Kako je došlo do ideje o izložbi ‘Kultura sjećanja i Španjolski građanski rat’ koja je otvorena u Kampusu riječkog sveučilišta, što sve sadrži i kakve su njezine poruke?
Nekoliko godina nakon što su se fakulteti Sveučilišta u Rijeci preselili u Kampus, odnosno prostore bivše vojarne na Trsatu, saznao sam da je ta vojarna nosila ime ‘Kasarna / Vojarna španjolskih dobrovoljaca’. S obzirom na to da se bavim Španjolskim građanskim ratom, ocijenio sam da je ovo prilično zanimljiv detalj i pokušao potvrditi da je u njoj bio postavljen spomenik Španjolskom građanskom ratu. Svi kazivači, lokalni novinari, bivši vojnici koji su tamo služili, pripadnici Saveza antifašističkih boraca, imali su tek nejasna sjećanja da je tamo bio neki spomenik, ali nitko nije znao točno kakav. Slučajno sam naletio na kutiju fotografija iz zbirke bivšeg španjolskog dobrovoljca Čede Kapora u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu i prepoznao današnju zgradu Akademije primijenjenih umjetnosti u pozadini fotografije na kojoj je bilo otkrivanje spomenika 1977. godine. S jedne strane postamenta spomenika pisalo je ‘No pasarán’, a na drugoj ‘Neće proći’. Nisam uspio shvatiti što se dogodilo s tim spomenikom nakon što je JNA napustila vojarnu krajem 1991., ali otkriće tog nekadašnjeg spomenika koji je bio postavljen stotinjak metara od mog kabineta na Fakultetu humanističkih i društvenih nauka potaknulo me da razmišljam o Kampusu kao važnom mjestu sjećanja vezanom uz moj raniji rad o Hrvatskoj i Španjolskom građanskom ratu. Inicijativa za izložbu razvila se iz razgovora s kolegama iz Europskog opservatorija za sjećanje (EUROM, European Observatory for Memory), organizacije sa sjedištem na Sveučilištu u Barceloni koja se bavi kulturom sjećanja u cijeloj Europi. Budući da su znali za moj rad u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, zanimalo ih je kako organizirati nešto što se tiče sjećanja na Španjolski građanski rat u Hrvatskoj i drugim ex-YU državama.
Određene skupine i pojedinci žele politički instrumentalizirati bilo kakav otvoreni dijalog o prošlosti pa su, nažalost, napori poput obnove broda ‘Galeb’ ili umjetničke intervencije u Rijeci s petokrakom izvučeni iz konteksta
Kad sam na radionici održanoj u Guernici upoznao dvoje kustosa iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, Ivu Mileusnića i Vanu Gović, znao sam da imam tim koji bi mi mogao profesionalno pomoći s izložbom. Financiranje izložbe je došlo od projekata Rijeka 2020 i ‘Krajobrazi sjećanja / Memoryscapes’, dok je u njezinom nastanku sudjelovao i dio mojih studenata koji su istraživali po lokalnim arhivima, muzejima i knjižnicama. U lipnju prošle godine organizirao sam i međunarodnu konferenciju na istu temu na Sveučilištu u Rijeci, a mnogi sudionici priložili su materijale koji se također mogu naći na izložbi. Mislim da postoji prilično veliko zanimanje za Španjolski građanski rat kroz djela pisaca, umjetnika i intelektualaca, ali većina ljudi zapravo jako malo zna o dobrovoljcima iz Hrvatske i drugih država bivše Jugoslavije koji su se borili za obranu demokratski izabrane vlade od fašizma u Španjolskoj. Cilj izložbe bio je smjestiti Hrvatsku u međunarodni kontekst ideoloških sukoba 1930-ih, kao i razmišljanje o nasljeđu ratova 20. stoljeća i kako oni i dalje utječu na politiku cijele Europe.
Kampusi kao otvorena mjesta
Izložba je nastala u sklopu Sveučilišnog kampusa na Trsatu, kao dijela programskog pravca ‘27 susjedstava’ Europske prijestolnice kulture (EPK) u Rijeci 2020. Koji su sadržaji koje nudi Kampus?
