Nagrnuo narod sa svih strana u Krupu, a kako i ne bi! Slavi se 700 godina manastira, prilika je to da se ljudi vide, da se upitaju i pomole. Malo ispod manastira, postavljena je pozornica na kojoj će se održati Kulturno-umjetnički program. Ispred pozornice, dvadesetak je klupa za gledaoce. S male uzvisine, napad na nosnice. Tamo se peku janjci.

Krajišnici stupiše na binu, jedan nosi corpus delicti u vidu preparirane vučine, pa zapjevaše: Podaj vuku slanine, da ne silazi s planine

Svud uokolo štandovi. Ponuda je bogata. Čuturice s rakijom, privjesci, svete sličice, ikonice, magneti s imenima sela iz okolice, tepisi, kamene kućice, plastične puške, ali dominiraju plastični kineski magarci, koji krotko nose vreće, na kojima su zalijepljene naljepnice s oznakama lokalnih toponima. Narod prolazi, bira, rijetko kupuje. Gužva na štandu na kojem se trži isključivo vjerski sadržaj: ‘Najbolje idu brojanice, krstići i ikonice Svete Petke’, dobacuje prodavačica i okreće leđa jer je upravo završila liturgija, pa su potencijalni kupci navalili na štand. Nakon liturgije, kolona predvođena čuvarima Hristova groba iz Vrlike, popovima, vladikama, manastirskim Igumanom Gavrilom, nešto malo političara i narodom, kreće pred pozornicu. Počinje program. Kako je i red, okupljenima se prvi obraća vladika Fotije.

- Ovo je vreme blagoslova i praštanja, tome nas uči ova svetinja. Velik je samo onaj čovek koji je spreman da oprosti, velik je samo onaj narod koji je spreman da prašta. To nam potvrđuje glavna molitva Crkve, molitva Oče naš. Neka manastir Krupa ubuduće bude mesto mira i mesto pomirenja, mesto gde se oružje raskinulo u plugove, a narod Božji zadobilo utehu i mir duhovni! – reče Fotije.

Iza vladike, evo nam članova KUD-a Krajina iz Beograda. Izvode Gluvo ličko kolo, čuveno Vučarenje. Detalje objašnjava predsjednik i jedan od glavnih pjevača društva Milorad Zagorac. Porijeklom je iz Krajine, kao i ostali. Inače radi u Poreskoj upravi u Beogradu.

- Domaćin poziva lovce da ubiju vuka koji mu kolje ovce, a oni dolaze s ubijenim vukom u njegovo dvorište da ih on daruje - kaže Zagorac.

Krajišnici stupiše na binu, jedan nosi corpus delicti u vidu preparirane vučine, pa zapjevaše: Domaćine rode moj, evo vuka pred tvoj dvor / Domaćine od kuće, evo vuka kod kuće.

Domaćin, vidno oduševljen eliminacijom mrskog neprijatelja, želi počastiti lovce, a oni opet: Podaj vuku slanine, da ne silazi s planine / podaj vuku šenice, da ne kolje telice / Podaj vuku koje jajce,da ne kolje janjce / Podaj vuku i novaca, biće veći broj ovaca / Podaj vuku svašta dosta, da ne kolje oko mosta / Kiti snašo, mrka vuka, biće ćerka ljepšeg struka!

Na pozornici opća sreća. Vuk zaklan, ovce na broju, domaćin i lovci najedeni i napijeni, program može krenuti dalje.

Sada je na pozornici Svetlana Spajić. Interpretira ‘Smrt majke Jugovića’. Prigodno, nebo se odmah počelo mrštiti. Kiša samo što nije, a Svetlana s pozornice grmi o nesretnoj majci, njenijeh devet Jugovića i posebno star-Jugu Bogdanu. Pjeva Svetlana o majci kojoj Bog dade oči sokolove i bijela labudova krila, pa kako majka sa njima ‘poleće na Kosovo ravno’, gdje, kao što znate, nađe mrtvih svih devet Jugovića.

Skakač u vodu Željko se s kamenog mosta baci u Krupu koja se ispod nas zeleni. Pitamo Željka je li hladna, na što nam odgovara uobičajeno kratko: ‘Otpadaju jaja!’

Pjeva Svetlana o nesretnoj majci koja se vratila udovicama svojih sinova s njihovijeh devet konja. Mala djeca, dok Svjetlana pjeva o kosovskoj drami, sve se bliže uz materine skute stišću. Drama doseže vrhunac kada sokolovi majci pred noge bacaju ruku sina Damjana, pa se majka ruci obraća: Moja ruko, zelena jabuko! / Gdje si rasla, gde‘l si ustrgnuta! / A rasla si na kriocu mome / Ustrgnuta na Kosovu ravnom / Al tu majka odoljet ne mogla/ /Prepuče joj srce od žalosti / Za svojije devet Jugovića / I desetim star-Jugom Bogdanom.

Nakon stihova počela je kiša, pa su se tri prva reda s političarima i sveštenstvom odmah ispraznila. Nema veze, program se nastavio dalje, a i kiša je ubrzo stala, možda se nebo samo malo ražalostilo nad nesretnom majkom Jugovića. Njena sudbina nije uopće utjecala na raspoloženje dvojice delija, koji su program promatrali pored pozornice. Uočavamo ih po specifičnom modnom dodatku, ogromnom brku.

- Ja se zovem Vojin Bundalo, a svi me zovu Voćko i prvi sam brk Bukovice! Inače sam iz Žegara. Ovaj do mene ti je Marko Jolić iz Đevrsaka, on je drugi brk Bukovice - ispali Vojin.

