Sudsko vijeće Okružnog suda u Splitu, na čelu s predsjednikom Josipom Čulom, osudilo je 12. svibnja 1993. dvojicu oficira JNA, Miloja Petrovića i Miću Vlaisavljevića, na po 15 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog 25. kolovoza 1991. u Sinju. Povijesne 1991. Petrović je imao 44, a Vlaisavljević 49 godina i bili su na dužnostima komandanata sinjskih kasarni, Petrović je zapovijedao kasarnom "Tadija Anušić", a pukovnik Vlaisavljević kasarnom "Prvi splitski partizanski odred".

Tog ljeta se s Kninskim korpusom "zaigrao" budući ratni zločinac Ratko Mladić, pa je nakon napada na hrvatska sela oko Knina krenuo na istok prema Vrlici i Sinju. Kijevo je bilo u okruženju, a počeo je i napad na Vrliku. Hrvatske snage to su, naravno, pokušale spriječiti, pa je u sklopu akcija kojim bi se ratnog zločinca u nastajanju odgovorilo od osvajanja Cetinske krajine izvršen napad na sinjske kasarne.

Dolaze mi Ivica Romac i Petar Šimac i mole me da preko Radio Sinja zamolim ljude da ne sprečavaju evakuaciju. Odgovorio sam im da su me optužili za ratni zločin, a oni su rekli da narod Sinja više veruje mojim rečima nego njihovim – sjeća se Vlaisavljević

O okolnostima u kojima je došlo do napada na kasarne i oštećenja civilnih objekata u njihovoj okolici razgovarali smo s Mićom Vlaisavljevićem koji je, prema vlastitim i tvrdnjama brojnih svjedoka, učinio sve da do eskalacije sukoba ne dođe i da se vojska mirno povuče iz Sinja. Vlaisavljević i jedan od njegovih oficira često su se prije napada sastajali s predstavnicima lokalnih vlasti. Početkom kolovoza '91. pozvan je na sastanak s predstavnicima nove, HDZ-ove vlasti, policije i Kriznog štaba. Sastanak je organiziran u općini, a Vlaisavljević tvrdi da se ondje spremala njegova likvidacija. Odmah na početku sastanka predsjednik općine Ante Turudić navodno je ustao i izišao.

- Pozvali su me da me ubeđuju da sa garnizonom pređem na njihovu stranu, da mi daju dužnost da komandujem obranom Sinja itd. Ja sam im rekao, vi znate da ja to niti mogu niti hoću i ako ste odlučili da učestvujete u borbi, to nije moja borba. Bilo je tu natezanja, bio je tu i moj operativac i starešina u puku veze, major Škarpa, koji je mesec dana ranije promenio stranu. On je odjednom izašao, a za njim i gotovo svi ostali. Uskoro smo i mi izašli. Tu se spremala moja likvidacija, jer su mislili da ako mene ne bi bilo, da bi garnizon bio predan. Na izlasku nikoga više nisam vidio, a kada smo dolazili dočekao nas je špalir naoružanih ljudi. Dočekao nas je policajac kojega sam poznavao. Rekao mi je: "Gospodine, kada ste danas izašli iz ove zgrade, nemojte u nju više ući" - tvrdi Vlaisavljević.

Prema njemu, na hrvatskoj strani postojale su dvije struje.

- Bilo je racionalnih ljudi, koji su znali što je rat, a bilo je i onih koji su hteli biti prvoborci. Na pregovorima nisam hteo ni sa kim da pregovaram o predaji, moji razgovori, ne pregovori, bili su usmereni na to da se čeka da politika reši problem. Imao sam stav da ne želim da se tučemo, ali ni da predajem kasarne. Ja sam ipak bio vojnik države koja je tu bila legalno, a ne ilegalno. Morao sam izvršavati naređenja koja sam dobio, a to naređenje je bilo da se izbegnu žrtve. Trebao sam čuvati oružje da ga se ne dokopa neko kome bi porasli apetiti, a to bi dovelo do novih žrtava. Ja sam hteo da nas puste da živimo - govori Vlaisavljević.

