S prošlom godinom ispratili smo veliki jubilej istorije i kulture Srba u Hrvatskoj – sedam vjekova pravoslavnog Manastira Krupa. Riječ je o najstarijem manastiru zapadno od Drine. U srcu Bukovice, u podnožju između visokih suvokamenih planina Velebita, na granici Like i Dalmacije, u vrijeme kralja Milutina, 1317. godine sagrađen je Manastir Krupa. Prvi put od utemeljenja obnovljen je u vrijeme cara Dušana 1345. godine, o čemu svjedoči zapis na svodu manastirske crkve Uspenja Bogorodice.
Nismo shvatili značaj jubileja, nismo se dobro koordinirali, ni obilježili kako dolikuje jedan jubilej sa kojim bi se neki drugi narodi izuzetno ponosili - Janko Veselinović
Manastir Krupa bio je i ostao mjesto koje prevazilazilo samo crkveno sabiranje naroda Dalmacije. Kao spona crkvenog sa svetovnim životom, Krupa je sadržavala i objekte privrednog značaja, kao što su bili mlin, vinski podrum, kovačnica, ali i škola. Uz Manastir stanovništvo se opismenjavalo, učilo vjeri, kulturi i književnosti. No, Manastir Krupa imao je i ima veliki značaj ne samo za Srbe Bukovice, Ravnih Kotara i Dalmacije, već i cijele Hrvatske, jer nisu slučajno u njemu boravili istaknuti pojedinci poput Dositeja Obradovića i Sime Matavulja, a da ne zaboravimo da su u poratno vrijeme 21. vijeka, Manastir zajednički posjetili bivši predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić.
Manastir je više puta rušen, paljen, ali i obnavljan. Jedno od najtežih stradanja je pretrpio za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su izgorjeli svi konaci, a inventar uništen, dok su manastirski kompleks ustaše pretvorili u vojno uporište. Sudbinu naroda podijelio je i avgusta 1995. godine kada je stanovništvo zajedno sa monasima doživjelo egzodus, a Manastir pet godina bio pust. Paralelno s prvim povratnicima u Dalmaciju, 2000. godine u opustjelu i zaraslu Krupu, bez električne energije, vraća se iguman Manastira, arhimandrit Gavrilo Stefanović koji ponovo oživljava vjerski život Bukovice.
Manastir ima neprocjenjivo kulturno bogatstvo koje je dio hrvatske, evropske i svjetske kulturne baštine. Krupski manastir bio je na tromeđi tri svjetska carstva - austrougarskog, turskog i mletačkog, a u jednom periodu bio je pod vlašću Napoleonove Francuske. Sva ta carstva ostavila su neizbrisiv uticaj. Zajedno sa austrijskom, obnavljala ga je i ruska carevina. Čak je i arhitektura, poput prozora, od austrijske vlasti bila uslovljena gotskim stilom, a Manastir su obogatili predmeti iz carske Rusije, turski fermani, bogoslužeći predmeti iz Venecije, do darova stiglih iz prekooceanskih zemalja. Velike zasluge ne samo za Manastir, nego i za Srpsku pravoslavnu crkvu u Dalmaciji imao je arhimandrit Gerasim Zelić, domaći čovjek koji je veliki dio svoje mladosti proveo putujući po svijetu, a naročito po Rusiji, odakle je donosio vrijedne novčane priloge i poklone.
- Jednom rečju, tu je svetska civilizacija na jednom mestu. Freske, ikone, oltar, arhitektura, knjige stvarane vekovima nose na sebi pečat vremena u kome su nastajali. Značajno je što je u okviru Manastira i muzej u kome se čuva deo tog kulturnog bogatstva. Ne zaboravimo da je poviše Krupe postojao i drugi manastir, u kojem su boravile monahinje i činjenica da su u nekih 500 metara bila dva manastira dovoljno govori o nekoj vrsti Dalmatinske Svete gore za pravoslavce iz Dalmacije i šireg područja - ističe emotivno narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije Janko Veselinović, koji je rodom iz susjednog sela Golubić.
