Splitski Općinski sud nepravomoćno je osudio kolumnistu Novosti Viktora Ivančića na novčanu kaznu od 9.333,20 kuna, odnosno na 40 dnevnih dohodaka, utvrdivši da je počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda te da je uvrijedio bivšeg glavnog urednika Slobodnog tjednika i zamjenika ministra turizma Roberta Pauletića.
Razlog tužbe bio je tekst ‘Dva svinjčeta’, objavljen 30. srpnja 2016. godine u Novostima, kao Ivančićev osvrt na intervju koji je Pauletić dao novinaru Jošku Dadiću za Slobodnu Dalmaciju. Ivančić je u članku pisao o ‘moralnom svinjcu’, a u satiričnom tekstu koristio je i zoološke metafore, istaknuvši Pauletićev i Dadićev angažman u tjedniku ST.
Dok je Pauletić bio glavni urednik, napisao je Ivančić, objavio je popise s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje dvjesto građana Hrvatske koji su lažno optuženi kao četnici, kosovci, udbaši, petokolonaši ili neprijatelji države. Posljedice tih novinskih hajki, naglasio je, bile su fatalne jer su neki od javno ozloglašenih bili ubijeni, uhapšeni, premlaćeni, izbačeni iz stanova ili su počinili samoubojstva.
Robert Pauletić je cijele dijelove Ivančićevog teksta naveo kao razlog podizanja tužbe. U očitovanju na sudu Ivančić je rekao da su ljudi poput Pauletića ili Dadića nanijeli nemjerljivu štetu i novinarstvu kao profesiji i društvu, te privatno unesrećili veliki broj ljudi. ‘Stoga sam o tome pisao kao o moralnome svinjcu. Ne postoji ni jedan faktografski podatak u mome tekstu koji je netočan. Ako se tužilac osjeća uvrijeđenim, uvrijeđen je podsjećanjem na istinu o svojoj prošlosti koju želi prikriti’, kazao je Ivančić.
Pauletić tvrdi da mu je nanesena šteta velikih razmjera jer nijedna osoba ne bi bila imuna na uvredu da ga netko nazove svinjcem i zločincem i kaže da bi ga trebalo staviti u zatvor. Bio je zbog toga, tvrdi, potišten i uvrijeđen, a imao je i neugodnosti na radnom mjestu zbog članka. Za Dalmatinski portal je još kazao da smatra da je tekst zaslužio i višu novčanu kaznu, ali i da mu je važnije da je Ivančić kazneno osuđen.
Sudac Tomislav Zlodre proveo je postupak tako što je saslušao tužitelja i tuženika pa Pauletićev iskaz nazvao ‘istinitim, logičnim i uvjerljivim’, dok je Ivaničićevu obranu ocijenio ‘neosnovanom’ i usmjerenom ka izbjegavanju krivnje. ‘Treba istaknuti, kako u konkretnom slučaju, može svatko tko nekoga uvrijedi prilikom pisanja teksta nazivajući ga svinjom pa na takav način ga omalovažiti i ne poštivati tuđe ljudsko dostojanstvo može nazvati svoj tekst satirom i na takav način ekskulpirati se krivnje u kaznenom postupku’, presudio je Zlodre i zaključio da se radi o uvredi, odnosno nepoštivanju i omalovažavanju ljudskog dostojanstva i to na ‘osobito grub, primitivan i nepristojan način, popraćeno izrugivanjem i ironiziranjem privatnog tužitelja’.
U nastavku donosimo očitovanje Viktora Ivančića koje sudac Zlodre nije uvažio
Ljudi poput Roberta Pauletića ili Joška Dadića služili su se ‘novinarstvom’ da bi počinili zločine. Oni realno nisu bili novinari, već pripadnici streljačkoga stroja. Utoliko su nanijeli nemjerljivu štetu i novinarstvu kao profesiji i društvu, te privatno unesrećili veliki broj ljudi. Objavljivati u ratno doba lažne spiskove ‘neprijatelja’ – i etiketirati ih kao ‘četnike’, ‘kosovce’ i slično – nakon čega prozvani snose drastične konzekvence, predstavlja, po mome mišljenju, moralno, profesionalno i ljudsko dno. Stoga sam o tome pisao kao o moralnome svinjcu. Ne postoji ni jedan faktografski podatak u mome tekstu koji je netočan. Ako se tužilac osjeća uvrijeđenim, uvrijeđen je podsjećanjem na istinu o svojoj prošlosti koju želi prikriti.
Robert Pauletić se, u vrijeme kada sam pisao svoj tekst, javno angažirao kao politička ličnost. Kao politička ličnost trebao bi biti u zakonskome smislu čak i manje zaštićen od javne kritike od običnog građanina, te je sasvim razumljivo da se u medijima propituje njegova prošlost. No, Pauletić misli da aršini koji vrijede za druge, ne važe za njega. Kada je, na primjer, japanskoj turistkinji na svojoj Facebook stranici poručio da joj ‘jebe mater japansku’, kasnije je to nazvao ‘satiričkim načinom izražavanja’, a sada mu stvarna satira nanosi duševne boli. Pisao je, recimo, u ST-u za Jelenu Lovrić da je ‘novinarska hijena’, a sada mu zoološke metafore nanose bol. Pauletić, isto kao i Dadić, traži da se prema njemu ophodite dijametralno drugačije nego što se on ophodi prema drugima. Oni koji su cijeli život pisali laži, sada traže da drugi lažno pišu o njima, tj. da zataje njihov profesionalni i ljudski nemoral.
