Skandaloznim izborom Prijedora za mjesto obilježavanja 28-godišnjice "Oluje" državni i politički vrh Srbije i Republike Srpske ukralo je sjećanje na stradanje srpskih civila tokom i nakon "Oluje" i još jednom klasičnom političkom manipulacijom iskoristilo Srbe iz Hrvatske za ostvarivanje svojih nacionalističkih namjera. Sam izbor Prijedora kao mjesta političkog okupljanja mase povodom avgustovskih dana koji su u memoriji mnogih Srba izrazito traumatični, je ponižavajuće.
Prijedor je prije nego što je 1995. postao mjesto spajanja dviju izbjegličkih kolona: kordunaško-banijske i ličko-dalmatinske, postao mjesto gdje su djelovali najzloglasniji logori na području bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, jedna od najvećih masovnih grobnica, u potkozaračkom kraju ubijeno je 3.176 Bošnjaka i Hrvata, među njima102 djece, i protjerano 38.000 Bošnjaka i Hrvata. S druge strane, u "Oluji" je prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora evidentirano 677 ubijenih srpskih civila dok je prema ne baš pouzdanim podacima DIC Veritasa poginulo, ubijeno i nestalo 1.893 i izbjeglo 200.000 Srba iz Hrvatske.
Bez izrečenog pijeteta prema prijedorskim žrtvama, Vučićev i Dodikov govor u Prijedoru najmanje su bili upućeni i žrtvovanom dijelu srpskog nacionalnog korpusa iz Hrvatske, a najviše usmjereni Zapadu, prije svega SAD-u zbog nedavno uvedenih sankcija najbližim Dodikovim suradnicima. U teatralnim, patetičnim istupima i recikliranjem već viđene nacionalističke politike iz devedesetih godina pred okupljenom masom, u kojoj nisu prisustvovali politički predstavnici Srba iz Hrvatske, dvojica srpskih političkih vođa su paternalistički obećali da "Srbija više neće zatvarati svoje granice na Drini" kao i da su "Hrvati dobili jednu državu, a Srbi dvije države: Srbiju i Republiku Srpsku".
Aktualno srpsko vodstvo zbog neriješenog kosovskog pitanja želi namjerno održavati otvoreno pitanje Bosne i Hercegovine i Krajine u Hrvatskoj, ma kako da ovo posljednje postaje pomalo folklorno, bizarno, sa Srbima u Hrvatskoj unutar vlade HDZ-a, ističe Jakovina
Zaoštrena retorika Beograda bacila je sjenu na govore u Kninu gdje je slavlje bilo mnogo manje ostrašćeno, umjerenije i otvorenije. Spomenuto je uvažavanje prava nacionalnih manjina, istaknut uspjeh procesa povratka, izgradnje povjerenja u razvoju demokratske Hrvatske. Međutim, kao i prošlih godina, hrvatsko društvo dokazalo je da još nije sazrelo da bi procesuiralo ratne zločince koji su počinili zločin nad srpskim civilima tokom i nakon "Oluje" za koje je i Haški tribunal u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču ustvrdio da su počinjeni. Umjesto suočavanja s prošlošću, i ove godine hrvatski državni vrh je energično odbio bilo kakve optužnice iz Srbije za procesuiranje hrvatskih generala, pilota i vojnika u slučaju stradanje srpskih civila na Petrovačkoj cesti, suđenju koje je izgleda namijenjeno samo za srpsko-hrvatske dnevne političke svrhe.
Srpski političar Žarko Korać smatra da se srpske žrtve, kada se govori o "Oluji", nažalost rijetko spominje ili ih se spominje samo instrumentalno kako bi se potvrdila nečija nacionalistička teza.
- Još dugo vremena će narativi Beograda i Zagreba biti vrlo različiti. Ali, u tim dijametralnim razlikama mora postojati zajednički, vrlo jasan stav - ratni zločini se ne mogu braniti. Zločine počinjene u jednoj državi, trebalo bi procesuirati u toj državi. U Srbiji se nikad ne otvara tema počinjenih zločina nad Hrvatima po srpskim selima, dok u Hrvatskoj postoji tendencija da se zločini počinjeni nad srpskim civilima u "Oluji" tumače kao pojedinačni incidenti za vreme i nakon vojne akcije. Srbija nema moralno pravo da proziva Hrvatsku sve dok ne bude spremna suditi svojim zločincima ili dok ne bude politički zrela za postavljanje spomen ploče recimo u Zrenjaninu za stradale vukovarske zarobljenike u srpskim logorima ili spomen ploču u Prijedoru za ubijenu bošnjačku i hrvatsku decu, smatra Korać i napominje da je Prijedor izabran kao namjerna uvreda Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
- Zastrašujuće je da ni patrijarh Porfirije nije tražio da se skup održi na nekom drugom mestu. Nikakvog stvarnog razloga nije bilo da se to obeležava u Prijedoru. Vučićev govor bio je pun klasičnih floskula srpskog nacionalizma bez ijedne pozitivne poruke i priznanja žrtava drugih nacionalnosti. Ta večita samoviktimizacija je nepodnošljiva za slušati. Režim u Beogradu gradi primitivni, nacionalistički narativ po kojem su Hrvati istorijski neprijatelji. Ali prilično je vidljivo da Vučić više ne manipuliše sa političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj i više ih ne spominje, ističe Korać dodajući da Srbija ima ambivalentan, krajnje licemjeran odnos prema ratu u Hrvatskoj.
