Jedan od mračnijih zločina devedesetih odvio se 1. srpnja 1991. Pripadnik pričuvnog sastava hrvatske policije Antun Gudelj na kontrolnom punktu postavljenom na cesti od osječkog prigradskog naselja Tenja kalašnjikovom je izrešetao automobil u kojem su bili načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir, potpredsjednik gradskog vijeća Goran Zobundžija, gradski vijećnik Milan Knežević i predsjednik Mjesne zajednice Tenja Mirko Tubić. S trideset ispaljenih metaka Gudelj je prvu trojicu na mjestu ubio, a Tubića teško ranio.
Reih-Kir je pregovorima sa srpskim stanovništvom uporno pokušavao spriječiti sukobe: dok je on načelnik tamošnje policije, inzistirao je, u tom dijelu Hrvatske neće biti rata. On se rasplamsao nakon njegovog ubojstva, za koje mnogi drže odgovornim tadašnjeg sekretara osječkog Sekretarijata za narodnu obranu Branimira Glavaša, više puta osuđenog (još uvijek nepravomoćno) za ratne zločine.
Gotovo trideset i četiri godine kasnije te događaje tematizira film "Mirotvorac", koji će na festivalu dokumentarnih filmova ZagrebDox biti premijerno prikazan u četvrtak, 3. travnja. Redatelj je nagrađivani filmski autor Ivan Ramljak, a zajedno s njim koscenaristi su novinari Drago Hedl, pisac izvanredne i detaljne knjige "Glavaš: kronika jedne destrukcije", i Hrvoje Zovko.
Odakle interes za temu ubojstva Reihl-Kira i kako je projekt nastao?
Moja se obitelj nikada nije bavila politikom, no sa zaoštravanjem situacije u Jugoslaviji počeli smo opsesivno pratiti vijesti, kao i valjda svi u to doba. Već tada sam primijetio Reihl-Kira, kao čovjeka potpuno drugačije energije i retorike u odnosu na sve ostale javne aktere. Sjećam se i trenutka kada je javljeno da je ubijen, otada mi je njegova sudbina ostala prisutna negdje u svijesti.
Prije nekoliko godina počeo sam razmišljati da o njemu snimim igrani film. Bilo mi je nevjerojatno da se snimaju filmovi o ljudima s kriminalnim dosjeima i optužbama za ratne zločine, dok je Reihl-Kir gurnut u stranu. Donekle paralelno su Hedl i Zovko pokrenuli rad na dokumentarnom projektu. Kasnije smo se povezali pa su mi ponudili da budem redatelj. Shvatio sam kako bi to bilo sjajno istraživanje za potencijalni igrani film i prihvatio. Hedl i Zovko su namjeravali raditi klasični dokumentarac sa sugovornicima u talking-heads stilu, no ipak smo se odlučili za autorski pristup. Potom sam se i osobno upustio u vrlo detaljno istraživanje. Razgovarao sam s ukupno tridesetak ljudi i iščitao brojne sudske dokumente i arhivu Slobodana Budaka, odvjetnika Jadranke Reihl-Kir.
Ovo nije vaše prvo djelo temeljeno na arhivskim snimkama i fotografijama te autorskom pristupu u kojem sugovornici nisu i vizualno prisutni, nego nas kroz događaje vode njihovi snimljeni glasovi. Koji su bili specifični izazovi u vezi filma o Reihl-Kiru i bi li klasičniji dokumentarac ipak bio pristupačniji široj publici? Također, odakle potječe korišteni materijal?
Moji prijašnji filmovi "O jednoj mladosti" i "El Shatt – nacrt za utopiju" uglavnom su koristili fotografije. Nisam namjeravao ponovno koristiti taj pristup, no susreo sam se s problemom. Kako napraviti film o čovjeku mrtvom 34 godine, koji je za života snimljen na desetak minuta videomaterijala i nešto fotografija, dok većina ljudi o njemu ponavlja nekoliko sličnih rečenica? Nakon godinu dana istraživanja zaključio sam da temu filma treba proširiti tako da govori o vremenu i prostoru u kojem je Reihl-Kir odigrao izuzetno važnu ulogu, o periodu pripremanja rata u Osijeku i istočnoj Slavoniji. A to je značilo da radimo film i o Branimiru Glavašu.
