Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru imalo je nekoliko specifičnosti. Prva je bila zabrana šetnje, iako se prethodnih devet godina on redovno obilježavao i šetnjom, dok su dozvole za proslave rođendana Viktora Orbana i Željka Mitrovića isti dan date. Šetnje je na kraju ipak bilo, dok ovi drugi nisu izašli na ulicu. Još jedna pobjeda?
Dan bijelih traka je prije svega protest. Protest protiv diskriminacije nesrpskih žrtava u Prijedoru, zabrana i onemogućavanja porodicama da dostojanstveno obilježe sjećanje na 102 ubijena djeteta u našem gradu. Teško da se može govoriti o pobjedama dok se još uvijek suočavamo sa zabranama i provokacijama. Provokacija o proslavi rođendana i zabrana šetnje koja je uslijedila plodovi su rada sadašnje vlasti u Prijedoru. Prema onome što se moglo vidjeti u medijima, zahtjev za proslavu Orbanovog i Mitrovićevog rođendana uputila je opskurna organizacija Princip koja je iz gradskog budžeta odlukom zamjenika gradonačelnika dobila 9.000 konvertibilnih maraka. To je omogućilo policiji da zabrani šetnju pod izgovorom sprečavanja sukoba dviju povorki. Naravno da se niko nije pojavio na "proslavi rođendana", jer se radilo o orkestriranoj provokaciji, policija im je naknadno izdala i zabranu okupljanja, ali šteta je već bila učinjena. Baš kako je i bilo zamišljeno.
Svemu je prethodila i tema o ubijenoj djeci Sarajeva. Problematizira se brojka kojom se barata u javnosti, pa se i prijetilo onima koji su to pitanje postavili. Kao da se spremala pozornica i za Prijedor i obilježavanje Dana?
Mislim da te dvije stvari nisu direktno povezane. Tek možda u nekom širem kontekstu imaju dodirnih tačaka, jer se u oba slučaja radi o intervencijama "uljeza" u polje dominantnih, odvojenih narativa o prošlosti, o kojima ljudi koji ne pripadaju nijednom od tri jasno definisana nacionalistička diskursa nemaju pravo da misle, govore ili djeluju po pitanjima kulture sjećanja.
Za razliku od Sarajeva, broj ubijene djece u Prijedoru nije sporan – 102 ruže svakog se 31. maja postave na trgu. Iako je grad sa najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca, logora i sa masovnom grobnicom, Prijedor kao da je najdalje odmakao u memorijalizaciji ubijene djece. Ipak, spomenika i dalje nema. Što je spriječilo Prijedor i Prijedorčane da načine naredni veliki iskorak?
To je spriječila politika vladajuće koalicije u gradu koju čine SNSD, Ujedinjena Srpska i Demokratska fronta.
Od samog početka obilježavanja Dana bijelih traka specifičnost je i vidljiv otklon Islamske zajednice, kao i političara koji bi zloupotrebljavali žrtve. Kako je to postignuto?
Politika i vjerske institucije kontrolišu sve komemoracije u Prijedoru, kao i u većini drugih sredina. Govornice na masovnim dženazama, obilježavanju u Omarskoj, Keratermu, služe za političku promociju aktuelnih vlastodržaca. Možda to tako i treba, valjda tako narod želi pa se ne buni, ne znam. Međutim, Dan bijelih traka, kao što rekoh, čin je protesta koji smo u borbi za osnovna prava i dostojanstvo pokrenuli nezavisno od bilo koje komemoracije i nikad nije bio "u vlasništvu" bilo Islamske zajednice, bilo neke političke strukture. Borili smo se protiv toga i platili visoku cijenu, svako od nas je došao na metu medija i rulje pod kontrolom vladajućih stranaka, što bošnjačkih, što srpskih. Ovo što danas prolazi Edin Ramulić iz inicijative "Jer me se tiče" prošli su prije njega aktivisti iz Centra za mlade Kvart – Goran Zorić, Branko Ćulibrk, Nikola Kuridža, Emir Hodžić, pa i ja. S obzirom na to da je Dan bijelih traka globalna kampanja koja je do sada došla do nekoliko miliona ljudi na svim kontinentima, i kao takva predstavlja dragocjenu platformu za političare, očekujem da će se ti pokušaji samo intenzivirati, nikako oslabiti.
Edin Ramulić je naime zamolio političare, tako i premijera Federacije BiH Fadila Novalića, da ne daju izjave na mjestu gdje je u toku obilježavanje stradanja. Nakon protivljenja da se žrtve politički zloupotrijebe, razapeli su ga mediji SDA. "U izgradnji narativa o uzvišenoj žrtvi samo našeg naroda, učinili smo da su žrtve važne samo zbog svoje smrti. Što veći broj, veća je i 'naša' bol, a i 'njihova' krivica i neljudskost. To je kičma nacionalističkih politika u ovoj zemlji", davno je rekao Ramulić. Skoro 30 godina poslije otklon nije napravljen, što vidimo i po reakcijama?
Stvarnost u kojoj živimo kreirao je Radovan Karadžić koristeći dehumanizaciju kao pogonsko gorivo za svoj projekat "razdvajanja naroda". Čini mi se da smo početkom 2000-ih imali priliku da transformišemo tu stvarnost u jednu drugačiju viziju Bosne i Hercegovine u kojoj bio postojao makar minimalni konsenzus jedne kritične mase, koju bi činili pripadnici sva tri naroda, o uzrocima i posljedicama zločina, o sistematskoj prirodi zločinačkih poduhvata koje su provele strukture predvođene SDS-om i HDZ-om, o mjerama koje moramo provesti kako bismo donekle anulirali posljedice te otrovne dehumanizacije. Propustili smo tu priliku i napravili puni krug, zdušno prigrlivši koncept "tri istine" i normalizirali dehumanizaciju kao nešto sasvim prirodno i u razgovoru o prošlosti i u dnevnoj politici. Dopustili smo da nam ona ogavna izreka o "anamo njima" – koji ti i kad s tobom piju i kad su ispod stola svezani u vreći isto misle – bude temelj kulture sjećanja. Kad neko poput Edina Ramulića jasno i precizno iznese stavove koji se kose sa tim "neupitnim" nacionalnim narativima – koji se na ovim našim prostorima uzgajaju decenijama i stoljećima, da se ne zavaravamo – na njega se ciljano usmjeri bijes prvo medija, potom nacional-influensera, a na kraju i rulje sa društvenih mreža. Siguran sam da se Karadžić zadovoljno češka po stomaku u svojoj zatvorskoj ćeliji kad do njega dođu takve potvrde da je uspio u svom naumu.