Politički imperativ koji zaslepljuje istoriografiju, bilo da ona služi ekstremnoj hrvatskoj ili srpskoj strani, vodi samo u zabludu i nenaučnu sferu – Radovan Pilipović
Veliki jubilej sedam vjekova obilježen je za Veliku Gospojnu, 28. avgusta, ali taj važni kulturno historijski događaj sveo se u okvire crkvenog i lokalnog karaktera. Narod se okupio kao i uvijek za narodne zborove po selima i očekivao je ne samo susret sa zemljacima, nego i proslavu dostojnu sedam stoljeća manastira. U manastirskoj crkvi Uspenja Bogorodice, arhijerejsku liturgiju predvodio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije uz sasluženje dalmatinskog vladike Fotija, gornjokarlovačkog Gerasima i slavonskog Jovana. Crkva je bila pretijesna da uđu svi koji su toga dana došli, a druženje se nastavilo uz kulturno-umjetnički program i narodno veselje.
- Proslava 700 godišnjice bila je na najnižem nivou u političkom pogledu. U teškom vremenu kada se osporava i negira vekovno postojanje Srba u Hrvatskoj, ovom jubileju nisu prisustvovali patrijarh SPC Irinej, ni državni vrhovi Srbije i Hrvatske čija je ova duhovna i kulturna svetinja njen sastavni deo. Narod, koji je jedino pokazao zrelost i okupio se u velikom broju, bio je razočaran. Proslava je trebala da bude prvorazredni događaj verskog i svetovnog karaktera - ne krije svoje razočaranje Veselinović niti s ove vremenska distance.
- I to treba da bude urezano u istoriju ovog manastira. Nije iskorišćena prilika da proslava bude praznik na tim prostorima i prostoru cele Hrvatske. Poznavajući šire okolnosti imam pravo da verujem da to nije slučajno. Usput Radio televizija Srbije nije imala izveštaj sa proslave, pa su se Srbi iz Srbije na HRT-u informisali o događanjima povodom proslave. Verovatno ih je iznenadila godišnjica - zaključuje Veselinović s kojim se slaže i Milojko Budimir, predsjednik Asocijacije izbjegličkih udruženja u Beogradu.
- Nažalost, izneverena su očekivanja mnogobrojnih stanovnika i njihovih gostiju jer je bilo najavljeno da će obilježavanju ove značajne godišnjice prisustvovati i patrijarh srpski Irinej. Ovo je svakako bila prilika da se još jednom kaže kako su bile zlonamjerne poruke onih hrvatskih političara koji su govorili ‘neka Srbi ponesu na opancima onu prašinu koju su donijeli’. Manastir Krupa, zajedno sa drugim našim manastirima i crkvama, svjedoči o vjekovnom prisustvu na ovim prostorima - kaže Budimir o zanemarenom odnosu prema srpskoj kulturi. Osobito naglašava ignoriranje hrvatskih vlasti, koje isključivo polažu pravo na povrat kulturnog blaga kada to pitanje treba obnoviti međudržavne prijepore, a ne i na poštivanje istih u kulturno-društvenom životu svoje zemlje i njegovanju multikulturalnosti.
I koliko god se očekivalo da će poslije tog službenog dana proslave, 28. avgusta, uslijediti još koji svjetovni, kulturni ili znanstveni događaj do kraja godine velikog jubileja, to se nije dogodilo. Jedino je u prostorijama SKD-a Prosvjeta u Zagrebu, bez osobitog interesa javnosti i intelektualnog kruga, organizirana izložba fotografija Darka Dozeta pod nazivom ‘700 godina Krupe’, no nije organiziran niti jedan dodatni kulturno-umjetnički program, znanstveni osvrt ili okrugli stol u organizaciji srpskih udruženja i institucija.
- Nameće se zaključak da smo mi savremenici ovog važnog jubileja podbacili. Nismo shvatili značaj jubileja, značaj našeg vremena, nismo se dobro koordinirali, ni obilježili kako dolikuje jedan jubilej sa kojim bi se neki drugi narodi izuzetno ponosili - zaključuje Janko Veselinović.
S druge strane, postoji sve prisutniji trend u hrvatskim javnim krugovima koji uporno osporavaju da je Krupa nastala za vrijeme kralja Milutina, a sve historijske činjenice koje govore u prilog sedam vjekova prisustva Srba u Dalmaciji i postojanja dalmatinskih manastira nazivaju se falsifikatima i krivotvorevinama. U vezi uplitanja dnevne politike i revizionističkog talasa u bogate istorijske riznice manastira u Dalmaciji, direktor arhiva SPC-a iz Beograda Radovan Pilipović ističe da pokušaji hronološkog ‘podsjećanja’ ukorijenjenosti pravoslavlja u Dalmaciji nisu prisutni samo u našem vremenu.