Sve videosnimke potječu iz arhive Hrvatske radiotelevizije. Velik dio čine sirovi materijali koji nisu emitirani nikada ili su emitirani tek u jako skraćenim verzijama, a koje sam pronašao zahvaljujući upornosti i sreći. Prvih osam minuta dokumentarca najvećim dijelom čine nepoznati razgovori sa svjedocima, napravljeni dva kilometra od mjesta ubojstva neposredno nakon zločina. Film sadrži dio intervjua s jedinim preživjelim od četvorice iz automobila. Taj razgovor s Mirkom Tubićem napravili su Jadranka Reihl-Kir i Budak, a također nikada nije bio objavljen, kao ni fotografije s policijskog uviđaja.
Znatan dio materijala koji čine "Mirotvorca" prvi se put javno pojavljuje. Što se tiče klasičnog pristupa, moje dosadašnje iskustvo je da ne treba podcjenjivati publiku, ona može shvatiti i uživati i u onom umjetničkom, naravno ako je film dobro napravljen. U ovom slučaju ideja je bila da gledatelj kroz korištenje videoarhive bude sasvim uronjen u atmosferu Osijeka i Slavonije 1991. godine i, po Hedlovim riječima, u tome smo uspjeli.
Dvije verzije o ubojstvu
Najveća kontroverza je pitanje je li Reihl-Kirovo ubojstvo bilo samo individualni zločin pomahnitalog Gudelja. Presudna uloga u organizaciji atentata najčešće se pripisuje Glavašu. Supruga ubijenog načelnika policije Jadranka Reihl-Kir tvrdi kako su nalogodavci i tadašnji ministar Gojko Šušak i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. "Mirotvorac" ne donosi jednoznačan sud. Ipak, zaključak ste prepustili Zdravku Pejiću, tadašnjem šefu osječke Službe za zaštitu ustavnog poretka. On smatra da je Glavaš stvorio atmosferu koja je poticala na ubojstvo Reihl-Kira. No, tvrdi da direktne naredbe vjerojatno nije bilo, a ukoliko je postojala, za nju su znali samo Glavaš i Gudelj. Zašto ste povjerenje dali toj interpretaciji i znači li to da puna istina o ubojstvu ostaje tajna?
Bit ću otvoren – tijekom rada na filmu naginjao sam jednoj ili drugoj verziji, no nakon trogodišnjeg istraživanja nisam puno pametniji nego što sam bio na početku. Postoje događaji prije i poslije Reihl-Kirovog ubojstva koji ukazuju na to da je Glavaš najvjerojatnije imao veze s ubojstvom, ali jasnog dokaza nema. A postoje i elementi iz kojih se može zaključiti da je riječ o Gudeljevom impulzivnom činu. Na suđenjima se govorilo kako je čuo da su mu srpski pobunjenici ubili oca, silovali majku i spalili kuću.
Navodno je na dan ubojstva u više navrata o tome pitao Reihl-Kira i Tubića koji su prolazili punktom na koji je bio razmješten, dok su ga oni navodno ignorirali. Ta teza kaže da je Gudelj ubojstva počinio pod utjecajem tih informacija i u atmosferi u kojoj je Reihl-Kir proglašen neprijateljem. Dva nezavisna i Glavašu nesklona izvora su mi rekla kako se tog jutra Gudelj za svoju obitelj neuspješno raspitivao u Reihl-Kirovom uredu. Informacija o sudbini Gudeljeve obitelji nije bila točna – istina je samo da mu je otac odveden, ne i ubijen – no pouzdano je kolala.
