Borba za pamćenje stotinu i dvoje djece Prijedora, ubijene tokom ratnih razaranja, nastavlja se i ovog 31. maja. Na dan kad je prije 32 godine Krizni štab Prijedora naredio nesrpskom stanovništvu da pri izlasku na ulicu nosi bijele trake oko ruke, a na kuće istakne bijele tkanine, stotine građanki i građana okuplja se ne samo u Prijedoru, nego i širom svijeta. Traže dostojanstvenu memorijabiliju za ubijenu prijedorsku djecu. Neki to ipak žele iskoristiti u političke, nacionalne i vjerske svrhe.
- Mi smo imali dug istorijat rada na suočavanju s prošlošću. Napravili smo određene pomake, drugačije su se stvari odvijale. Međutim, sad je najnepovoljnije vrijeme, ali treba čuvati zdrave procese – priča Edin Ramulić iz inicijative ''Jer me se tiče''.
Kada se napravi odmak od onog što prenose klasični mediji i onog što vidimo u vijestima, vidljiva je slika života koji se odvija bez tenzija, priča Ramulić.
- To se vidi u pogledima ljudi, u svakodnevnim razgovorima. Zbog političke klime postoji bojazan od eskalacije, bojazan da će nam neko ograničavati slobodu, bojazan od noćnih straža. Mislim da je strah ljudi realan i da će doći do nepovjerenja da još više zaziremo jedni od drugih. Neminovno će nas ova retorika uvesti u punktove i noćne straže – kaže Ramulić.
Napredak koji je ostvaren sa prethodnom gradskom administracijom u Prijedoru kompromitovan je nakon proteklih lokalnih izbora prije dvije godine kada je vlast preuzeo Slobodan Javor, kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika.
- Teže je da se razgovara sa čovjekom koji je tokom rata bio dijete, nego sa nekim tko je bio oficir Vojske Republike Srpske i ta je činjenica povećala strah od političara koji dolaze. Nigdje drugdje se ništa pozitivno ne dešava, pa se ne može desiti ni u Prijedoru. No, ne želim da prihvatim da su stvari toliko fatalne. Mislim da bi kad bi se jedan čovjek u međunarodnoj zajednici zbilja pomjerio, stvari ponovo postale prohodne. Ova kriza ne može još dugo da traje, bez obzira na to koliko je negativiteta stvoreno – kaže Ramulić.
U ovom trenutku inicijativi ''Jer me se tiče'' nisu problem samo vlasti Republike Srpske i Grada Prijedora. Na primjer, Memorijalni centar Sarajevo će iskoristiti priliku da 31. maja organizuje konferenciju o logorima za Bošnjake.
Edin Ramulić (Foto: Privatna arhiva)
- Oni ne dolaze sa namjerom da pričaju o ubijenoj djeci koje nema i o spomeniku kojeg nema, već dolaze da ispričaju jednu priču koja je bošnjačka, a ne ljudska prije svega. Kao da priče uvijek moraju imati nacionalni i vjerski karakter, a ne ljudski. Postoje tendencije da se memorijalizacija kontaminira u područjima izvan Prijedora i to se i dešava. U Bugojnu je prošle godine povorka bila veća nego u Prijedoru, ali tu je povorku organizovala Stranka demokratske akcije. Nemoguće je objasniti ljudima koliko to nanosi štetu. Oni su spremni da kontaminiraju obilježavanje zbog političkih razloga. To se dešava u Sarajevu gdje je komemoraciji u gradskoj Vijećnici, koju je organizovao Grad Sarajevo, prošle godine prisustvovao Ejup Ganić, čovjek koji je optužen za ratne zločine pred Sudom Bosne i Hercegovine – kaže Ramulić.
Gradska skupština Sarajeva u budžetu je predvidjela sredstva za obilježavanje Dana bijelih traka, a s tom finansijskom konstrukcijom se teško nositi, priča Ramulić i dodaje da je riječ o politici koja je usmjerena na pokušaj da ''bijele trake'' stavi pod bošnjački, muslimanski plan, a ako je moguće i pod još neki politički.
- Ljudima s takvim interesima i takvim planovima, ako se i pojave u Prijedoru, moramo fizički braniti da prilaze mikrofonima – zaključuje Ramulić.
Refik Hodžić, aktivista, tvrdi da se Dan bijelih traka ove godine obilježava u težoj situaciji nego prošle godine.
