Ja sam dijete Prijedora i osobno sam zainteresirana da stradanje djece u mom gradu bude obilježeno na dostojan način - kaže umjetnica i aktivistkinja Elma Selman, autorica skulpture načinjene od lego-kockica koja je u nedjelju, 31. maja postavljena na središnjem prijedorskom trgu: na svakoj je kockici upisano ime jednog od 102 djeteta ubijena u Prijedoru 1992., zajedno s više od tri tisuće odraslih. U bazama podataka navedene su ukupno 3.173 žrtve, uz više od 50 hiljada protjeranih, od kojih su mnogi prošli kroz zloglasne logore smrti – Omarsku, Keraterm, Trnopolje… – kako ih nazivaju na Haškom tribunalu.

U nedjelju je u sklopu inicijative ‘Jer me se tiče’ više stotina aktivista iz cijele Bosne i Hercegovine mirnom šetnjom i polaganjem cvijeća na gradskom trgu (ispred robne kuće Patrija) obilježilo Međunarodni dan bijelih traka, spomen na kraj svibnja 1992., kada započinju strahote koje će prijedorski Bošnjaci i Hrvati doživjeti nakon što Srpska demokratska stranka nasilno preuzme vlast. Tada je građanima nesrpske nacionalnosti, tobože radi dokazivanja lojalnosti a zapravo radi raspoznavanja, naloženo da na svoje kuće istaknu bijele plahte i da na rukama nose trake iste boje.

Među stradalom djecom, ponajviše 15-godišnjacima, bili su sin i kći Fikreta Bačića, koji su 25. srpnja 1992. strijeljani ispred obiteljske kuće u Zecovima zajedno s još 29 članova šire obitelji; troje preživjelih svjedočilo je kasnije na Sudu o masakru kojim je izbrisan život u tom selu

- U Prijedoru je 31. maj 1992. označen kao crni dan, kada je počeo masovni progon nesrpskog stanovništva. Toga su dana demonizirani svi ostali, oni koji su se u pogrešno vrijeme našli na pogrešnom mjestu i koji su se pogrešno zvali. Danas smo ovdje, kao građani i građanke BiH, da podržimo roditelje stradale djece da se dostojno obilježi to stradanje - kaže Hana Obradović, aktivistkinja iz Mostara.

- Ovdje govorimo o pravu na sjećanje, o kulturi sjećanja. Bez suočavanja s prošlošću ne možemo krenuti naprijed. Taj bi memorijal ponajprije trebao podsjetiti sve one koji su danas već odrasli ljudi da je čitava jedna generacija njihovih vršnjaka izbrisana 1992., ne samo fizički - istaknula je Hana Obradović.

Među stradalom djecom, ponajviše 15-godišnjacima, bili su sin i kći Fikreta Bačića, koji su 25. srpnja 1992. godine strijeljani ispred obiteljske kuće u Zecovima zajedno s još 29 članova šire obitelji; troje preživjelih svjedočilo je kasnije na Sudu o masakru kojim je izbrisan život u tom selu.

- Bila je to akcija čišćenja, pokrenuta 23. srpnja na području sela Čarakovo i Zecovi - prisjeća se Fikret, koji danas predvodi inicijativu za podizanje spomenika svoj prijedorskoj djeci. Jer, teško mu pada kada mu netko kaže kako je svoje mališane ‘izgubio’.

- Ne, ja svoju djecu nisam izgubio. Djeca nisu ključevi, pa da se izgube. Ona su strijeljana pred obiteljskom kućom - kaže Bačić.

Inicijativa za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora podnesena je općinskim vlastima lanjskog studenoga, ali zasad nema nikakvih službenih reakcija, ni od prijedorskoga načelnika Marka Pavića, ni od predsjednika Skupštine općine Seada Jakupovića, iako je uredno dostavljena obojici. Bačić je ponajviše ogorčen time što Jakupović uporno odbija inicijativu uvrstiti na dnevni red sastanaka tijela kojem je na čelu.

Inicijativa za izgradnju spomenika ubijenoj djeci podnesena je općinskim vlastima lanjskog studenoga, ali zasad nema nikakvih službenih reakcija, ni od prijedorskoga načelnika Marka Pavića, ni od predsjednika Skupštine općine Seada Jakupovića

- Istina, obavili smo nekoliko razgovora s njima, ali osim neodređenih obećanja nismo dobili ništa konkretno ili u pisanoj formi. Ne nađe li se naš prijedlog na dnevnom redu jedne od narednih sjednica Skupštine općine, podnijet ćemo tužbu u ume 1.175 građana, koliko ih je potpisalo peticiju za izgradnju spomenika - pojašnjava Bačić.

Cilj podnositelja inicijative je da općina svojim sredstvima izgradi spomenik na jednoj od dvije predložene lokacije: inicijatori objašnjavaju da bi i oni sami mogli financirati izgradnju te da već postoji maketa idejnog rješenja, ali da će ustrajati na tome da iza projekta stanu gradske vlasti, čime će se osigurati trajnost sjećanja i spomena na stradale. Dok se to ne dogodi, na gradskom će se trgu postavljati instalacije, poput spomenute skulpture Elme Selman.

