Prema podacima misije OSCE-a čak 3.346, odnosno 76 odsto osumnjičenih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini ostalo je neprocesuirano – kako to komentirate?
Neozbiljno je broj neprocesuiranih ratnih zločinaca svoditi na nešto više od 3.000 ljudi kada znamo da se samo nestalih osoba traži više od sedam hiljada. Tužilaštva su u dosadašnjim predmetima obuhvatila tek mali postotak ekshumiranih žrtava.
Zahvaljujući nerazumnom dogovoru iz 1998., tužilaštva iz Federacije vršila su ekshumacije na području Republike Srpske i obrnuto. Pritom ni jedno ni drugo pravosuđe nije bilo mjesno nadležno da poduzima dalje radnje. Tako samo u Prijedoru kod prvih 1.900 ekshumiranih tijela žrtava nije podignuta ni jedna optužnica od strane Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, jer nisu bili mjesno nadležni.
U čemu je problem sa podizanjem prijava?
Paradoksalno je da su manjinske zajednice nad kojim je počinjen najveći broj zločina bile najmanje u prilici da podnesu krivične prijave. Tamo gdje su nad njima zločini počinjeni, nije bilo uslova da odu u policiju ili tužilaštvo da zločine prijave, a tamo gdje su raseljeni postojao je problem mjesne nadležnosti.
Najveći broj ratnih zločina niti je prijavljen niti su istražni organi uložili neki poseban napor da vlastitim radnjama dođu do svih počinioca. Nisu to uradili ni tamo gdje su morali, prilikom pronalaska masovnih i pojedinačnih grobnica sa tijelima žrtava.
Nedostupno je čak 87 optuženih. Kolika je odgovornost Srbije i Hrvatske, u kojima se nalazi dio osumnjičenih, pa i osuđenih za zločine?
Činjenica da su Hrvatska, a pogotovo Srbija udomile toliki broj ratnih zločinaca nije više problem BiH. Javnost u tim zemljama trebala bi biti nespokojna što se kod njih kriju silovatelji, djecoubice i drugi ratni zločinci. Ti ljudi tamo žive pasjim životom u stalnom strahu od izručenja ili toga da će ih tamošnja pravosuđa izvesti pred lice pravde.
Izuzetak su samo visoki oficiri i ratni profiteri koji imaju podršku vlasti ili su u stanju sebi pružiti kvalitetan standard. Oni su sada prijetnja za građane u Srbiji i Hrvatskoj. Postoje primjeri kada se ratni zločinci kriju i u BiH, kao u slučaju Branimira Glavaša. Korektno bi bilo da svaka država neselektivno i pošteno procesuira svakog zločinca koji joj se nađe unutar granica.
