Više od osam stotina građana lani se javilo udruzi Mobing koja pruža besplatnu pravnu i psihološku pomoć građanima koji prijavljuju da trpe mobing na radnom mjestu. Kako se navodi u nedavno objavljenom Izvješću pučke pravobraniteljice za 2024. godinu, u 2023. udruzi se obratilo 678 prijavitelja, a lani ih je bilo 832, odnosno 22,7 posto više.

U izvješću se ističe da u Hrvatskoj ne postoji adekvatan zakonski okvir o zabrani zlostavljanja na radnom mjestu, pa u slučajevima povrede dostojanstva radnica ili radnik i dalje u dugom sudskom postupku u pravilu ne ostvaruju odgovarajuću naknadu nematerijalne štete, što mnoge demotivira u traženju sudske zaštite. Zbog toga brojne radnice i radnici nastavljaju trpjeti zlostavljanje, završavaju na dugotrajnom bolovanju ili prekidaju radni odnos i traže novi posao, što često ima značajne posljedice po njihovo zdravlje, ali i ekonomske (ne)mogućnosti.

Posljednje izmjene Zakona o radu (ZOR), na što ukazuje pučka pravobraniteljica, a pokazuju i podaci sindikata i udruge Mobing, nisu riješile problem nepovjerenja u osobe koje su ovlaštene zaprimati pritužbe za zaštitu dostojanstva radnika, jer ih i dalje u pravilu imenuje poslodavac. Inspektori rada Državnog inspektorata u 2024. godini izrekli su 13 usmenih rješenja kojima su poslodavcima naredili da imenuju vanjskog i nezavisnog suradnika kao osobu ovlaštenu za primanje i rješavanje pritužbi za zaštitu dostojanstva radnika. Iz Ureda pučke pravobraniteljice nove izmjene i dopune ZOR-a planirane za 2026. godinu vide kao priliku da se u zakon uključe i odredbe za kvalitetniju i obuhvatniju zaštitu dostojanstva radnika od uznemiravanja na radu.

Najčešći oblici seksualnog uznemiravanja, kao što su šale sa seksualnim aluzijama, neprimjereni komentari i usputni dodiri, do te su mjere normalizirani da je čak 37,1 posto ispitanih smatralo da uznemiravanje koje su doživjeli nije bilo "dovoljno ozbiljno"

Posebno je problematično seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, kojim se od 2012. godine bavi Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji je također krajem marta objavio izvješće o radu za lanjsku godinu. Pravobraniteljica je tijekom izvještajnog razdoblja zaprimila 549 pritužbi temeljem svih diskriminacijskih osnova iz Zakona o ravnopravnosti spolova, od čega je iz područja rada i zapošljavanja bilo 124 pritužbi (u odnosu na 118 u 2023. godini), od kojih se 29 posto odnosilo na spolno uznemiravanje.

U izvješću se ističe kako je i dalje izuzetno malen broj stvarno procesuiranih slučajeva, odnosno optuženih i pravomoćno osuđenih počinitelja na godišnjoj razini za kazneno djelo spolnog uznemiravanja (procesuira se svega nekoliko slučajeva godišnje), dok istovremeno iz godine u godinu raste broj prijava. Naglašava se i da poslodavci i dalje nisu svjesni (ili ne žele biti svjesni) svojih obveza te izbjegavaju podnijeti kaznene prijave ili izbjegavaju paralelno procesuirati radnopravni aspekt povrede pozivajući se na činjenicu da je podnesena kaznena prijava.

Pravobraniteljica ističe kako kaznena prijava podnesena Državnom odvjetništvu ne isključuje odgovornost poslodavca da odmah po zaprimanju prijave utvrdi relevantne činjenice sukladno svojim internim aktima, zaštiti žrtvu i provede disciplinski ili stegovni postupak protiv počinitelja zbog težih ili lakših povreda obveza iz radnog odnosa, i to neovisno o tijeku i ishodu kaznenog postupka.