U svom iskazu iz 2011. Romac je istaknuo da je Vlaisavljević nastojao da se "iseljenje garnizona riješi mirnim putem bez prolijevanja krvi", dok je Šimac, koji je u međuvremenu preminuo, izjavio da je "siguran u njegovu nevinost"

Međutim, nakon napada na Vrliku i realne opasnosti da se Mladićeve snage spoje s vojskom u Sinju, počeo je napad na kasarne, u kojima je bilo dosta vojnika na odsluženju vojnog roka. U kasarni "Prvi splitski partizanski odred" bilo je oko 130 vojnika i oficira, a u kasarni "Tadija Anušić" oko 200. Još je dvjestotinjak pripadnika JNA bilo u skladištu oružja na Kukuzovcu. Vojnici su se dijelili na one koji su završili obuku i na one koji su na odsluženje vojnog roka došli oko dva mjeseca ranije. Vlaisavljević je dan prije napada otišao u posjetu obitelji koja je živjela u Splitu, na Sućidru. Ondje je živio sa suprugom Verom, Makedonkom iz Kumanova, danas pokojnom, i kćeri i sinom.

- Po planu pretpostavljene komande, ja sam 24. otišao za Split. Imao sam pratnju, vozilo sa hrvatske strane. Znali su kada idem i kada se vraćam. Video sam da nešto nije u redu. Oko Sinja, u Solinu i Splitu, sve je loše izgledalo i ja sam samo otišao da smirim porodicu. Ujutro u šest sam krenuo nazad, a ne u dvanaest kako smo se inače vraćali, pa na povratku nisam imao pratnju. Kada sam se vratio, video sam da vozila manevrišu oko kasarne i da se zlo sprema. Čak me nekakav vozač propustio da uđem u kasarnu. On se zbunio, mogli su me odmah ubiti. Oko jedanaest su pozvali mog zamenika s kojim su i inače pregovarali. Zahtevali su da predamo oružje. On je to odbio i rekao da se nećemo predati i da im savetuje da ne ulaze u borbu - kaže Vlaisavljević.

Uglavnom, nakon što su od zore manevrirali vozilima i raspoređivali strijelce, po Vlaisavljevićevim riječima u 12.30, a po presudi u 13.30 tog 25. kolovoza počinje napad na kasarne. Prema obrazloženju splitskog sudskog vijeća, Vlaisavljević je osuđen jer je "za vrijeme oružanog sukoba tzv. JA i ZNG" naredio "koordinirani napad bez izbora cilja kojim se gađaju objekti i građani Sinja".

Mićo Vlaisavljević danas živi u Srbiji

Iako se čak i u službenoj sinjskoj mitologiji Domovinskog rata taj događaj opisuje kao "napad na vojarne", riječ "napad" negdje se izgubila. Ostao je samo "oružani sukob", koji se sam od sebe odigrao na povijesnoj pozornici. U napadu na kasarne poginuli su 30-godišnji Luka Erceg, pripadnik ZNG-a iz Otoka, i 22-godišnji Ivan Kamber, pripadnik MUP-a iz sela Rude u općini Otok. Erceg je poginuo od improvizirane bombe, a Kamber navodno od metka iz snajpera koji je djelovao iz kasarne. Poginula su i dva Vlaisavljevićeva vojnika.

- Poginuo je jedan koji je radio na prijavnici. On je bio zaklonjen samo zidom, pogođen je ispod leve ruke. Kroz rebra mu je prošao metak u stomak. Jedino mesto odakle je mogao biti pogođen je bolnica ili vrlo blizu bolnice. Vojnik je bio Albanac. Dvojica oficira su ga za vreme primirja na nosilima odnela u bolnicu, bio je živ. Tamo nisu našli sanitetsko osoblje, sve je bilo puno vojske. Kamber je umro jer nije dobio pomoć. U drugoj kasarni, za vreme prekida vatre koji su objavili megafonom sami, ubijen mi je vojnik iz saniteta, sa znakom crvenog krsta na ruci. Bio je bez oružja, išao je da izbaci smeće iz kuhinje u kontejner. Ubijen je snajperskim metkom u oko i umro je na licu mesta. Momak je bio Srbin iz južne Srbije - govori Vlaisavljević.

