Analizirajući pozadinu blagih nepravomoćnih kazni Branimiru Glavašu i ostalima za otmicu, mučenje i likvidaciju najmanje sedam nedužnih srpskih civila u Osijeku 1991. godine, Novosti su utvrdile da se brojne olakotne okolnosti temelje na lažima počinitelja, slabašnom doprinosu Domovinskom ratu u pojedinim slučajevima i potpunom izostanku kajanja za strašne zločine u kojima su sudjelovali. Branimir Glavaš dobio je sedam godina, Gordana Getoš Magdić četiri godine, a Dino Kontić i Zdravko Dragić po tri godine zatvora. Tijekom izricanja presude, sudac Županijskog suda u Zagrebu Dražen Kevrić posebno je u odmjeravanju kazne uzeo u obzir njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu i činjenicu da su nekažnjavani u civilnom životu. Kada se, međutim, analizira sadržaj sudskih spisa iz prijašnjih poništenih postupaka, koji je ostao validan i u zadnjoj presudi, nameće se dojam da su olakotne okolnosti mogle komotno biti uvrštene u pasus s otegotnima.
U prvom iskazu policiji Gordana Getoš Magdić 2006. godine priznala je da je zapovijedala tajnim vodom smrti, koji je po Osijeku otimao srpske civile, mučio ih i ubijao, sve po naredbi Glavaša i njegovog sekundanta. No ubrzo je povukla iskaz tvrdeći da je takvo svjedočenje policija od nje iznudila putem fizičkog zlostavljanja, ucjena i prijetnji. U novoj verziji događaja, koje se drži do danas, govorila je da zapravo nije imala veze s navedenom postrojbom, već da je povremeno kuhala kavu Glavašu, a pretežito radila humanitarne poslove s izbjeglicama. Zadnjih 17 godina Getoš Magdić laže. To je u nedavnom izricanju presude primijetio i sudac Kevrić. Samo, on je tu njenu laž takoreći uzeo u obzir kao olakotnu okolnost. "Bez obzira što je poricala (...) iskaz u policiji, ipak je tim iskazom doprinijela da se utvrde sve okolnosti i rasvijetle događaji", rekao je Kevrić. Gledajući samo sudjelovanje u ratu kao olakotnu okolnost za Getoš Magdić, imamo posla s popriličnom dilemom: ako se nju pita, ona je bila humanitarka koja kuha kave, odnosno nema naročite veze s ratom. Ako je vjerovati sudu, ona je imala istaknutu ulogu u lancu ubijanja nedužnih ljudskih bića. Domovinski rat, koji je, valja ponoviti, doprinio kazni od četiri godine za Getoš Magdić, u stvarnosti se tako može svesti na konzumaciju različitih tekućina – ispijanje kave ili akumulatorske kiseline. Nema trećeg izbora. Lažući u svim sudskim postupcima, Getoš Magdić do danas nije iskazala kajanje za svoja djela, pa je i u tom kontekstu "svrha kažnjavanja" od četiri godine zatvora posebno "pravedna".
Sličan ratni put vrednovan je i Zdravku Dragiću, koji je dobio nešto manju kaznu od tri godine. "Dragić se isto tako uključio u obranu RH te je svojim iskazom u policiji doprinio kako neposrednom utvrđivanju i osvjetljavanju okolnosti, ali i posredno potvrdio iskaz Getoš Magdić, i smatramo da se kaznom zatvora od tri godine može postići svrha kažnjavanja u odnosu na njega", poručio je sudac Kevrić. No u ovom dijelu obrazloženja presude sudac nije napomenuo da se i Dragić ubrzo odrekao spomenutog iskaza. U njemu je, inače, priznao da je sudjelovao u odvođenju troje civila iz njihovih kuća i da je pucao u Radoslava Ratkovića, koji je na koncu preživio. Od tada je, kao i Getoš Magdić, sve poricao i tvrdio da mu je policija 2006. isljednički diktirala takav zapisnik. Dragić je kao ucjenjivača naveo policajca koji ga je ispitivao, inače svog rođaka. Prema Dragićevoj naknadnoj verziji priče, taj mu je policajac rekao da zna za neke njegove ranije nezakonite radnje za koje bi mogao dobiti 15 godina zatvora. Ako bude lagao i tvrdio da je bio u Glavaševoj skupini ubojica, "mogao bi u najgorem slučaju dobiti kaznu zatvora od dvije ili tri godine". S obzirom na svježu presudu Županijskog suda u Zagrebu, Dragićev rođak iz MUP-a imao je proročansko viđenje situacije. Dragić se, doduše, domogao trogodišnje kazne nakon što je, potpuno suprotno rođakovim naputcima, desetljeće i pol lagao da nije bio u Glavaševoj postrojbi. Slijedimo li nametnutu logiku, njegov ratni put još je snažniji argument za ublažavanje robije.