Pravosudne procedure, kao i one za zaštitu dostojanstva radnika, u implementaciji još uvijek kaskaju za tim zahtjevima, iako se u izvješću navodi i da je lani nastavljen rad na normiranju ove materije kroz interne propise brojnih institucija, tvrtki i organizacija. Naime, neke nisu ni imale propisane postupke za zaštitu dostojanstva radnika i disciplinsko kažnjavanje počinitelja u slučaju spolnog uznemiravanja.

Na isti trag kao i izvještaji pučke pravobraniteljice i pravobraniteljice za ravnopravnost spolova vodi nas krajem lanjske godine objavljena studija "Seksualno uznemiravanje na radnom mjestu u Hrvatskoj" autorica Jelene Ostojić, Petre Rodik i Dijane Šobote. Istraživanje je uključivalo anketu s 1.060 sugovornica, intervjue s devet osoba koje su doživjele tu vrstu uznemiravanja i fokus-grupu sa sedam stručnjaka koji su doprinijeli formulaciji preporuka kojima je istraživanje rezultiralo.

Rezultati tog istraživanja pokazali su da 60 posto ispitanih smatra da je u Hrvatskoj seksualno uznemiravanje na radnom mjestu česta pojava. Posebno je zabrinjavajuće da čak 44,7 posto anketiranih koji su doživjeli seksualno uznemiravanje najčešće na njega nisu ni na koji način reagirali. Polovica anketiranih koji su doživjeli seksualno uznemiravanje a nisu reagirali naveli su da se u vezi s tim ništa ne može učiniti.

Polovica anketiranih nije bila svjesna činjenice da poslodavac ima propise i procedure koje bi trebao provesti u slučajevima seksualnog uznemiravanja. U 56,1 posto prijavljenih slučajeva nije došlo ni do kakvih sankcija. Samo u 26,6 posto prijavljenih slučajeva seksualno uznemiravanje je prestalo, dok se u 14 posto slučajeva situacija čak pogoršala kao posljedica prijave.

Najčešći oblici seksualnog uznemiravanja, kao što su šale sa seksualnim aluzijama, neprimjereni komentari i usputni dodiri, do te su mjere normalizirani da je čak 37,1 posto ispitanih smatralo da uznemiravanje koje su doživjeli nije bilo "dovoljno ozbiljno". Nepovjerenje u podršku sustava i nepoznavanje procesa koji bi osobi koja trpi seksualno uznemiravanje mogli pomoći bitni su aspekti perpetuiranja problema, a sudionici istraživanja identificirali su kao problem i neosviještenost samog poslodavca, ali i pristranost osoba za zaštitu dostojanstva radnika.

Preporuke proizašle iz istraživanja usmjerene su na više razina, od nacionalne i zakonodavne do razine djelovanja poslodavaca i sindikata, a posebno je naglašeno djelovanje na prevenciji kroz jačanje edukacije i uloge sindikata. Na toj je razini izrazito važno i ugrađivanje preventivnih mjera i odredaba za postupanje s pritužbama zbog seksualnog uznemiravanja u kolektivne ugovore. Istaknuta je i potreba pravnog obvezivanja poslodavaca da usvoje proaktivne mjere za sprečavanje seksualnog uznemiravanja, razviju interne propise u pogledu seksualnog uznemiravanja i osiguravaju informiranost radnica i radnika o internim politikama u tom području.

Dok se te mjere ne počnu provoditi, ostat ćemo na praksi u kojoj se sve svodi na sporo dostižnu i krnju penalizaciju počinitelja na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije koji propisuje samo nisku novčanu kaznu za uznemiravanje na radnom mjestu. Put do realizacije politike "nulte tolerancije prema bilo kojem obliku uznemiravanja na radnom mjestu" jest dugačak, ali ne može se reći da nije dobrano iscrtan.