Više ljudi s kojima sam razgovarao o Glavašu o njemu misle sve najgore i krive ga za razne zločine, ali ne smatraju da je naredio Reihl-Kirovo ubojstvo. U filmu se pojavljuju samo direktni svjedoci događaja, no pričao sam i s ljudima koji su ubojstvo istraživali, uključujući i moguće nalogodavce. Nekadašnji glavni ravnatelj policije Vladimir Faber istraživao je slučajeve mučenja i ubojstava srpskih civila zbog kojih je Glavaš osuđen. Ispričao mi je da su o slučaju Reihl-Kira razgovarali s preko sto ljudi i detaljno rekonstruirali Glavaševo kretanje, ali da nisu našli dokaz.
On smatra i kako se ovo ubojstvo ne uklapa u obrazac Glavaševih zločina. Također, napad se dogodio u pola dana i u blizini kuća. Za organizirano su smaknuće postojale i povoljnije lokacije. Reihl-Kir nije jedini koji je stradao u vrijeme kada su oružje nosili mnogi koji nisu smjeli. Tubić je još u bolnici dao iskaz o tome da su drugi stražari na punktu Gudelju vikali da ne puca. Možda je dogovor postojao samo s Gudeljem, odnosno možda je ubojstvo svejedno bilo naručeno. Osobno, bliži sam stavu da nije bilo tako, ali nedvosmislen odgovor ne mogu dati.
Mislim da je Reihl-Kir bio žrtva sukoba dviju frakcija HDZ-a, jedne na liniji Tuđman – Manolić – Boljkovac i druge, ekstremističke. Osobno, bliži sam stavu da ubojstvo nije bilo naručeno, ali nedvosmislen odgovor ne mogu dati
Zašto u filmu nema razgovora s Angelinom Ratković, koja je tvrdila da je vidjela Glavaša kako nedugo prije ubojstva pored ceste razmješta policajce, kao ni spomena pisma iseljenika iz Australije koji tvrdi kako mu je Gudelj ispričao da iza napada stoje Šušak, Šeks i Glavaš?
Ratković je, nažalost, preminula prije nego što smo s njom uspjeli razgovarati, no njena je izjava u filmu navedena. Spomenuto pismo sam čitao, no ono je anonimno pa ga, kao i mnogo toga drugog, u film nisam uvrstio jer nisam siguran da je točno. Postoji ogromna šuma stvarnih ili navodnih informacija. Postoje pisma anonimnih policajaca, kao i pisma doušnika, koja iznose različite verzije događaja i inkriminiraju različite ljude. Mnogo toga je i dalje nejasno. Ovaj film ne može sve razmrsiti i morali smo donositi odluke na što se fokusirati.
Koliko su pouzdan izvor izjave s Gudeljevog suđenja, održanog u okviru notorno nepravednog hrvatskog pravosuđa, naročito kada je o zločinima iz rata riječ?
Svjedoci koji tvrde da je Gudelj bio u Reihl-Kirovom uredu isto su ispričali i meni. Naravno, moguće je da lažu. Može se postaviti i pitanje koliko su pouzdani moji sugovornici. Neki možda peru savjest, žele ostaviti drugačiju sliku o sebi ili imaju druge razloge za to što govore. Međutim, neke tvrdnje nam je potvrđivalo više ljudi. Istovremeno sam čuo barem šest različitih interpretacija motiva ubojstva, uključujući i od ljudi koji su bili s Gudeljem na punktu. Neki tvrde da su, kao Srbi, stvarna meta napada bili Reihl-Kirovi suputnici.
S ovolikim vremenskim odmakom teško je otkriti tko govori istinu, a tko se krivo sjeća ili se želi krivo sjećati. Film je mogao biti potpuni rašomon, ali nisam siguran koliko bi to imalo smisla. Važno je istaknuti još nešto. Uložili smo mnogo truda da dođemo do nekih svjedoka, koji su iz straha odbili sudjelovati u filmu. Jedan se čovjek tijekom razgovora tresao. Branimira Glavaša ljudi se i danas boje. Itekako je prisutan strah da bi im se nešto moglo dogoditi ukoliko bi govorili protiv njega. Konačno, napominjem da se s tezama filma slaže i Hedl. Tijekom rada nas smo dvojica o svemu opsežno razgovarali.
