Foto-priručnik "Krajobrazi sjećanja na Domovinski rat" kulturologa Vjerana Pavlakovića nastao je u suradnji i na poticaj Inicijative mladih za ljudska prava kako bi se produbila znanja o politici sjećanja na ratove devedesetih u Hrvatskoj, a u njemu je autorski naglasak na gradnji spomenika i spomeničkoj memorijalizaciji.
Hajdemo se zapitati analogno pogovoru: kako mjesta sjećanja utječu na formiranje (nacionalnog) identiteta u ovom slučaju? U kojoj su mjeri registrirani spomenici etički prijeporni, posebno oni koji ističu ustaški pozdrav "Za dom spremni", odnosno etnički isključivi? Ispunjavaju li takvi kriterije učinkovite memorijalizacije?
To je prilično složeno pitanje, jer je lakše razumjeti kako vlade, države, organizacije i druge institucije stvaraju spomenike i druge vrste spomen-prostora, ali je teško izmjeriti recepciju među građanima koji ih pasivno promatraju. Svakako da spomenici doprinose kolektivnom identitetu onih skupina koje aktivno sudjeluju u komemorativnim praksama na mjestima sjećanja, ali utjecaj na širu populaciju nije jasan, iako možemo pretpostaviti da doprinose cjelokupnom simboličkom mozaiku svakodnevnog nacionalizma uz zastave, nazive ulica, praznika, političkog diskursa, popularne kulture i dr. Zapravo, moje iskustvo je da je većina spomenika nevidljiva za većinu ljudi, osim ako ne uključuje kontroverznu osobu, simbol ili tekst. Mislim da je upravo ta ravnodušnost prema spomenicima razlog zašto, između ostalog, dolazi do eksplozije murala vezanih uz Domovinski rat, jer su vizualno dinamičniji i među ostalim čimbenicima mogu lakše "govoriti" mlađoj generaciji. Ipak, smatram da je važno osigurati da javni prostor odražava vrijednosti otvorenog, tolerantnog, demokratskog društva, a ne onog koje je ispunjeno govorom mržnje, isključivanjem i povijesnim mitovima i manipulacijama.
Podvlačite da su se hrvatske memorijalne prakse dosad, nažalost, odvijale s malo ili bez ikakve javne rasprave o tome koji će se spomen-objekti graditi u lokalnim zajednicama, što je dovelo do stvaranja mjesta sjećanja koja ne potiču raspravu, nego nameću hegemonijski nacionalistički narativ koji odražava ideološki profil političke klase koja je na vlasti otkako je rat završio. Čini se da HDZ, koji vlada većinu vremena, dijelom i to održava na vlasti?
Idealno bi bilo kada bi se javni prostori koncipirali prema inkluzivnom dijalogu s građanima koji ondje žive i raznim stručnjacima – urbanistima, umjetnicima, povjesničarima – u koordinaciji s političkim čelnicima, no analiza hrvatske kulture sjećanja pokazuje da je većina spomenika rezultat odluke političara odozgo. Budući da je HDZ bio na vlasti veći dio u proteklih trideset godina, ne čudi da je njihov narativ o Domovinskom ratu definirao vrstu mjesta sjećanja koja perpetuiraju i repliciraju taj narativ. Naravno, postoje iznimke i mislim da se proces izgradnje spomenika s vremenom mijenjao, uključujući i podizanje nekih kreativnih spomenika i spomen-obilježja koji prepoznaju srpske civilne žrtve. Naravno, puno mjesta srpskih civilnih žrtava ostalo je neprepoznato, poput Siska, Gospića, Paulin Dvora, Vukovara i Sljemena gdje su ubijene Aleksandra Zec i njezina majka, što ukazuje na to da selektivno sjećanje na prošlost nije samo o navodnom "očuvanju digniteta" Domovinskog rata, nego da se pritom štite oni političari čije se karijere temelje na mitovima o tom ratu.