Dok Voćko i Marko ponosno poziraju, s pozornice se oglašava guslar Saša, koji gusli još jednu ozbiljnu depru – ‘Ropstvo Janković Stojana’. Gusli Saša o Janković Stojanu i Simljanić Iliji, koje zli Turci zarobiše i u Stambol potjeraše. Nakon par godina ropstva, dva našijenca opljačkaše tursku riznicu i vratiše se u Kotare ravne. Uglavnom, nitko ih tamo nije prepoznao, pa ni stara majka.

Pjeva Saša, narod sluša, kako je, kao u nekoj meksičkoj sapunici, baš na dan povratka delije Ilije, njegova djevojka odlučila pogaziti zavjet i preudati se. Izbila je naravno ozbiljna frka oko svatova, a na kraju Stojan izađe pred majku: Ti ne kukaj moja stara majko! / Tebe staru ogrijalo sunce / Evo tebi tvog Stojana sina! / Kad ugleda svog Stojana sina / Mrtva majka na zemljicu pade/ Lijepo Stojan opravi majku, kako carski valja i trebuje.

Dok je na bini trajala ova drama s uobičajeno tragičnim završetkom, lijepo se društvo okupilo oko malog mostića preko Krupe. Prvi brk Bukovice zvani Voćko, zove da nas upozna s junakom koji se upravo sprema baciti u rijeku: ‘Ovo ti je Željko, naš mornar koji je navigava 40 godina, ima je u životu 5000 žena!’

Željko, koji se već popeo na ogradu kamenog mosta, uoči skoka samo skromno udahnu i procijedi: ‘Pretjeruju…’ i baci se u Krupu koja se ispod nas zeleni. Pitamo Željka je li hladna, na što nam odgovara uobičajeno kratko: ‘Otpadaju jaja!’ Društvo se smije, a s pozornice dopire moćni glas glumca Milana Bradaša, koji zbori o jedinstvu kamena, čovjeka i vode na ovom prostoru. Prisjeća se Bradaš svih ovdašnjih rijeka i potoka: Krupe, Zrmanje, Krke, Krčića, Radljevca, Butižnice, Kosovčice, Marčinkovca…

Milan je, za razliku od mnogih i na bini i u publici, ostao u svojoj kući nakon Oluje. O ružnim stvarima ne želi pričati na današnji dan. Prepričava što je presudilo da ostane, kada je, gledajući sve što se oko njega događa, pomislio da je vrijeme da i on digne sidro: ‘Rekao sam svom dobrom prijatelju da ne mogu više i da idem. On mi je tada rekao: ‘Prijatelju stari, nas nije vezalo obično prijateljstvo, vezala nas je Krka i kamen i ko sam ja na njenom ušću, ako tebe nemam na izvoru…’

Ove riječi ostavile su Milana Bradaša pri kraju u kojem je rođen, u kraju za kojim pate oni koji su iz njega otišli i o kojem su zapjevale i žene s Cetine: Lijepa Krupo, stari manastire / Čuvaj svoja stada i pastire / Oj cetino, ne bi te volila / Da se nisam u tebi rodila.

Bliži se kraj programa. Ima još vremena za pjesnikinju Bosiljku Perić-Batak. Ona nije bila predviđena, ali je ponijela lijepa atmosfera. Voditeljici programa se kratko predstavila: Nisam ja anonimna, imam objavljenih knjiga, zadnja predstavljena u Francuskoj 7!’ S takvim referencama nije bilo druge, nego da je se pusti na binu.

Krupo, manastire, koliko rana i nepravde doživi za tvojega vijeka / Al ne boj se, dok su ti djeca odana za svaku ranu, nađe se lijeka / Zidine tvoje postojano stoje u vječnosti mira i rajske tišine / i vjekove smirno i hrabro broje, dok ih snagom napaja svjetlost s visine / Svetom pravoslavlju, svi čvrsto odani. Kraj ikona tvojih ćirilica piše / Po cijelom svijetu, iako prognani, uz tebe dok zadnji Krajišnik diše.

Program je gotov, ali okolo sve vrije. Janjci se peku na sve strane. Kilo janjetine - 200 kuna! Inače je oko 150. Prolazi kamiončić s desetak janjaca. ‘Gdje ih vode?’ - pita neiskusna žena u prolazu. ‘Bogati, na klanje’, iskusno i ravnodušno odgovara joj muž. Najveća gužva ponovo je oko Voćka i njegovog društva. Prvi brk Bukovice, nečim očito dirnut, odlučuje se povjeriti. Piše pjesme. Neugodno mu je, pa nas vuče na stranu. Priča kako mu je u automobilskoj nesreći poginuo brat blizanac u rodnom Žegaru.

- Vratio sam se. Ćaća i mater mi ostali sami pa nijesam moga dozvolit da budu sami i da ih mačke i pasi razvlače. Majci Stevaniji sam napisa pjesmu, vako pjesma kaže: Vratio se kući, da te majko gleda / Za života svoga, ja te nikom ne dam! / Nećeš biti gladna, nećeš biti žedna / Jer meni si majko, samo, samo jedna / Ti si mene dizala u krvi i znoju / Ja najviše volim milu majku moju / Neću gr’otu nositi, zbog tebe i ćaće / Kad umreš majko moje srce znaće.

Vrijeme je ručka. Jede se janjetina. Nekome plećka, nekome rebra, nekome paprčnjak. Ručak će se pojesti, poslije je muzika do 10 navečer, kada iguman Gavrilo proglašava fajrunt. Jutro će ponovo djecu ovog kraja odnijeti daleko. Malo ih se vratilo poput Voćka. Ako se ovako nastavi, jednog dana će se imati gdje vratiti, ali ih na rodnom pragu nitko neće dočekati, zato moraju biti svjesni da sada odlaze svojom voljom.