Nakon dva sata i četiri prekinuta mlada života, bezrazložno puškaranje je prestalo i nastupilo je primirje do 12. rujna, kada se opet steže obruč oko kasarni i nastavlja se s redom pregovora i redom provokacija. Kasarne su u okruženju i čeka se rezultat pregovora na višim razinama. Kada se to konačno krajem listopada dogodilo, Vlaisavljević, njemu podređeni oficiri i vojnici skupa s gotovo svim naoružanjem neometano napuštaju Sinj. Nakon toga, do 1992., Vlaisavljević je načelnik inženjerije u Devetom korpusu u Kninu, a potom načelnik štaba Drugog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, u kojoj mu 1994. prestaje aktivna služba.

Iz doba pregovora s hrvatskom stranom Vlaisavljević je posebno zapamtio general-bojnika Petra Šimca, tada zapovjednika obrane sjeverne i srednje Dalmacije, i tadašnjeg zapovjednika sinjske policije Ivicu Romca.

- Doneli su mi Slobodnu Dalmaciju u kojoj je pisalo da je protiv mene podneta krivična prijava za ratni zločin protiv hrvatskog naroda. Sada kada su dogovorili evakuaciju, meni zločincu dolaze Romac i Šimac i mole me da dam izjavu preko Radio Sinja i zamolim ljude da ne sprečavaju evakuaciju. Odgovorio sam im da su me optužili za ratni zločin, a oni su mi rekli da narod Sinja više veruje mojim rečima nego njihovim. Ja sam napisao i pročitao svoj poziv, koji je nekoliko puta emitovan i mnogi su mi čestitali na tome - sjeća se Vlaisavljević.

Štancanje optužnica za oružanu pobunu i ratni zločin u to je vrijeme bilo i u funkciji pritiska na oficire da se njihovo iseljavanje iz splitskih stanova ubrza. Jedan od čelnika Kriznog štaba za Dalmaciju tako je nazvao Vlaisavljevića i objasnio mu kako stvari stoje.

Ivica Romac (Foto: Miranda Čikotić/PIXSELL)

- Javio se i neki viši čin iz Kriznog štaba i počeo vikati i pretiti. Nazvao me zločincem i rekao da će proganjati mene i porodicu sve dok nas ima na zemaljskoj kugli. Ja sam mu odgovorio: "Gospodine, ja nisam list koji je u šumi pao i da se ne zna sa kog drveta, pa i vi od danas čuvajte sebe i porodicu dok vas ima na zemaljskoj kugli." Ne znam ni sam kako sam se toga setio. Porodica mi je tada bila u velikom strahu u Splitu na Sućidru - dodaje Vlaisavljević.

Naravno, prijetio je praznom puškom. Njegova obitelj u Splitu kontinuirano je bila izložena prijetnjama. Kada se njegov garnizon povlačio, Vlaisavljeviću se pridružila supruga. Sin i kći, koji su u to vrijeme sklopili brak s Hrvaticom odnosno Hrvatom i dobili po jedno dijete, ostali su živjeti u stanu na Sućidru, ali su 1993. uslijedili deložacija i maltretiranje.

- Sina su mi privodili više puta i na kraju su ga mobilisali. Jedan moj oficir, koji je kasnije bio zarobljen, ispričao je starešini nakon zamene da je bio u ćeliji pored one u kojoj je bio moj sin. Moj sin je stalno morao ponavljati "ja nisam Jugosloven, ja sam Srbin". I ja sam tada imao neko jugoslovensko opredeljenje. Mislio sam da u našem društvu nisu dobre podele, mislim to i danas, ali šta da radim... - govori Vlaisavljević.

Osim sina koji je uskoro proglašen nesposobnim za vojnu službu, privođen je i Vlaisavljevićev zet, koji je bio pripadnik Hrvatske vojske, ali mu to nije puno pomoglo.