- Instalacija od lego-kockica činila mi se kao najbolji medij za direktnu komunikaciju s djecom, posredno i njihovim roditeljima, kako se zločini nad nedužnim civilima više nikada i nikome ne bi ponovili - objašnjava umjetnica.

Kaže kako su mnogi građani, zajedno s mališanima koji su se poput pčelica rojili oko šarene instalacije, uglavnom pozitivno reagirali na skulpturu, objašnjavajući svojim potomcima o čemu je zapravo riječ.

- Bilo je i nekoliko negativnih reakcija, ali takve radije smatram izoliranim incidentima. Jer, fokus mora biti na ljudima koji nemaju problema da se i na ovakav način suoče s prošlošću. U tom smislu, imam osjećaj da stvari u Prijedoru napokon idu nabolje. Riječ je o procesu koji je dugotrajan i bolan, ali od nečega se mora početi - zaključuje prijedorska umjetnica.

No pošto su aktivisti stavili bijelu traku na spomenik heroju NOB-a dr. Mladenu Stojanoviću ispred zgrade Gradske uprave, gradonačelnik Pavić je izjavio kako je razočaran tim činom, poručivši, uz ostalo, da ‘politikanti neće narušiti dobre međunacionalne odnose u gradu’.

- Od tuge naših sugrađana oni žele da naprave jedan politički događaj. Oni koji danas dolaze su politikanti. Oni dođu desetak minuta u Prijedor, slikaju se, daju zapaljive izjave i odu, a ja treba sa svojim sugrađanima da živim ovdje 365 dana - kazao je Pavić koji je, podsjetimo, jedno od prošlih okupljanja istim povodom nazvao gej-paradom…

- Inicijativa ‘Jer me se tiče’ integralni je postupak suočavanja s prošlošću, da sve zločine i sramote počinjene tijekom rata učinimo ‘javnim dobrom’, a ne da se dijelimo prema etničkim odrednicama - ističe Dražen Crnomat, aktivist iz Banje Luke, koji oglušivanje gradskih vlasti na inicijativu o izgradnji spomenika smatra normalnim.

- Za njih je to normalno, oni ne žele da se suočavaju. I to je ta postratna ignorancija, po kojoj je i sve što se u ratu događalo na neki način normalno i opravdano.

Činjenica da neformalna inicijativa ‘Jer me se tiče’ okuplja građane i građanke iz suprotstavljenih ratnih narativa govori o transformacijskom potencijalu sjećanja kao mjesta spajanja, a ne novih podjela - kaže novinarka i aktivistkinja Belma Bećirbašić

Istraživačica, novinarka i aktivistkinja iz Sarajeva Belma Bećirbašić smatra da su sveprisutnu kulturu nekažnjivosti, poricanja i šutnje o zločinima u Bosni i Hercegovini zacementirale suprotstavljene interpretacije prošlosti, odnosno uporno favoriziranje tzv. etničkih istina o ratu.

- Ne treba biti naivan u pogledu njihovih promotora: podjednaku odgovornost dijele etnonacionalne elite kao i oni koji posljednjih dvadeset godina monopoliziraju pravo na sjećanje - kaže ona, pojašnjavajući kako je tu ponajviše, uz časne izuzetke, riječ o predstavnicima asocijacija žrtava ili ratnih veterana, koji inicijative sjećanja pretvaraju u politički poligon struktura na vlasti i vrlo efikasno sredstvo za održavanje postojećih sukoba.

- To je uvjet za održavanje pozicija moći. U takvom prostoru, u kojem (pod)sjećanje na patnje i stradanja služi kao svojevrsna emotivna ucjena izbornog tijela, nema mjesta bilo kakvim trezvenim dijalozima o prošlosti, pa ni simpatijama za žrtve onih drugih. Dapače, postajući sastavnim dijelom političkog folklora, prevladavajuće inicijative su se s vremenom uspjele izbanalizirati, pa zamalo i vulgarizirati traumatična mjesta prošlosti - smatra Belma Bećirbašić.

Upravo radi tog zasićenja, odnosno kao otpor etniciziranju patnji, sve je više izražena potreba za novim oblicima proizvodnje znanja o ratu i to upravo kroz formiranje građanskih i nadnacionalnih komemorativnih praksi, smatra ona. Obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka jedna je od njih.

- U tom smislu, neformalna inicijativa ‘Jer me se tiče’ predstavlja svojevrsnu prekretnicu i važan je pandan postojećim politikama sjećanja. Sama činjenica da inicijativa okuplja građane i građanke iz suprotstavljenih ratnih narativa govori o transformacijskom potencijalu sjećanja kao mjesta spajanja, a ne novih podjela - zaključuje Belma Bećirbašić.