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sam studirao na Sveučilištu Arizona i Sveučilištu Washington, sveučilišni kampusi bili su otvorena mjesta koja su privlačila sve građane koji su dolazili na predavanja, konferencije, izložbe i sportske događaje. U Rijeci još uvijek postoji osjećaj da je Kampus na Trsatu zatvoreno okruženje samo za studente i profesore. Ovaj program u sklopu EPK-a želi otvoriti sveučilište susjedstvu i cijeloj Rijeci, potičući javnost da surađuje sa znanstvenicima i sudjeluje u događajima namijenjenima svima. Jedan od panela izložbe govori o transformaciji ove vojarne, mjesta obično zatvorenog za javnost, u sveučilišni kampus koji je otvoren i koji potiče dijalog i međunarodnu suradnju, vrijednosti za koje su se borili antifašisti u Španjolskom građanskom ratu.
Koliko je odjeka imala lanjska konferencija na tu temu i je li bilo nekih reakcija u Španjolskoj s obzirom na nju i na partnere, od kojih je jedan bio Sveučilište u Barceloni?
Konferencija je izazvala priličan interes, posebno među povjesničarima i studentima. Mnogi su se iznenadili da je od 1.900 volontera iz Jugoslavije oko 800 došlo iz područja današnje Hrvatske. Mnogi od njih su radili u inozemstvu, u Francuskoj, Belgiji, SAD-u, Kanadi… ili su bili u egzilu u Sovjetskom Savezu, ali nekoliko stotina je došlo izravno iz Hrvatske, premda je jugoslavenska policija spriječila da još veći broj njih dođe do Španjolske. Iako je Komunistička partija Jugoslavije organizirala većinu dobrovoljaca, nisu svi bili komunisti, uključujući velike grupe sveučilišnih studenata, koji su krenuli u borbu protiv Franca zbog svog idealističkog antifašizma. Španjolska ambasada u Zagrebu bila je već ranije upoznata s mojim radom, kao i s konferencijom i izložbom, ali s obzirom na to da je Španjolska imala izbore prošle godine i da su mnoga povijesna pitanja bila dio aktualnih političkih rasprava, od statusa Katalonije i uklanjanja tijela diktatora Franca iz Doline palih, zaključili su da je bolje ne biti uključen zbog nesigurne političke situacije u zemlji. Ipak, surađivao sam s povjesničarima iz Bilbaa, Madrida i drugih španjolskih gradova, pri čemu se EUROM iz Barcelone fokusira na kulturu sjećanja, a izložba je dijelom omogućena velikodušnom uporabom materijala iz knjižnice Centra za učenje i istraživanje resursa (CRAI, Learning and Research Resources Centre). Oni imaju impresivnu arhivu materijala povezanog s građanskim ratom koji se nalazi u replici španjolskog paviljona sa Svjetske izložbe u Parizu 1937. godine.
Milanovićeva pobjeda je pozitivna za Hrvatsku. On ne treba trošiti energiju na provociranje desnice stvarima poput povrata Titove biste na Pantovčak, ali definitivno bi trebao sudjelovati u komemorativnim praksama koje promiču demokratsku i tolerantnu paradigmu sjećanja
Koliko je u današnjoj Hrvatskoj prisutna priča i sjećanje na španske borce i je li im u očima vladajućih otežavajuća okolnost to što su se kasnije uključili u NOB?
Mislim da se Španjolski građanski rat nalazi na marginama kolektivnog sjećanja u Hrvatskoj. Odnos s partizanskim i antifašističkim nasljeđem je drastično narušen od devedesetih godina, a sjećanje na ‘naše Špance’ izbrisano je pod sustavnim nacionalističkim revizionizmom. Iako su dobrovoljci iz Hrvatske svoje jedinice u Španjolskoj imenovali po povijesnim ličnostima poput Stjepana Radića i Matije Gupca, imali su snažan internacionalistički svjetonazor i borili su se zajedno s drugim jugoslavenskim dobrovoljcima bez obzira na to odakle su došli. Taj je položaj, s nacionalnom sviješću, ali u borbi za vrijednosti koje nadilaze uske etničke interese, bio razlog zašto je 1941. Tito španjolske veterane poslao u one dijelove okupirane Jugoslavije koji su bili podvrgnuti međuetničkom nasilju. Na primjer, hrvatski dobrovoljac Marko Orešković Krntija poslan je u Liku kako bi dokazao srpskim gerilcima da nisu svi Hrvati ustaše, da antifašistička borba mora biti šira od etničkih identiteta i da treba prekinuti krug nasilja i osvete. Ekskluzivni nacionalistički narativi očito dovode u pitanje internacionalistički aspekt, što je, nažalost, simptom mnogih interpretacija u posljednjih 30 godina u hrvatskoj historiografiji.