Mićo Vlaisavljević ne želi otkrivati imena članova svoje obitelji. Boji se za njihovu sigurnost, iako žive u inozemstvu. Godinama se pokušava izboriti za ponovljeno suđenje jer se ne smatra ratnim zločincem. Štoviše, kao ponosni Ličanin to smatra uvredom i cilj mu je sprati ljagu sa svog imena. Na tom planu nešto se pomaknulo malo prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Tako se Vlaisavljević 2011. obratio uredu tadašnje predsjednice Vlade Jadranke Kosor i zatražio da se ispitaju dodatni svjedoci koji nisu ispitani tokom suđenja, a imaju nešto reći u njegovu korist. Kosor je podnesak uputila DORH-u, koji je naložio splitskoj kriminalističkoj policiji da ispita nekolicinu svjedoka. Tako su 2011. u Splitu saslušani Ivica Romac i Petar Šimac. Romac, zapovjednik sinjske policije 1991., istaknuo je da se "Vlaisavljević držao svih dogovora, koje je on s njim ispregovarao, te da nikada nije inicirao sukob s hrvatskom stranom, nastojeći da se iseljenje garnizona riješi mirnim putem bez prolijevanja krvi." Štoviše, napomenuo je da se, kada je čuo da su napadnute kasarne, vratio iz Maljkova u Sinj kako bi spriječio napad i rušenje Sinja od avijacije, koja je navodno bila spremna za uzlet iz Mostara, te da je po povratku uočio da je najviše štete bilo "...na vojnim objektima, dok po gradu gotovo da nije bilo nikakve štete".

General-bojnik Petar Šimac, koji je u međuvremenu preminuo, još otvorenije u svojoj izjavi kriminalističkoj policiji iz 2011. staje u obranu Vlaisavljevića: naziva ga "časnim i poštenim čovjekom" koji nikada hrvatsku stranu nije zvao ustašama, kao što je to radio Mladić, te čovjekom koji je tražio dogovor, a ne sukobe. Šimac je izjavio i da je Vlaisavljević bio spreman predati naoružanje, ali da je to Mladić spriječio. Krim-policajcima otvoreno je rekao da bi Hrvatska Mići Vlaisavljeviću trebala vratiti stan u Splitu, da je "siguran u njegovu nevinost" i da je osuđen samo zato što je Srbin.

Naravno, ni Romac ni Šimac nisu ispitani kao svjedoci na suđenju 1993., a njihovi iskazi su gurnuti duboko u policijske i tužiteljske ladice. Za to vrijeme Mićo Vlaisavljević čeka pravdu. A nepravda ga je dočekala odmah po rođenju u selu Krbavici kraj Korenice.

- Ćaća je kao partizan ranjen i ostao je bez noge. Bio je u jedinici koja je bila jedna od preteča Šeste ličke. Ujak mi je bio u partizanima. Moji nisu stradali jer je u tom delu Like narod bio organizovan. Šume su bile pune zemunica, ustaše tu nisu smele zalaziti, samo Talijani. Ja sam prve dve godine rastao u meterinoj naprtnjači. Ona bi me okupala, strpala unutra, oko vrata bi stegnula i tako sam ležao da me može na brzinu uzeti, uhvatiti za oprtač i bježati sa narodom - govori Vlaisavljević.

Ne čudi stoga da je, kako je u svom iskazu na policiji izjavio Petar Šimac, Vlaisavljević na pregovorima izjavio sljedeće: "Nemojte nas, kada se budemo izvlačili, gađati kamenicama ili pljuvati. Ja ostajem Titov pobornik. Tražim od Mladića da se moja jedinica povuče prema Jajcu, gdje je stvarana Jugoslavija, moji su ideali nestali..."

Mićo Vlaisavljević danas živi u Srbiji. Jedina mu je želja da spere ljagu sa svog imena, da može nesmetano putovati i češće grliti unučad. Ideala ionako odavno nema...