- Politički imperativ koji zaslepljuje istoriografiju, bilo da ona služi ekstremnoj hrvatskoj ili srpskoj strani, vodi samo u zabludu i nenaučnu sferu. Prostori gde se nalazi manastir Krupa oduvek su bili mesto susreta, nekada na žalost i tragičnog, istočnog i zapadnog hrišćanstva. O nastanku manastira Krupe govori ‘Ljetopis crkvenih i građanskih događaja’ episkopa Simeona Končarevića koji je koristio pedantni i pouzdani crkveni istoričar Nikodim Milaš. Osporavati njihovu autentičnost, značilo bi isto tako, negirati i izveštaje rimske kurije iz 1373. godine o pravoslavcima, odnosno ‘šizmaticima’ na međi Krbave i Bosne, u Cetini, okolini Knina i ispod Velebita - objašnjava Pilipović. Dodaje kako ne treba zaboraviti da je Episkopiju u Stonu obnovio oko 1220. godine Sveti Sava, prvi arhiepiskop srpski.
- Krupa iz koje su 1317. godine u bukovičku Krupu došli srpski pravoslavni kaluđeri, pripada najzapadnijim monaškim naseobinama istočne asketske prakse, gde spadaju Labostin kod Duvna, Glogovac u Janju, Rmanj u Martin Brodu, zatim pomenuta manastirska trijada Dalmacije, kao i Gomirje dalje na severozapadu. Takođe, oprobani pokušaji da se istorijski etnonim (narodno ime) Srba, zamagli nekakvim Vlasima ili Morlacima, ne pije vodu, pošto mletačka dokumenta iz 1530. godine, a i kasnije u serijama govore paralelno o ‘srpskoj veri’ (fides serbica, fides rasciana) u Dalmaciji i na Triplex Confiniumu - ističe Pilipović i zaključuje da upravo obilježavanje ovog jubileja sedam vjekova iznimno važno. Ono svjedoči o blagoslovenoj istoriji i sinhronizmu istorije dalmatinskih Srba s velikim datumima istorije jedne Studenice, Mileševe ili Dečana.
Da Krupa ima svoj istorijski dignitet i da ga je kao takvog teško uvući u dnevnu politiku, ali svakako da on svojom ‘pojavnošću’ utiče na subjektivitet Srba u Dalmaciji i Hrvatskoj, te da se njegova jačina ili slabost prelama i na jačinu srpske zajednice, smatra i Janko Veselinović.
- Manastir ne bi nastao da tu nije živeo srpski narod. Kako je narod naseljavao te krajeve to je stvaralo potrebu za podizanjem svetinja. Te činjenice se ne mogu menjati. Geografski i drugi elementi govore da je manastir Krupa od uvek bila tvrđava pravoslavlja, ali istovremeno i hrišćanstva. Treba se ozbiljno baviti naukom jer teorije o ‘najstarijem narodu’, o ‘najhrabrijim’, ‘najboljim’, kao polazištima ističe samo lični kompleks onih koji zagovaraju takve ispravke istorije, a onda se taj kompleks se pokušava nametnuti i narodu kome pripadaju - ističe Veselinović.
- Sreća što je manastir Krupa u najvećem delu svoje istorije imao ugledne ličnosti na svom čelu i što su o njemu brinuli ljudi poput Gerasima Zelića. Uvek posle svih stradanja kako su se monasi vraćali, vraćao se narod. Nikada jedni bez drugih. Tako je bilo i nakon ‘Oluje’. Uporedo kreće povratak monaštva u Dalmaciju sa povratkom naroda. Na žalost povratak naroda nije pratio obnovu svetinja, pa ni manastira Krupa jer su sva tri manastira u Dalmaciji oživela, ali se vratilo manje od petine prethodnog stanovništva. Teško je očekivati da zbog svojih skromnih ljudskih kapaciteta to tako bude i danas, ali je važno da crkvena vlast prepozna značaj manastira za položaj Srba u Dalmaciji i Hrvatskoj - ističe Veselinović i dodaje da se jačanjem manastira, jačaju se i kapaciteti naroda, jer, kako kaže, crkva je trenutno jedna od retkih institucija Srba u Dalmaciji, pa i Hrvatskoj.