Koristio sam se u svome satiričnom tekstu zoološkim metaforama zato što one upućuju na istinu. Iako je jasno da se radi o metaforama, proizašlim iz basnolikoga žanra teksta, zapravo je riječ o istini. Više istine može biti sadržano u metafori nego u formalnoj kvalifikaciji. Ne možete, na primjer, o Robertu Pauletiću – kao ni o Jošku Dadiću – istinito govoriti nazovete li ga novinarom i urednikom, jer on je svojim novinarskim i uredničkim radom negirao temeljne zasade te profesije. Kao što ne možete govoriti punu istinu o ST-u nazovete li ga jednostavno tjednikom, jer je ST bio moralni svinjac. Ispravna formalna kvalifikacija i za Pauletića i za Dadića bila bi da su se bavili zločinima, to jest da su koristili novine i novinarstvo za pripremanje zločina. Da je pravde u ovoj zemlji, oni bi odavno kazneno odgovarali zbog nasilja koje su provodili nad nevinim ljudima. Pauletić i Dadić bili su pripadnici novinarskog odreda za likvidaciju, a kada danas to bagateliziraju, žele reafirmirati istu moralnu kaljužu u kojoj su se profesionalno oformili. To smatram moralnim svinjcem, zato što to jest moralni svinjac i zato sam ga u svome tekstu tako i nazvao.
Kada Robert Pauletić kaže da je samo ‘formalno’ bio urednik ST-a, a da taj posao zapravo nije obavljao – premda je u impressumu lista u spornome razdoblju uredno potpisan kao glavni urednik – onda je to ista vrsta laži kojima se služio dok je uređivao novine i pisao svoje članke. Biti potpisan kao glavni urednik lista, a tvrditi da to nisi bio, pa još i očekivati od svih drugih da znaju kako nisi glavni urednik, iako si u impressumu lista potpisan kao odgovorna osoba, zapravo je do komičnosti prozirna vrsta besramnosti. Sud bi to mogao uvažiti jedino ako amputira zdrav razum iz procedure. No, Pauletić je tako oduvijek radio ‘svoj posao’. Na taj je način, primjerice, lagao u novinama da je muškarac ubijen u Osijeku bio atentator na Branimira Glavaša, a zapravo se radilo o čovjeku koji je bio zarobljen, mučen i okrutno ubijen nalijevanjem sumporne kiseline u ždrijelo. Sve je to kasnije razotkriveno, pa se pokazalo da Pauletić uopće nije bio u blizini poprišta ubojstva, iako je za ST izvještavao, kako je naveo, ‘s lica mjesta’. Laž je praktički jedino Pauletićevo sredstvo komuniciranja s okolinom, pa je posegnuo za njom i u ovoj tužbi. Uopće nije neobično što se, kao potvrđeni lažov, pokušao etablirati u politici. Tamo mu je mjesto i šteta što nije uspio.
Pišući o moralnome svinjcu kakvoga kreiraju ‘novinari’ i ‘urednici’ poput Roberta Pauletića, pokušavao sam štititi profesiju kojoj pripadam od najgore vrste zloupotreba. Društvo okupljeno u nekadašnjem ST-u, pod Pauletićevom uredničkom komandom, željelo je kreirati stav kako je normalno lagati u novinama, kako je normalno da se novine stave u službu najbrutalnije ratne propagande, kako je normalno da se izmišljotine i insinuacije plasiraju kao rezultati ‘novinarskih otkrića’, i to po cijenu da žrtve tih laži dožive najgoru sudbinu – da budu ubijene, ili premlaćene, ili istjerane s posla, ili istjerane iz stana, ili istjerane iz Hrvatske. Danas, nemaju ni riječi žaljenja zbog onoga što su činili, nego – naprotiv – iznošenje istine o tome nazivaju podmetanjima ‘ljevičara’, ‘Jugoslavena’, ‘komunista’ i sl. To je moralna svinjarija o kojoj sam pisao, nastojeći zaštititi zadnje ostatke digniteta svoje struke, i ne smatram da sam time povrijedio ugled i čast tužitelja. Napokon, ne možete povrijediti čast nekome tko je nema.
Na kraju želim nešto dodati o stilskim figurama i metaforama koje koristim u svome tekstu, budući da su one predmet tužbe. Kada za nekoga, u jasnom satiričnom kontekstu, pritom još u žanrovskom podražavanju basne, napišete da je ‘svinjče’, čitaoci neće pomisliti kako od njega mogu napraviti zimnicu, jer je nedvosmisleno riječ o metafori. Ali ako za nekoga, kao što je to činio Robert Pauletić, 1991. godine napišete da je ‘četnik’, ‘kosovac’, ‘pripadnik pete kolone’, ‘suradnik okupatora’ ili slično – a ovaj to nije – mnogi će čitaoci osjetiti potrebu da ga zatuku. To je razlika između slikovito iznesenih istina i na pseudodokumentarni način plasiranih laži. To je razlika između kritike i harange. Metafora, upravo zbog toga što je očigledno izmaštana, može upućivati na istinu, a lažirana ‘faktografija’ je uvijek i isključivo laž. U Pauletićevom slučaju, laž koja priprema teren za zločin.