Najveći broj spomenika koje spominjete u tekstu, a obuhvaćeni su istraživanjima u Hrvatskoj, odnosno njih 924 ili preko 75 posto posvećeno je isključivo vojnicima, 250 je posvećeno i vojnicima i civilima, dok je samo 38 posvećeno isključivo civilnim žrtvama. Osim što ta činjenica govori o militarizaciji društva, ona i diskriminira život ne-ratnika.
Iako cjelokupni diskurs Domovinskog rata naglašava brutalnost Miloševićeva režima ili formulaciju "srpska agresija" prema nedužnom hrvatskom narodu i civilnom stanovništvu, u memorijalnom, komemorativnom, pa i pravnom smislu naglasak je na vojnim operacijama i stradalim vojnicima. Hrvatska nije jedinstvena u takvoj memorijalnoj politici, ali treba se više potruditi prepoznati ne samo stradanje civila, već i rad mirovnih aktivista, kao i obilježavanja mirovnih inicijativa koje se suprotstavljaju militarizaciji društva koja glorificira rat kao rješenje za političke krize.
Reklo bi se da smo se kao društvo dodatno militarizirali od 1990-ih. Kako gledate na muralizaciju rat(ova), pri čemu zidovi ili javne površine, oku svima dostupne, besramno trpe slavljenje ratnih zločinaca širom bivše države?
Mislim da je, osim nastavka lociranja, mapiranja i analize memorijalnih mjesta sjećanja na ratove 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji u komparativnom smislu, potrebno istraživati aktualnu muralizaciju rata, jer mi se čini da to ima mnogo veći utjecaj među mladima koji će u budućnosti donositi važne političke odluke. Vjerujem da među uličnim umjetnicima i muralistima u Hrvatskoj postoji nevjerojatan potencijal i kreativnost, ali mislim da zidove treba iskoristiti za slanje poruka budućeg potencijala, a ne biti beskrajno zaglavljen u nasilnoj prošlosti.
Ustanovili ste i da dominantan narativ memorijalnih praksi prikazuje Domovinski rat isključivo kao legitimnu, obrambenu borbu hrvatske nacije protiv srpske agresije, a često ignorira npr. zločine koje su počinile hrvatske snage i nameće kolektivnu krivnju Srbima. Što učiniti da bi se to ispravilo?
U spomeničkoj baštini svakako postoji jednostran narativ, ali to nije specifičnost Hrvatske. Podsjetimo, za vrijeme socijalističke Jugoslavije oni na "krivoj strani" ne samo da nisu imali spomenike nego su im grobovi često bili uništeni, iako znamo da ima slučajeva kad su partizani ubijali civile i vojnike koji nisu počinili ratne zločine. Ta potisnuta trauma je trajala 40 godina, eksplodirala je u 1990-ima i hrani revizionizam kakav i danas vidimo. Stoga ne bismo smjeli ponavljati pogrešnu kulturu sjećanja, već tražiti komemorativnu kulturu koja je pluralistička, koja uključuje širok spektar društvenih i političkih aktera uključenih u dijalog, te imati empatiju prema žrtvama na svim stranama, izbjegavajući glorificiranje nasilja i rata. Te bi inicijative trebale dolaziti odozgo, uz simbolične geste kao što su komemoracije u Kninu i Varivodama 2020. godine i novi spomenik u Gruborima, te se nastaviti dalje na lokalnoj razini uz podršku vjerskih vođa, intelektualaca, medija i obrazovnog sustava. Ne mislim da je izgradnja više spomenika nužno rješenje, ali osim osiguravanja da javni prostor bude oslobođen govora mržnje i diskriminirajućih poruka, potrebno je stalno raditi na edukaciji mladih, učenju o najboljim praksama o postkonfliktnoj memorijalizaciji iz cijelog svijeta i poticanju prekogranične razmjene sa susjednim zemljama kako bi se uklonile predrasude.