- Režim u Beogradu seti se Srba u Hrvatskoj samo kad treba pojačati svoj nacionalistički narativ. Egzodus Srba se zloupotrebio za učvršćivanje Vučića kao lidera. Sve nacionaliste, pa tako i srpske, ljudski životi ne interesuju, njih interesuju teritoriji i istorijske mape. Izbeglice u Srbiji su bili ostavljeni da brinu sami o sebi. Trebalo bi odgovoriti na jedno zanimljivo pitanje, koliki je broj tadašnjih izbeglica tražio hrvatsku putovnicu, a ja se sećam da je glavno bilo da Srbi neće šahovnicu koja na kraju nije bila neki problem za Srbe. To je krah jedne politike, ali Vučić održava i brani tu politiku. On insistira da je proterivanje Srba bila esencija hrvatske politike, a ne spominje politički kontekst, ulogu Beograda i kako je rat počeo, kaže Korać.
Povjesničar Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta ističe da se ovog kolovoza dogodilo nešto više od uobičajenog zatezanja međudržavnih odnosa između dva ideološki slična režima i dvije partnerske stranke unutar europskih pučana, SNS-a i HDZ- a i da se još više produbilo nepovjerenje unutar Bosne i Hercegovine.
- Organizirati prisjećanje na stradale Srbe na mjestu gdje su dvije godine prije dolaska Krajišnika iz Hrvatske, stradavali Krajišnici muslimani i Hrvati od Srba, Krajišnika iz Bosne, namjerna je poruka nabijena ružnom simbolikom koja se nikako ne može izdvojiti iz konteksta ratova i zbivanja u Prijedoru 1992. i 1993. Sve je prošlo bez da se spomenulo stradanje drugih, osim slučajno, izborom krive fotografije stradalih muslimana iz Žepe, grada koji, baš kao i Knin ili Benkovac, danas izgleda drugačije nego prije rata. Dolazak srpskog duhovnog i političkog vodstva bila je poruka međunarodnoj zajednici da se neće mijenjati, unatoč pritiscima.
Aktualno srpsko vodstvo zbog neriješenog kosovskog pitanja želi namjerno održavati otvoreno pitanje Bosne i Hercegovine i Krajine u Hrvatskoj, ma kako da ovo posljednje postaje pomalo folklorno, bizarno, sa Srbima u Hrvatskoj unutar vlade HDZ-a, ističe Jakovina i dodaje da su s druge strane napetosti koje Knin svake godine izaziva u Hrvatskoj bile ublažene olujom, ali one pravom, meteorološkom, kao i činjenicom da Skejo i HOS, koji materijaliziraju ono što dio hrvatske javnosti zagovara već desetljećima, nisu uspjeli ući u Knin te se nije brojalo koliko je puta netko uzviknuo "za dom spremni". Ostalo je nejasno po kojem je zakonu ove godine Skejo zaustavljen na putu za Knin.
- Koalicijom lijeve stranke Srba u Hrvatskoj i desnog HDZ-a došlo je do proliferacije komemoracija. Tako se u svemu trebalo ići ka smirivanju, umirivanju, bez obzira što su to puževi koraci i zaobilazni put do umirenja. "Oluja" neće prestati biti važna velikom broju građana Hrvatske. Da smo do sada procesuirali i sudski raspleli što se dogodilo s prognanim Hrvatima od 1991. do 1995, pa onda Srbima nakon 1995, da smo to znanstveno i historiografski objasnili, da je politika povlačila logične poteze i u skladu s civilizacijskim dosezima već prije 15-20 godina, bilo bi nam svima lakše. Ovako ćemo i dalje brojati korake unaprijed, nadati se da ih nagodinu neće biti previše unatrag, i vjerovati da će vrijeme i politika koja bezdušno troši i obesmišljava sve važno, učiniti svoje, zaključuje Jakovina.