Nezavisno od izravne uloge u ubojstvu, film ne ostavlja mjesta sumnji da je Glavaš nastojao ukloniti i huškao na Reihl-Kira, čija je pozicija apsurdna. On je načelnik policije odane HDZ-ovoj vlasti, dok isti HDZ organizira parapoliciju koja ga ruši i doslovce se bavi terorizmom, primjerice miniranjem srpskih lokala?
Glavaš otvoreno laže kada u nedavnim istupima govori kako su on i Reihl-Kir bili u korektnim odnosima. Iz Glavaševog intervjua objavljenog 1992. u knjizi "Slavonska krv" očito je duboko neprijateljstvo. Za Glavaša i ljude oko njega Reihl-Kir je čovjek koji smeta zato što s pobunjenicima razgovora, umjesto da se s njima obračuna oružjem. Sveukupno je Reihl-Kir bio u nemogućoj situaciji.
Zanimljivo je pitanje i zašto je ustrajavao na svojoj funkciji, s obzirom na to da je prema svjedočenjima naslućivao da će biti ubijen. Možda je i ponešto naivno vjerovao u poruke iz Zagreba po kojima rata neće biti. Mislim da je bio žrtva sukoba dviju frakcija HDZ-a, jedne na liniji Tuđman – Manolić – Boljkovac i druge, ekstremističke. Bio je to i sukob obrazovanih profesionalaca iz prošlog sustava s pripadnicima polusvijeta koji su odjednom stekli moć i u novim okolnostima vidjeli i priliku za osobni uspon. U korijenu mnogih zločina bila je pljačka. Napadani Srbi nerijetko su bili oni koji su imali novac ili stanove.
Glavaš i Šeks
Koliko je Glavaš bio nezavisan, a koliko dio Šuškove i Šeksove osovine, te zašto Glavaš i Šeks nisu među sugovornicima?
Prvo pitanje ostaje neodgovoreno. Dio sugovornika kaže kako je Glavaš bio narcisoidna kukavica željna pažnje i novca i kako nije mogao ništa bez masterminda Šeksa koji je vukao konce. Drugi pričaju da je Šeks bio plašljivac koji je u Osijeku pio skriven u skloništu, dok je Glavaš radio što je htio. O Šušku imam još manje informacija.
Što se sudjelovanja u filmu tiče, imali smo dilemu želimo li Glavašu pružiti priliku da iznosi neistine, a neki sugovornici su sudjelovanje uvjetovali njegovim izostankom. Ni Reihl-Kir nema priliku iznijeti svoju stranu priče. Ipak, tijekom nekoliko dana više sam puta uzaludno nazivao Glavaša. Vjerujem da je o filmu bio obaviješten i iz drugih kanala. Sa Šeksom smo razgovarali. Opsežno je objašnjavao kako s ubojstvom nema nikakve veze. No, razlog zašto smo ga izostavili je taj što nam o njegovoj ulozi nitko nije rekao ništa konkretno.
U filmu nema ni Gudelja, kojeg bi bilo važno čuti. Jeste li pokušali doći do njega?
Tek nedavno sam saznao da je zaista pušten prije isteka zatvorske kazne i da je u Tenji. Neizravno sam ga pokušao kontaktirati, ali neuspješno. Žao mi je zbog toga, ali mislim da bi Gudelj do sada, da želi, već ispričao što ima za reći.
Nitko od sugovornika ne misli da je istinita priča u kojoj Šušak i Vukojević po Borovom Selu osobno iz armbrusta ispaljuju granate. Međutim, Nikola Jaman i jedan policijski zapovjednik su mi pričali kako su hrvatske postrojbe u svibnju 1991. zaista ispaljivale granate na Borovo Selo
Mnogo govore i potezi državnih struktura. Gudelju je omogućen bijeg, potom je amnestiran, a u procesu kojim je konačno osuđen mogući se nalogodavci nisu istraživali. No, suđenje se u filmu jedva spominje. Zašto?
