Tek što bismo pohvalili bojkot trgovina, zapalo nas je ujedno podsjetiti na poneke ranije aktivnosti glavnog predstavnika njihova organizatora, Josipa Kelemena s potrošačke platforme "Halo, inspektore".

Nažalost, počeo je kao novinar. Uoči rata pisao je iz Osijeka za Slobodni tjednik, a onda je Branimir Glavaš početkom ljeta '91. pod oružanom pratnjom umarširao u redakciju tamošnjih dnevnih novina Glas Slavonije i postavio ga za njihova glavnog urednika. Prethodno je pak Drago Hedl bio prinuđen da odstupi s te funkcije, a nekoliko će godina potom u Feral Tribuneu istražiti zajednički ratni put dvaju medija u kojima je Kelemen radio.

Tako postaje jasnija transformacija Glasa Slavonije od momenta Glavaševe kadrovske intervencije, jer taj dnevnik ne samo da započinje s prozivanjem niza konkretnih lokalnih Srba za navodnu suradnju s agresorom. Josip Kelemen izravno tamo prenosi i objavljuje čitave stranice Slobodnog tjednika.

Za njegova uređivanja, ljubav je obostrana. Marinko Božić, gazda prijateljskoga huškačkog Slobodnog tjednika, posjećuje Glas Slavonije, a potonji od toga prave vijest. O dragom gostu pišu da "ima najsjajnije rezultate komercijalizacije vlastitog novinskouređivačkog talenta i znanja jer je u izuzetno kratkom razdoblju proizveo tjednik čijem medijskom utjecaju, odnosno financijskom efektu nema premca", kao i da "upravo tom 'svetom cilju' teži i nova urednička ekipa Glasa Slavonije: čitanost, prodaja i profit".

Slobodni tjednik uzvraća odavanjem pošte iz pera Roberta Pauletića: "Osobito zabrinjava što je i Kelemenov Glas Slavonije u više navrata upozoravao da po osječkim ulicama slobodno šeću četnički ekstremisti iz Palače, spremni da izvrše sve što im narede njihovi četnički naredbodavci".

Jedan od tobožnjih ekstremista bio je Čedomir Vučković, penzioner kojeg će Glavaševi ljudi nakon premlaćivanja ubiti nalijevanjem akumulatorske kiseline u grlo. Pauletić tada izvještava kako je ubijeni zapravo bio atentator na Branimira Glavaša, i svjedoči da je lično bio u blizini napada.

No u vezu s mrcvarenjem Vučkovića dovode Hedlovi sugovornici i Kelemena. Po njima, on je oklevetao buduću žrtvu, porijeklom inače iz sela susjednoga njegovu rodnom, ali istražitelji su u svakom slučaju zatvorili predmet. O ubojstvu se javno nije govorilo dok ga 2000. nije u Feralu spomenuo tad već bivši predsjednik osječko-baranjskog Županijskog suda Petar Kljajić.

Josipu Kelemenu pripisuje se u to doba i autorstvo nad jednim člankom-tjeralicom iz njegova vremena u Slobodnom tjedniku, gdje se za novinarske potpise koristilo uglavnom pseudonime. Žrtvom je pao otac jednog od prokazanih za tzv. antihrvatsko djelovanje. Nakon medijske denuncijacije nije mogao podnijeti neposredni pritisak okoline, pa si je oduzeo život, a Kelemen će do danas ustrajati na tvrdnji da nema ništa s tim tekstom.

S unapređenjem nije dugo izdržao u Glasu Slavonije, pa se malo povukao u izdavaštvo, ali ni tamo nije dohvatio čitanost i prodaju i profit, e da bi onda pokrenuo emisiju "Halo, inspektore" na OTV-u. Dok se nije vratio tome naslovu i uzeo ga za platformu koja će pokrenuti bojkot trgovina, stigao je još biti ravnatelj Nacionalnog centra za informiranje i edukaciju potrošača. Ima dalje, bio je i predsjednik HGK-ove Grupacije za LNG dok je malotko znao za ukapljeni plin.

Sad je tu gdje jest, i dobro to izgleda, ali za one žrtve nikad nije odgovarao pravosuđu valjda samo zato što nije ni pitan. Nisu ni drugi novinari koji su susjedima radili o glavi, ako ćemo pravo, a to je već znatno šira priča.