Sud je, naime, dobio službenu evidenciju prema kojoj je u Domovinskom ratu bio ukupno dva i pol mjeseca, od 5. rujna do 27. studenog 1991. godine, i to kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a. Na potonji datum priključio se Glavaševoj postrojbi koja je, piše u neslužbenoj presudi, ubijala po Osijeku. No njegov budući jednomjesečni staž u tom vodu iz nepoznatog razloga nije evidentiran u registru HV-a, zbog čega je kasnije imao problema s dobivanjem braniteljske mirovine. Dragić je, doduše, nakon promijenjenog iskaza tvrdio da je tih mjesec dana bio negdje drugdje, svakako ne blizu potiljaka civila na obali Drave. Nakon toga se ubrzo skinuo iz uniforme. Jednostavnom računicom, nameće se zaključak da je trećinu rata proveo u otimanju, pritvaranju i nestanku srpskih civila. Dvije trećine, koliko je boravio u pričuvi MUP-a, uzete su mu kao argument za umanjivanje kazne. Plus iskaz kojeg se odmah odrekao i 17 godina lagao bez trunke kajanja.
Četvrti osuđenik Dino Kontić barem je bio dosljedan. On se od prvoga dana držao scenarija da nije bio ni u kakvom tajnom vodu smrti. Sud je, međutim, utvrdio da to nije istina i da je upravo on dovezao Dragića na likvidaciju Ratkovića. Njegov krimen je utoliko manji. Barem po kraćem obrazloženju suca Kevrića, sud nije uspio utvrditi da je imao veću ulogu od jedne vožnje (neuspješnog) ubojice. Ako je tako, nije doduše jasno zašto je dobio istu kaznu kao i suvozač Dragić, koji je prema nepravomoćnoj presudi priveo najmanje troje ljudi i pucao u jednog, s time da su svi završili u Dravi. Tko zna, da je na početku priznao zločin i onda kasnije sve negirao – pod obrazloženjem da je prvi iskaz bio plod policijskog nasilja – možda bi dobio kredit za još manju kaznu.
Tu je i Branimir Glavaš, koji je prema prvostupanjskoj presudi ostao glavni nalogodavac likvidacija. Sud je u njegovom slučaju posebno naglasio enorman doprinos obrani Osijeka kao argument za blažu sedmogodišnju kaznu. Čovjeku koji je prema presudi nižeg stupnja imao najveću odgovornost za ubojstva dodan je tako najveći olakotni popust. Situacija bi se mogla gledati i na potpuno drugačiji način, suprotno logici nepravomoćne presude. Da zbog svoje pozicije nije imao velik doprinos u obrani Osijeka, posve je sigurno da ne bi mogao naređivati likvidacije civila. Tako bi olakotna odjednom mutirala u posebno otegotnu okolnost. No sud je odlučio ići drugim putem. Kao i u slučaju druge olakotne okolnosti za Glavaša: činjenice da od 2009. i prve (poništene) presude do danas nije bio kažnjavan. I ovdje je izostao kontekst koji se čini dosta važan za meritum suđenja. Gotovo iste sekunde kad je 2009. prvi put osuđen za navedena kaznena djela, Glavaš je pobjegao u BiH, jasno pokazujući što misli o sudbenoj vlasti RH. To je bio samo početak.
U listopadu 2012. Glavašev HDSSB održao je konferenciju za novinare na kojoj su otkrili adresu Krunoslava Fehira, najzaslužnijeg za otkrivanje cijele priče o zločinima u Osijeku i Glavaševoj odgovornosti. Fehir, koji je godinama živio u Istri nakon što je MUP procijenio da mu je u matičnom Osijeku ugrožen život, taj je potez vidio kao pokušaj Glavaša da ga zastraši i da odustane od iskaza, na što on nikada nije pristao. Iste, 2012. godine, Inicijativa mladih za ljudska prava kazneno je prijavila Glavaša zato što je na službenoj stranici objavio ime i prezime te fotografiju "zaštićenog svjedoka 06". Sudeći po informacijama kojima raspolažemo, ali i po svježoj presudi prema kojoj je Glavaš nekažnjavana osoba, spomenuta kaznena prijava nikada nije dobila pravorijek. Njegov stari suborac, a danas ljuti neprijatelj Vladimir Šeks, koji je na prvom suđenju lagao u njegovu korist, prije dva tjedna prijavio je Glavaša policiji zbog prijetnje smrću. Znamo li za te primjere i još stotine sličnih u kojima su od 2009. Glavaša optuživali za opstrukciju suđenja, onda se njegova "nekažnjivost" kao nametnuta olakotna okolnost za smanjenu kaznu može gledati kao, najblaže rečeno, cinična nepristojnost.
Cijelu priču možda najbolje ilustrira nedavno izricanje nepravomoćne presude. Dok je sudac Kevrić čitao razloge za Glavaševu kaznu, on je prtljao po mobitelu. Pisao je nekom poruke, kao što je krajem 1991. na ceduljice ispisivao imena ljudi za odstrel koje je sudac nabrajao u tom trenutku. "Nabijem vas na kurac!" prekinuo je suca Kverića nervozni Glavaš u čitanju presude, ublažene zbog njegovog uzornog ponašanja u ratu i miru. Ispostavilo se tako da je hrvatsko pravosuđe prihvatilo Glavaševu sugestiju i dobrovoljno raširilo butine.
