Na jednoj fotografiji s ovogodišnje kninske obljetnice Oluje, u dva reda vide se pretežito sredovječni muškarci s tamnim naočalama. Na još tamnijim majicama piše 9. bojna HOS-a, Rafael Vitez Boban, Za dom spremni. U donjem redu dominira stilizirana dlakava mrlja ispod nosa jednog veterana. U gornjem redu prst u nozdrvi drugog. Sadržaj iz nosa i ispod njega ubrzo je simbolički prenesen na glasnice. Crnokošuljaše s fotografije vidimo kako postrojeni viču ustaški pozdrav.
Hitlerolike brkove, jasno je, nosi čuveni Marko Skejo, zapovjednik bojne nazvane po ustaškom ratnom zločincu. Vlasnik kažiprsta i nosa zove se Božo Bačelić. Nešto je slabije poznat od Skeje, ali nije anonimus u krajnje desnim veteranskim krugovima. Novosti su ekstenzivno pisale o njemu. U Skejinom društvu često obilazi obljetnice Oluje. Na Facebook profilu, na kojem rečenice nerijetko završava ustaškim pozdravom, vješa slike na kojima pozira s Markom Perkovićem Thompsonom, Zlatkom Hasanbegovićem, Željkom Glasnovićem i Dariom Kordićem. Prošle godine bio je u skupini branitelja i članova Domovinskog pokreta koji su iz Vukovara slali poruke predstavnicima srpske manjine neka samo probaju doći položiti vijence u Dunav. Naša novinarka Tamara Opačić pronašla je video na YouTubeu koji je posvećen upravo njemu. Autor je veličao njegov ratni put uz zvuke pjesme "Ustaša sam moja majko mila". Ispod videa, Bačelić je odgovorio na jednu kritiku upućenu u njegovom smjeru. "Glupane, u kojoj rupi si se skriva? Nismo te vidili za vrime Oluje... razumio si ti dobro hahaha traktor ferguson hahaha ZDS", napisao je. Kome god je odaslao poruku, taj ju je trebao "razumiti" kao nešto puno više od benigne šovinističke uvrede: kao sreću. Sreću što ga Bačelić nije zapazio toga kolovoza 1995.
Osim što je ljubitelj ustaške ikonografije, Bačelić je ubojica. Jedan od rijetkih hrvatskih vojnika koji su osuđeni za ratni zločin nad civilima poslije akcije Oluja. Na kućnom pragu ubio je baku i djeda jednog hrvatskog časnika, supružnike srpske nacionalnosti Nikolu (76) i Milicu Damjanić (74), a potom naredio spaljivanje njihovih tijela. Dobio je samo sedam godina zatvora, u što je uračunato i ubojstvo jednog ratnog zarobljenika. Manje od dvije i pol godine za svaki oduzeti život.
Poznato je da Republika Hrvatska desetljećima negira namjerno protjerivanje Srba, ograđujući se od zločina nad civilima. Političari ih opisuju kao krimen pojedinaca, nipošto promišljenu državnu politiku. Zato, među ostalim, postoji i zakonska praksa da država obeštećuje obitelji žrtava ratnih zločina, i od izravnih počinitelja traži povrat novca u proračun.
Prije dvije godine Bačelić je na Županijskom sudu u Zadru pravomoćno izgubio dva milijuna kuna zbog ubojstva bračnog para Damjanić. Država je taj novac tražila od njega nakon što je na temelju prijašnje sudske odluke iz proračuna morala platiti istu svotu djeci Bačelićevih žrtava. Pet godina prije, drugi sud je odlučio da Bačelić mora platiti više od 600 tisuća kuna zbog onog ubijenog ratnog zarobljenika. Nismo uspjeli saznati epilog potonjeg procesa. Ako je pravomoćno potvrđen, riječ je otprilike o 2,6 milijuna kuna. Preciznost u izračunu, međutim, više nije bitna.
Zahvaljujući vladi Andreja Plenkovića, Bačelić ne mora platiti ništa. Zapravo, sve presude hrvatskih sudova, prema kojima su osuđeni ubojice civila i zarobljenika s hrvatske strane trebali vratiti državi ono što je ona isplatila obiteljima likvidiranih, poništene su Odlukom s kraja prosinca 2023. godine. "Otpisuju se nenaplaćene tražbine temeljem pravomoćnih presuda u regresnim parnicama koje se odnose na Domovinski rat za naknadu novčanih iznosa koje je Republika Hrvatska isplatila temeljem pravomoćnih presuda sukladno Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata i Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija", piše u toj vladinoj odluci, u kojoj se nalaže DORH-u da vrati dosad uplaćeni novac i više ne podiže takve tužbe protiv izravnih počinitelja.
