Kubanski gradić Santa Clara i velika knjižara uz glavni gradski trg. Na zagasito plavoj polici leži starija preporuka Kubanskog opservatorija za knjige i čitanje. "Ničija zemlja", knjiga iz 2009., kubanskog autora Ariela Ribeauxa Diaga. Na poleđini knjige piše da je Ribeaux Diago napisao više knjiga za djecu i mlade. I "Ničija zemlja" spada u tu kategoriju. Glavni protagonist kratkog romana je mladi crni dječak Marcel koji je iz Haitija emigrirao u drugu karipsku zemlju. Možda na Kubu, a možda u Dominikansku Republiku. Na čitateljici ostaje da zaključi o kojoj se točno zemlji radi i želi li se takvim zaključcima baviti.
"Ničija zemlja" iz Santa Clare putuje preko Atlantika, valja se u crnom ruksaku sa zelenim prugama. Na par tjedana biva zaboravljena, a zatim izvučena u dosadnjikavo popodne na kolodvoru u Sesvetama. U pozadini se čuju zagrebački vlakovi, dječak Marcel započinje svoju priču. Osjeća se katapultirano u novu zemlju, ne snalazi se među školskim drugovima. Prve borbe (ne)prihvaćanja počinju na ustaljenoj školskoj fronti - nogometnom igralištu. Esperanto lopte nije uvijek najtečniji, i u njemu je puno zamuckivanja i ušutkavanja.
"Igralište ne pripada njima, pripada svakome tko želi igrati nogomet. Ako odem, mislit će da ih se bojim jer ih je puno, a ja sam sam. Pa ih ignoriram i nastavljam šutirati loptu", pripovijeda Marcel. U svojoj samoći postaje vidljiviji, a posebno vidljivim čini ga i njegova boja kože, najtamnija nijansa crne. U školi ga zovu "crni", "obojeni", "sjena", "moreno", "negrito". "Crn sam, pa što?", skuplja snage da kaže i uzvrati udarce. Učiteljici u školi objašnjava kako su Francuzi na Haitiju porobljavali i tijela i umove Afrikanaca, kako su u imenima robova ostale francuske riječi, njihova prezimena, a afrička iščeznula.
Bijeg od rata i prilagodba na novi život iskušenje je za čitavu obitelj, na Marcela se prelijeva roditeljsko nezadovoljstvo poslom i potplaćenost. I njegova je majka učiteljica, a čitateljima se daje do znanja da je to jedan od najslabije plaćenih poslova u zemlji. Obrazovanje je u zemlji u koju je Marcel izbjegao dostupno i siromašnima, ali siromašne obrazuju siromašni, ljudi čiji rad nije adekvatno vrednovan. "U ovoj zemlji nitko više ne želi biti učitelj", konstatira Marcelova majka. U Sesvetama iz vlaka izlazi grupa srednjoškolaca, jurcaju preko pruge u slobodu večernjih sati.
Marcel se na igralištu najviše sukobljava s El Napom, dječakom kojemu ide trpanje lopte u mrežu, i kojeg smatraju prototipom "sportskog, tupavog" tipa. Silom prilika obojica moraju igrati u istoj ekipi, a u jednom trenutku i ozbiljno drugarski surađivati na nogometnom turniru. Na turniru pobjeđuju, a El Napo dobiva medalju kao najbolji strijelac. Presudan trenutak u romanu njegov je odlazak na pozornicu i govor nakon preuzimanja medalje.
"Ovu medalju koju nosim na prsima i diplomu koju držim u rukama želim posvetiti troje ljudi. Mojim roditeljima, koji nikad nisu bili ponosni na mene - jer, da vam iskreno kažem, ne ide mi učenje - ali znam da će danas biti ponosni. Treća osoba je prijatelj, netko za koga do danas nisam shvaćao da mi je prijatelj, netko tko je jednako kao i ja zaslužan za pobjedu naše momčadi i koji me svojim sjajnim dodavanjem u posljednjoj minuti naučio mnogim stvarima koje nikada neću zaboraviti. Ta osoba je naš Sjena, odnosno Marcel", izgovara El Napo. Zatim silazi s pozornice uz aplauz svih prisutnih i grli Marcela koji plače. "Ničija zemlja" tako iz Santa Clare u Sesvetama postaje nečija – prijateljska.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