Činjenice da je Gudelj poslije ubojstva bio zaštićen i da nalogodavci nisu istraživani idu u prilog teoriji da je napad bio organiziran. Međutim, i o ovome postoje različite priče. Neki tvrde da su njegov bijeg organizirali lokalni ljudi iz Tenje, a ne Glavaš. No, sudski proces je izostavljen najviše zbog toga što se javna priča o Reihl-Kiru svih ovih godina fokusirala upravo na propuste i nepošten odnos države. To jest vrlo važna tema, ali ja sam htio napraviti film o samom Reihl-Kiru, o tome tko je on bio i za što se zalagao. Htio sam vratiti fokus na njega samog. Istina je i da bi sudski proces i borbu s institucijama bilo teško filmski zanimljivo prikazati. To je tema za drugi film.
Nikola Jaman, formalni zapovjednik zloglasne Zaštitne čete, poznate i kao Branimirova osječka bojna, kao i novinar Goran Flauder u dokumentarcu iznose kako je Glavaš i prije izbijanja rata organizirao napade na srpska sela. Jaman zaključuje da u Slavoniji rata ne bi bilo da ga hrvatska strana nije provocirala. U kontekstu dominantne crno-bijele interpretacije povijesti to je vrlo heretička teza?
Takvih provokacija je sigurno bilo. Doduše, nitko od sugovornika ne misli da je istinita priča u kojoj Šušak i Vice Vukojević po Borovom Selu osobno iz armbrusta ispaljuju granate, što je ponavljao tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Međutim, Jaman i jedan policijski zapovjednik su mi pričali kako su hrvatske postrojbe u svibnju 1991. zaista ispaljivale granate na Borovo Selo. Dio političke strukture u Slavoniji je organizirao napade na srpsko stanovništvo s ciljem izazivanja rata i "rješavanja" problema postojanja tamošnjih Srba.
U filmu je slabo zastupljena perspektiva srpskog stanovništva. Tadašnja saborska zastupnica Gordana Ajduković i Tubić pričaju o danu ubojstva. Tu su i snimke iz Sarvaša, koje Srbe dijelom stereotipno prikazuju kako piju povodom Đurđevdana. "Mirotvorac" se doima kao prilično hrvatski film – problematizira odnos proratne i antiratne hrvatske struje, dok su i u njemu Srbi više isključeni objekt?
Iskreno sam htio napraviti film koji bi ponudio pogled s obiju strana barikada pa sam se u jednom momentu obraćao i institucijama srpske manjine za pomoć. Međutim, uspio sam doći samo do sugovornika koji zbog straha nisu htjeli sudjelovati. Možda je stvarno propuštena prilika da se napravi još izbalansiraniji film, ali mislim da je i ova pozicija autorski legitimna i da je film u političkom smislu pošten prema objema stranama.
Gudelj je pušten na slobodu devet mjeseci prije isteka zatvorske kazne. Slobodan čovjek je i Glavaš, unatoč novoj nepravomoćnoj presudi zbog mučenja i ubojstava osječkih Srba, a vraćena su mu i odlikovanja. Zagovornika mira Reihl-Kira se tek "malobrojni sjete 1. srpnja", istaknula je Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava. Što ovo govori o hrvatskoj državi i društvu?
Navedeno govori da smo kao društvo potpuno pogrešno usmjereni. Činjenica da je Glavaš s makar nepravomoćnom presudom za takve zločine na slobodi je sramotna, kao i argumentacija po kojoj je riječ o osobi zaslužnoj za obranu Hrvatske, te prethodno poništavanje presuda ili to što mu je omogućeno da bježi iz zemlje.
Reihl-Kir je u posljednje vrijeme dobio roman Elvisa Bošnjaka "Gdje je nestao Kir", a njegovim je imenom nazvana ulica koja iz Osijeka vodi u Tenju. Film završava snimkama djece iz Osnovne škole Bijelo Brdo u kojoj učenici uče o Reihl-Kiru, ali to je inicijativa jedne profesorice. Reihl-Kirov javni status i dalje je apsolutno neprimjeren u odnosu na ono što je predstavljao. On je osoba kojoj treba graditi spomenike i o kojoj se trebaju snimati filmovi.
