Pedesetogodišnju psihoterapeutkinju i pedagoginju Silvanu Čeko Jurišić život je spletom okolnosti odveo u Krupu. Posljednjih pet godini i živi u tom malom selu u okolici Obrovca. Velebit, rijeke Krupa i Zrmanja osvojili su je, kako kaže, na prvu. A kako je vrijeme prolazilo zavoljela je i ljude koji čine tamošnju zajednicu. Priznaje da je to bio šok za nju. Prvenstveno brzina kojom se zaljubila u taj kraj, mir koji bi osjetila dok bi kunjala na livadi u hladovini. Ipak, u tom kunjanju neke misli unose nemir kada pomisli na položaj žene u ruralnim krajevima.
- Žene na obrovačkom području nemaju puno izbora što se tiče zaposlenja. Rade kao gerontodomaćice ili u svojim OPG-ovima, kojima su najčešće muški članovi obitelji nositelji gospodarstva. Na prvom mjestu su majke, supruge, domaćice, ali i fizičke radnice. Nedostaje radnih mjesta, edukacija, tečajeva, ali i kulturnog i društvenog života. Nedostaje prilika za žene koje imaju želju i volju raditi za sebe i na sebi te za zajednicu. Žena ovog kraja ima socijalne, društvene i kulturne potrebe, međutim, nedostaje joj prilike, ali i samopouzdanja da traži i bori se za sebe – govori Silvana.
Uvijek ima novih područja o kojima želi učiti, ne samo iz psihoterapije. Zadnjih godina su to aktivizam i mirovni rad. Dodatno se educirala u području seksualne terapije. Jako je privlače obiteljske konstelacije i međugeneracijski transferi. Uz pomoć Mirovnih studija i Škole za društveno-politički razvoj žena "Kata" Srpskog demokratskog foruma, zajedno sa prijateljicom i kolegicom aktivistkinjom Milicom Gužvicom zavrtjela je spiralu promjene, kako njihove osobne, tako, nadaju se, i u zajednici.
- Svi, naši kolege i kolegice, naši voditelji i voditeljice na svakom predavanju, odnosno druženju, naslušali su se o Krupi i Obrovcu. Bila je to izuzetna prilika za nas da učimo, upoznamo neke nove ljude, ali prvenstveno da osnažimo sebe kako bi bile od veće koristi u svojoj zajednici koja se bori s mnogim problemima. "Što je to što me veseli?", "Što ja želim?" – ta pitanja postavio nam je naš mentor Goran Božičević na Mirovnim studijima, a ja psihoterapeutkinja prepoznala sam ih kao ključna – govori Silvana i dodaje da su u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem (SNV), a na Miličinu inicijativu, 2023. radile na projektu organizacije i realizacije tečaja engleskog jezika za žene ovog kraja.
Edukacije, tečajevi, predavanja, kulturna događanja, osnažuju žene u polju usvojenih znanja i vještina. Na prošlogodišnjoj "Kati" i modulu u Obrovcu zajedno sa kolegicom Senkom Sekulić održala je interaktivno predavanje na temu "Intimne mape – istraživanje i otkrivanje ženskog seksualnog potencijala". Ujedno, aktivno je uključena u SNV-ov projekt "Program plus" kao voditeljica kreativnih radionica za djecu u Žegaru, a krenula je sa održavanjem radionica i u Zadru.
- Osnaživanje žene je prvi korak, osnaživanje kroz ekonomsku neovisnost, na primjer provedbom programa za podršku u samozapošljavanju, podršku lokalne zajednice i vlasti, uvažavajući specifičnosti i izazove života u ruralnim područjima. Smatram da trebamo promišljati o načinima kako otvoriti kanale za komunikaciju, druženje, učenje. Mogao bi to biti prvi korak i odmak od tradicionalnih rodnih uloga, imati mjesta na kojima bi nadvladale sram i nelagodu i otvorile teme koje nas tište – govori Silvana.
Kvaliteta života, infrastruktura, političke (ne)prilike i podjele odraz su stanja duha zajednice. Male zajednice zaslužuju puno više pažnje od onog što im se daje. Godine zanemarivanja su učinile da ljudi imaju osjećaj da ne zaslužuju bolje. A selo se sustavno zanemaruje već desetljećima. Stvara se dojam da pojedinac ne može ništa, da se naš glas ne računa, da ništa ne možemo promijeniti. Takav stav utječe na naše mentalno zdravlje, može ga dodatno urušiti. Mještani Obrovca do liječnika opće prakse inače imaju 27 kilometara.
- Rastužuje me nebriga za ovaj kraj. Ljudi nemaju vodovod, a voda im teče pokraj kuća. Autobusa nema, i nikakvog drugog organiziranog prijevoza. Liječnik i trgovina udaljeni su tridesetak kilometara. posla nema, pogotovo za žene. Ni asfalt nije svima do kuća stigao. Na nekim mjestima nema signala za telefon i internet. Kažu, ne isplati se, a veliki broj ljudi živi na socijalnoj pomoći. Obrovac je zapušten i oronuo grad, a opet je predivan. Ja na primjer nikad nisam ni pomislila, dok sam živjela u gradu, da liječnička pomoć nije svima jednako dostupna. Narod ovog kraja zaslužuje prilike za razvoj, obrazovanje i dostojanstven život u svom zavičaju – govori Silvana te da dodaje da je sa druge strane, zajednica ipak povezana.
- Nastojimo pomagati jedni drugima onoliko koliko nam trenutne mogućnosti dozvoljavaju. Često su to neke osnovne potrebe starijeg stanovništva u selu, odlasci liječniku, kupnja potrepština, ali i nastojanja da zajedno riješimo neke ozbiljnije probleme koji se pojave. Kad smo radili kuću u kojoj danas živimo, trebalo je unijeti dva para željeznih stepeništa od 500 kg. Dok smo stigli iz Zadra u Krupu, pred kućom nas je čekalo sedam-osam kršnih susjeda. Trebalo je to unijeti, a oni su se nesebično odazvali mom pozivu. Ovdje dobra povezanost zajednice zaista ima veću vrijednost i težinu. A budućnost, o tom, potom - kaže.
Rat, uz nasilje i stradanja koja ga prate, duboka je trauma. Socijalna rekonstrukcija podrazumijeva aktivnog sudionika naspram pasivnog promatrača. Kao ljudi, po prirodi smo skloni žaliti za prošlim vremenima, skrivati traumu duboko od nas samih. Često za pojedinca nema razrješenja bez tog pogleda unazad i "priznavanja" onoga što jest, traume koju kao roditelji prenosimo djeci, a ona svojoj djeci.
Prema njenim riječima to nije put zacjeljenja i ozdravljenja niti put okretanja ka budućnosti. Srpkinja i Hrvatica, Milica i Silvana, nadaju se da njihove inicijative, suradnje, ali i prijateljstvo mogu biti jedan mali primjer uvažavanja, poštovanja i osobnog napretka. One svojim koracima oblikuju staze tamo gdje ih ranije nije bilo.
- Na ratne godine, nažalost, osvrćemo se kao društvo isključivo s osudom. Malo je ili nimalo inicijativa koje bi pokrenule bolje razumijevanje događanja. Pri tome mislim prvenstveno na osobnoj razini, proraditi i razumjeti vlastite emocije, traume, događaje koji su obilježili te godine. Kad smo to u stanju, razumjeti sebe same, tek tada se kvalitetno i na zdrav način možemo okrenuti zajednici, biti aktivni sudionici svog života i života zajednice u kojoj živimo. Funkcionalan pojedinac preduvjet je funkcionalnog društva – zaključuje Silvana Čeko Jurišić.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
