Ovogodišnja središnja komemoracija Srpskog narodnog vijeća (SNV) posvećena svima onima koji su izgubili živote, živote svojih bližnjih, domove i zavičaj tokom i u danima nakon VRO-a Oluja održava se danas u selu Strmica, kod Knina.
U Sabornoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu ujutro je održan parastos, a u prostorijama SNV-a pročitana je Izjava sjećanja Srpskog narodnog vijeća, tradicionalno obraćanje javnosti kao spomen na sve ubijene i prognane tokom rata. Okupljene je najprije pozdravila Tatjana Vukobratović Spasojević, koja je zamolila za minutu šutnje za sve stradale. Zatim je Izjavu sjećanja pročitao generalni sekretar SNV-a Saša Milošević, a ona će se čitati i u lokalnim Vijećima srpske nacionalne manjine. Sedamnaestu Izjavu sjećanja SNV-a potpisuje njegov predsjednik Milorad Pupovac, a donosimo je u cijelosti:
"Srpsko narodno vijeće i ove godine izražava suosjećanje sa svim civilnim žrtvama rata te sa svima onima kojima je 1991. godine dokinut mirnodopski život koji su do tada poznavali. Suosjećamo s onima koji su već prve godine rata prognani iz svojih domova, kao i s onima koji su tokom rata preživjeli zlostavljanja, izgubili svoje bližnje i krov nad glavom te, konačno, sa svima koji su proljeća i ljeta 1995. godine napustili svoje domove i zavičaje, nemali dio njih zauvijek. Ovom izjavom suosjećamo i sa svima onima koji nisu dočekali pravdu, bilo kao najbliži srodnici žrtava bilo kao žrtve ratnih zločina.
Izostanak pravde za porodice žrtava ratnih zločina, posebno tokom vojnih operacija, samo je jedan od indikatora kako ovo društvo sve manje nalazi moralne snage za održavanje javne svijesti o teškim stradanjima koja su doživjeli hrvatski sugrađani srpske nacionalnosti na ratnim područjima ili koji su tada u velikim gradovima iz dana u dan podnosili otvoreno nasilje i zlokobne pritiske, a često i gubitke imovine i života. Gotovo potpuni zastoj u suđenjima za ratne zločine počinjene protiv Srba u gradovima, tokom i nakon vojnih akcija hrvatskih vojske i policije, jača uvjerenje počinitelja tih zločina da su iznad zakona, a slabi društveni osjećaj odgovornosti zbog njihova počinjenja.
Izbjeglička kolona 1995. godine (Foto: Ranko Ćuković)
I ovogodišnja izjava sjećanja jedan je od naših načina izražavanja posvećenog antiratnog i antinacionalističkog usmjerenja Nacionalne koordinacije Srba u Hrvatskoj. Njome ukazujemo na nemjerljivu štetnost doktrine instrumentaliziranja žrtava i slavljenja rata i ratnih okolnosti koja slabi kulturu mira i kulturu dijaloga. Takva doktrina ne trpi razgovor o civilnom iskustvu, neovisno o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti iz koje to iskustvo polazi. Ona ne trpi ni mirovne aktivnosti ni individualne odluke odbijanja ratovanja, kao ni bilo kakvu ljudsku potrebu preispitivanja upotrebe prekomjerne sile tokom i nakon ratnih aktivnosti. Zato zagovaramo što je moguće više prostora za kulturu mira i pomirenja te kulturu dijaloga i tolerancije.
Nasuprot dominantnoj doktrini nacionalističke zloupotrebe ljudskih gubitaka i proslavljanja rata, kao pripadnici jedne od najranjivijih skupina u našem društvu, Izjavom sjećanja ukazujemo na to da ta su ranjivost i stigmatizacija samo očitije i bolnije. Ranjivost je očita već s prvim pogledom na sredine opustošene vojnim akcijama, koje je napustilo autohtono stanovništvo, odnosno ljudi koji ne samo da su svojim rođenjem naslijedili znanje o svome zavičaju već i privrženost i ljubav prema njemu. Odlaskom tih ljudi nestalo je i znanje, ali i ljubav za različite dalmatinske, ličke, banijske i kordunske predjele, nerijetko veoma zahtjevne, pa i grube za život. Takav etos danas čuva sve manji broj trpeljivih i neočekivano vitalnih ljudi. S takvim ljudima, našim sunarodnjacima i prijateljima, poštovateljima žrtava rata, iz godine u godinu komemoriramo gubitke na različitim mjestima stradanja.
Ove godine centralnu komemoraciju za žrtve VRO-a Oluja održavamo u selu Strmica kraj Knina. U to je selo, nakon granatiranja krajem jula i odlaska većine stanovnika, prema svjedočenjima onih koji su ostali, Hrvatska vojska ušla nedugo nakon početka VRO-a Oluja. Uz ubojstva i zlostavljanja civila, zabilježena su paljenja i pljačke, ali, nažalost, i u narednim godinama 1996. i 1997. nasilje protiv onih koje nisu otjerala ni najteža iskustva. Prema dostupnim podacima, u Strmici je avgusta 1995. ubijeno deset civila od kojih se jedan još uvijek vodi kao nestala osoba. Formalna kvalifikacija ratnog zločina je izostala, pa su samim tim izostali istražne radnje i sudski procesi kojima bi se preuzela institucionalna odgovornost za počinjena zlodjela.
Istražiti okolnosti zločina, suditi počiniteljima, zaštititi svjedoke i članove obitelji, obrazovati društvo o strahotama rata, graditi uvjete rasta i razvoja u miru, otklanjati posljedice ratnih razaranja, čuvati okoliš od ratnih i svih drugih zagađenja, voljeti zemlju i starati se o državi nisu lake zadaće i put njihova ostvarenja nikako nije jednostavan, ali svako drugo usmjerenje i svaki drugi put ne vode prema miru i suradnji već u stanje permanentnog rata kojim se prikriva ili opravdava niz društvenih nepravdi, kako nad manjinama tako i nad pripadnicima većinskog naroda. Stoga, Izjavom sjećanja inzistiramo na jačanju kulture mira, na podršci zajednicama sjećanja, na obnovi mjesta uništenih ratom, na svakoj inicijativi koja teži suočavanju s preostalim dužnostima u odnosu na porodice žrtava i, konačno, na odgovornom i institucionalnom preuzimanju tih dužnosti."