Izložba se održava na početku jednogodišnjeg mandata Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. Koliko je EPK dobrodošlo okruženje za podsjećanje na antifašističku prošlost i sadašnjost Rijeke, Kvarnera i Hrvatske i hoće li to biti iskorišteno u umjetničkim projektima?
Jedan od programskih pravaca Rijeke 2020 je ‘Doba moći’ koji nastoji istražiti sve slojeve sjećanja traumatičnog 20. stoljeća, uključujući imperijalizam, fašizam, komunizam, nacionalizam, pa čak i suvremenu dislokaciju moći kroz mreže međunarodnih korporacija. Cilj nije veličanje bilo koje ideologije, već istraživanje i poticanje rasprava o utjecaju tih ideologija u multietničkom i složenom gradu poput Rijeke. Međutim, čini se neizbježnim da određene skupine i pojedinci žele politički instrumentalizirati bilo kakav otvoreni dijalog o prošlosti pa su, nažalost, napori poput obnove broda ‘Galeb’ ili umjetničke intervencije s petokrakom izvučeni iz konteksta. Guranje kontroverznih pitanja pod tepih je ono što rade autoritarni režimi – nadam se da hrvatsko društvo može pokazati da je dovoljno zrelo da sagleda svoju prošlost i da svi otvoreno razmislimo o tome što ona znači danas.
Revizionizam u cijeloj regiji
Po vašem mišljenju, kako će pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima uticati na stavove hrvatske javnosti prema antifašizmu, a onda i u nekoj mjeri i o Španjolskom građanskom ratu?
Mislim da je izborna pobjeda Zorana Milanovića pozitivna stvar za Hrvatsku, pogotovo zato što su pod predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović mnoge važne simboličke antifašističke geste bile ignorirane ili čak prešućene, poput njezinog odbijanja da prisustvuje komemoraciji u Jasenovcu. Milanović ne treba trošiti energiju na provociranje desnice stvarima poput povrata Titove biste na Pantovčak, ali definitivno bi trebao sudjelovati u komemorativnim praksama koje promiču europsku, demokratsku i tolerantnu paradigmu sjećanja.
Kako komentirate podatak iz godišnjeg izvještaja Human Rights Watcha da je Hrvatska po povijesnom revizionizmu u vrhu Europske unije, kao i odluku slovenskog Vrhovnog suda koji je iz procesnih razloga poništio presudu kojom je 1946. osuđen na smrt i pogubljen domobranski general Leon Rupnik?
Nema sumnje da povjesničari uvijek trebaju dovoditi u pitanje i preispitati interpretacije utvrđene prethodnim historiografijama, ali je problematično kad povijesni revizionizam postane politički instrumentaliziran ili kad se povijesne činjenice relativiziraju. Sve države nasljednice Jugoslavije pate od suvišnih viktimizacijskih narativa, uz nedovoljno prihvaćanje odgovornosti za vlastite počinitelje zločina, od Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. Nažalost, revizionizam, poricanje odgovornosti za zločine i opravdanje ekstremnog nacionalizma mogu se naći u cijeloj regiji i oni se hrane jedni drugima. Mislim da bi država trebala poticati otvoreno i objektivno istraživanje svake teme bez tabua, kao i transnacionalna istraživanja, posebno za teme u 20. stoljeću, kad su se sve nacionalne povijesti uplele – tzv. entangled history – u mnogo šire procese koji su prešli granice Hrvatske, Slovenije, Srbije ili bilo koje druge zemlje.