Odluka koja je rasteretila (ili nagradila) poznate ubojice iz hrvatskih redova za višemilijunske iznose, zapravo je javno plasirana kao nešto posve drugačije: namjera države da ublaži financijske nedaće obitelji žrtava ratnih zločina. Donesena je nakon što su organizacije za ljudska prava dva desetljeća upozoravale da tražitelji odštete, nerijetko stariji ljudi slabašne platežne moći, moraju prodavati imovinu za pokrivanje troškova suđenja. Naknade za parničenje najčešće su morali plaćati jer su gubili tužbe. Nisu ih dobivali zbog toga što nisu poznati izravni ubojice njihovih sinova i kćeri, majki i očeva, baka i djedova. A nisu poznati zato što Republika Hrvatska slabo procesuira hrvatske zločine. Ili odbacuje tužbe za novčanu odštetu zato što su podnijete nakon roka zastare od pet godina, koji bi bio duži da su naknadno osuđeni izravni počinitelji.
U tom začaranom krugu, rijetke pozitivne presude u kojima je državi naloženo da obešteti obitelji žrtava, mogu se najčešće pronaći upravo u slučajevima poput Bačelićevog. Ili u nizu tužbi protiv Hrvatske koje su pokrenuli najbliži srodnici civilnih žrtava ratnih zločina za koje su osuđeni Mirko Norac, Tihomir Orešković i Stjepan Grandić. Ali to ne znači da je država redovno uspijevala u povratu novca od njih. U travnju 2019. godine Općinski sud u Zagrebu odbio je zahtjev DORH-a da Norac, Orešković i Grandić plate 100 tisuća kuna zbog zatočenja žene i sina srpske nacionalnosti u Gospiću, pod konstantnom verbalnom prijetnjom likvidacije. Zauzvrat, Hrvatska je morala platiti Oreškoviću 22, a Norcu 24 tisuće kuna parničnih troškova. Iznoseći obranu, Norac i Orešković tvrdili su da je njihovo pritvaranje bilo "kratkotrajno zadržavanje", svakako nedovoljno da se nazove ratnim zločinom (!), jer su za to kazneno djelo "potrebne daleko teže posljedice koje u ovom slučaju nisu nastupile". Istaknuli su da im država nije trebala platiti novac koji sada potražuje od njih. Grandić je pak poručio da se ne osjeća krivim zato što je ovu ženu pustio iz zatočeništva, ističući da se "ponosi što je mogao njoj spasiti život". Od koga joj je spasio život, poznato je suoptuženicima, koji su iskoristili priliku da u iznošenju onakve obrane drugi put ponižavaju žrtve.
Sud je potvrdio da se radilo o ratnom zločinu i odgovornosti navedene trojke. Ali zbog činjenice da DORH u postupak nije uveo vještačenje i saslušanje sina i majke o nanesenim duševnim bolima iz procesa u kojem im je država isplatila novce, odbio je zahtjev Hrvatske da se naplati od osuđenih ratnih zločinaca. U drugom predmetu, u kojem je Hrvatska od Norca tražila 600 tisuća kuna zbog ubojstva u Medačkom džepu, njegova obrana je tvrdila da obitelj ubijenog "nije imala pravo na naknadu štete". Norac je dobio i tu tužbu, plus 100 tisuća kuna za troškove suđenja iz istog razloga kao i u prethodnom slučaju: poslovično aljkavi DORH opet nije predložio saslušanje svjedoka, članova obitelji žrtve.
Prije točno devet dana, 31. srpnja, Vrhovni sud je preuzeo zahtjev državnog odvjetništva za reviziju potonjeg predmeta. Nejasno je, međutim, zašto. Kako god da presudi, bit će svejedno. Ona odluka vlade jamči otpis svih potraživanja za sve ratne zločince.
Tko zna, možda je na onoj fotografiji iz Knina uhvaćen trenutak u kojem je Bačelić duboko u sebi tražio misao kojom će izraziti zahvalnost državi koju je stvarao po svojoj mjeri. Na račun Republike Hrvatske, veći od dva milijuna kuna, spokojno i bez ikakve brige mogao je potom uzviknuti: "Za dom spremni!"