- Od razgovora koji se intenzivno vode od ljudi koji tu žive do različitih događaja koji se organizuju od strane aktivista, na nivou lokalne zajednice vodi se dijalog kakvog nema u drugim lokalnim zajednicama u kojima su počinjeni ovakvi zločini. Naličje te medalje je djelovanje vlasti koja provodi politiku Milorada Dodika koja je vrlo jasna: ona djeluje vrlo agresivno i otrovno spram bilo kakve mogućnosti razgovora o konsenzusu o prošlosti. Pozitivne stvari koje su učinjene na putu ka podizanju spomenika su s novom prijedorskom vlašću došle do dogovora o lokacijama za spomenik. Dolaskom SNSD-ovog gradonačelnika sve je stalo, jer se ne žele upuštati u bilo šta što bi se bavilo priznanjem i obilježavanjem zločina u Prijedoru prema nesrpskom stanovništvu. Oni finansiraju ekstremističke organizacije koje su pokušale da zabrane obilježavanje Dana bijelih traka – kaže Hodžić.
Refik Hodžić (Foto: N1/Screenshot)
Zbog opšte atmosfere trovanja javnog diskursa i huškanja koje dolazi od Dodika i Vučića, Dan bijelih traka se održava u težoj atmosferi. No, razloga za nadu je puno, kaže Hodžić.
- Mladi ljudi prilaze i bore se za dostojanstveno sjećanje na žrtve. Teško je očekivati stvarni napredak dok postoji stega koja dolazi od vlasti odozgo, a promjenu u toj politici u skorije vrijeme ne vidim kao moguću – zaključuje Hodžić.
U politički nabijenim situacijama spomenici mogu i trebaju služiti kao hroničari istorije, dokumentirajući prošle događaje za buduće generacije i boreći se protiv lažnih istorijskih narativa, kaže Anita Karabašić, umjetnica koja će ove godine u Prijedoru izvesti performans povodom Dana bijelih traka.
- Ovaj rad je stvoren kao odgovor i odraz na ovu trenutnu klimu. Kako je podizanje spomenika suočeno s represijom, ovo djelo ''kompromisno'' ugrađuje i skriva vise slojeva, namjera i oblika upotrebe unutar svog konteksta. Cilj je bio stvoriti koncept spomenika koji, pored svog užasnog razloga postojanja, također utjelovljuje otpornost i duh napretka, svojstven ljudima ovog kraja. Odabrala sam voćke kao motiv, ne čak ni kao metaforu, već kao jasan simbol njihove duboke povezanosti s domovinom – priča Karabašić.
Ideja proizlazi iz osjećaja koji je umjetnica često susretala u različitim kontekstima, osjećaja koji se budi pitanjima ''Ko će brinuti o mojim stablima? Ko će brinuti o žetvi?''. Ta pitanja postavljaju mnogi: od dijaspore iz ove danas relativno prazne zemlje koja se pita da li su njihova stabla već dala plod, do prvih ljudi odvedenih u logore, ne znajući gdje će završiti.
S prošlogodišnjeg obilježavanja (Foto: Facebook/Jer me se tiče)
- Koliko god ovaj rad bio omaž drveću, šumama i vrtovima, simbolizirajući duboku ljubav prema domovini, on također nosi skrivenu, drugu dimenziju. Keramički komadi na zemlji, koji izgledaju kao nasumično raspoređeni plodovi domaćeg voća u prirodnoj veličini, simboliziraju odsutnost onih koji bi ih brali. U stvarnosti, tačno su 102 komada, a svaki predstavlja jedno dijete ubijeno u Prijedoru. Za neupućene, ovi komadi kriju važnu informaciju o toj djeci, pretvarajući spomenik u fizičku statistiku – zaključuje Karabašić.
Posljedice po komemorativne prakse mogla bi imati i normalizacija negiranja genocida koja je u Republici Srpskoj intrumentalizovana poslije glasanja za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, poručuju iz Banjalučkog socijalnog centra (BASOC).
''Ne znamo kakve će posljedice imati po komemorativne prakse, ne možemo pravilno čitati situaciju jer je ishitrenost modus operandi. Možemo očekivati razne reakcije, od represivnih do propagandnih usmjerenih protiv manjinskih i alternativnih komemorativnih praksi. Ipak, Dan bijelih traka je ranijih godina prolazio bez ikakvih incidenata te je uspostavljen skoro ravnopravno sa zvaničnim kalendarom komemoracija. Mislimo da bi institucije Grada Prijedora i MUP RS-a trebali pristupiti odgovorno te osigurati da 31. maj prođe kao prethodnih godina. Spomenik za 102 ubijene djece je već tu, on je dio komemorativne prakse Prijedorčana i to je jedan veliki značaj Dana bijelih traka i njegova jedinstvenost. Proces kao spomenik, društvena skulptura zajednice koja se sjeća je nekada važniji od materijalnog ishoda. Nadamo se da će spomenik biti postavljen, ali to zavisi od lokalne i entitetske politike koju nije teško predvidjeti, a trenutno nije zainteresovana za bilo kakve ustupke od ustaljene prakse'', kažu u BASOC-u.
