao što su National Endowment for Democracy i iz i u nas poznatog USAID-a (koji je financirao dobar dio domaće civilne debate o ulasku Hrvatske u NATO). Njihov je mandat da ubrzaju nezadovoljstvo na Kubi i artikuliraju ga u političke izazove kubanskoj revoluciji. Kubanski ministar vanjskih poslova, Bruno Rodríguez Parrilla, izjavio je 23. juna kako su mjere predsjednika Trumpa uglavnom ostale na snazi. Sve je naciljano tako da pogodi Kubu u mjesecima kada je broj zaraženih Covidom-19 bio najveći, kao i broj umrlih te s pandemijom povezanih troškova. Unatoč svojoj verziji planske ekonomije Kuba nije mogla predvidjeti velike troškove uzrokovane pandemijom, pa nije mogla ni stvoriti dovoljne rezerve za taj slučaj. Pa ipak nikome nije zaračunat ni novčić za potrebe liječenja od te, kao i od drugih bolesti.
Usprkos brojnim izazovima u ekonomiji vlada garantira plaće, lijekove i distribuira hranu i struju u mjeri u kojoj to može izvesti. Jednako tako voda je na Kubi besplatna. I zbog svega toga Kuba se suočava s problemima zaduženosti, a Francuska posreduje u tom zaduživanju kod kreditora okupljenih oko Pariškog kluba.
23. juna 184 zemlje članice UN-a su u Generalnoj skupštini glasale za ukidanje američkog embarga i skidanje blokade sa Kube. Da se blokada ukine Kuba bi mogla riješiti mnoge od svojih financijskih problema, pa tako i jednostranu ovisnost o turističkom priljevu novca.
Kubanski premijer Manuel Marrero Cruz kazao je da oni koji su izašli na ulice 11. jula "zazivajući stranu intervenciju i tvrdeći kako je kubanska revolucija propala, nikada neće uživati u toj svojoj nadi". U odgovor na antivladine proteste na ulice gradova izašli su deseci tisuća građana koji podupiru aktualnu vlast. Nosili su državne zastave i zastave kubanske revolucije, one Pokreta 26. jula. A Cruz je rekao: "Narod je odgovorio i obranio revoluciju".
Koja je ideološka baza Kubanske revolucije? Njezina prvotna privlačnost u 1950-ima bila je u singularnosti i otklonu od provjerenih recepata, pa i onih na ljevici. Bila je to izvorna revolucija koja je pomela stare institucije vlasti, dovevši na scenu nove protagoniste. Oni nisu bili dogmatični. Castrov Pokret 26. jula bio je racionalistički, idealistički, patriotski i utopijski. Usto oni su bili internacionalisti i anti-imperijalisti, a takva je priroda kubanskog društva i danas, kada je lijevi val u Južnoj Americi opet u komešanju između novih poraza i pobjeda. Iako bi se moglo reći da su oni bili manje filozofi, politolozi ili ekonomisti, pa čak i da njihov marksizam nije bio toliko očigledan, koliko moralna snaga, osjećaj dužnosti i isticanje prosvjećivanja, oni su ipak uspjeli ne samo zasnovati, nego i održati socijalistički poredak, i to u takvoj blizini premoćnog kapitalističkog centra.
A i taj centar nije monolit. Vidi se to i ovih dana kada je širom SAD-a održan niz akcija u znak potpore kubanskoj neovisnosti i ukidanju blokade. Pokrenuta je i peticija te je Joeu Bidenu upućeno otvoreno pismo u kojem se zahtjeva da pusti Kubu živjeti (Let Cuba Live!). Sve je objavio, makar i kao plaćeni oglas, New York Times. Među stotinama potpisnika su i političari poput Lule iz Brazila ili Corbyna iz Velike Britanije, glumci kao Susan Sarandon i Donald Glover, književnici Rachel Kushner i Jonathan Lethem te intelektualci poput Fredrica Jamesona i Judith Butler. Na internetu možete pronaći i pročitati pismo te vidjeti cjelovitu listu potpisnika te dodati svoje ime.
