Nagrađivani splitski glumac, dramatičar i scenarist Elvis Bošnjak prošle je godine debitirao i kao prozni pisac i to romanom "Gdje je nestao Kir" u kojem tematizira ubojstvo Josipa Reihl-Kira, načelnika osječke policije i mirotvorca na kojeg je 1. jula 1991. pucano iz zasjede.

Vaš roman "Gdje je nestao Kir" inspiriran je stvarnim događajima. Koliko ste se tražili ili možda preobrazili u tom unutrašnjem svijetu strahova i misli glavnog lika koji između ljubavi i vlastita ubojstva bira ovo drugo?

Da biste pisali roman o heroju koji u vrijeme rata svoju poziciju očisti do ogoljene ljudskosti, morate očistiti vlastitu poziciju. U tom smislu, svoje istine i razloge počeo sam ljuštiti puno prije nego što sam počeo raditi na ovom romanu, a čini mi se da sam njime taj proces zaokružio, barem kad je prošli rat u pitanju. Pisati iz ogoljene ljudskosti vrlo je teško, jer zahtijeva beskompromisnu ljudsku tvrdoglavost i stalno posezanje za metlom. I moja istina bila je kontaminirana brojnim razlozima, koji su često izlazili iz narativa koje je stvarao netko drugi ili iz onih koje sam stvarao sam, htijući da je nešto bilo onako kako sam ja htio da je bilo. S vremenom sam naučio slušati sve strane, eliminirajući one razloge kojima se istina uštimava, kako bi bilo točno onako kako bi neka strana htjela. Ogoljena ljudskost jedina je pozicija iz koje danas želim gledati bilo koji rat, sve ostalo je suvišno. Sve što nadilazi tu ljudskost, sa svim mogućim razlozima, ne prihvaćam. Sve što u ratu nije učinjeno iz ljudskosti, već ima neke druge razloge, neprihvatljivo je.

Kad je u pitanju zločin, ratni zločin, spoznaja da je tvoja strana u stanju pobiti starce, žene, djecu, učiniti sve ono nezamislivo, što smo s gnušanjem pripisivali drugima, zastrašujuća je

U romanu se ističe vrijeme prije događaja i poslije događaja. Josipa Reihl-Kira upoznajemo prije događaja, odnosno ubojstva, a ubojicu poslije događaja. Zašto je za ubojicu važno vrijeme poslije?

Sve vrijeme koje ubojici ostaje, on mora živjeti promijenjen. On tim činom postaje ubojica, i to ostaje do kraja života, to je ono što nosi dalje sa sobom. Neizmjerno težak teret. Zanimalo me kako se taj teret nosi, s kakvom snagom ili slabošću, s kakvom sviješću. Zanimalo me kako savjest reagira kad nema prave svijesti o težini počinjenog zločina. Što uopće može pokrenuti tu savjest, kakvi poticaji? S pojedincem i društvom stvar je ista.

Koliko smo se odmakli ili sazreli od vremena u romanu u kojem je čovjek, kako pišete, višak?

Nažalost, nismo se nimalo odmakli. Vidimo i danas kako je lako nekoga isključiti iz korpusa čovječanstva. Dovoljno je da netko naredi, da netko nekoga nekamo pošalje, označi kao neprijatelja i pruži razumljiv paketić razloga, i spremni smo počiniti u ime tih razloga strahote. U svim zemljama svijeta u miru je ubojstvo zakonom najstrože kažnjivo, u ratu ono postaje legitimno sredstvo kojim se postiže određeni cilj. Ono je prihvatljivo, poželjno i logično. Mrtvi se prebrojavaju, njima se licitira, kad je u pitanju naša strana brojke su tragične, kad je u pitanju protivnička strana, one su razlog za slavlje. Zločin nije samo ispaliti raketu, zločin je proizvesti raketu. Svijet više nije ni globalno selo, on je globalni dnevni boravak. Na jednoj strani netko kihne, na drugoj se netko prehladi. U takvim okolnostima svaki rat je civilizacijski poraz, on je poraz svih. Odustajanje od nasilja, konačno odustajanje od ratovanja, najvažniji je zadatak čovječanstva. Ako čovječanstvo ne nađe način da riješi taj problem, sve ostalo je besmisleno. Uzalud učimo povijest, bavimo se umjetnošću, zaludu nam znanost i sve plemenite vještine koje smo svladali, zaludu školujemo djecu, ako je sve to, uvijek, na volju nečijoj mahnitosti. Ako taj problem ne riješimo, zaista nemamo budućnosti, ona je samo tragično ponavljanje prošlosti.

 

Povijest razloga

Koja je razlika između povijesti istine koju zagovara Kir i povijesti razloga koja ga okružuje i nadjačava?

Povijest istine uvijek je jedna i jednostavna, ona uključuje samo ono što se dogodilo, nju ne zanimaju ničiji razlozi, u njoj ne postoje opravdanja. Povijest istine govori nam da je Hitler napravio to i to, a zašto je on to napravio, što je time htio, to već spada u povijest razloga. Njegovi razlozi su, naravno, neprihvatljivi, ali postoje brojni slučajevi kad ti razlozi oblikuju istinu koja postaje nejasna. Aleksandar Veliki, Cezar, Napoleon, kod njih su, na primjer, razlozi često uspješniji od istine. Napoleon je htio civilizirati, osloboditi, izjednačiti, koliko puta smo to samo čuli. Jedina istina je da je Napoleon zbog svojih razloga pobio i unesrećio stotine tisuća ljudi. Povijest razloga igralište je na kojemu netko treba izvojevati moralnu pobjedu po svaku cijenu. Oni su povijesna fikcija. Razloga je uvijek mnogo, prilagodljivi su, njima se lako manipulira i ponekad se pričinjaju tako stvarnima. Zato ih je tako lako prihvatiti. Pa jasno je da su oni drugi zločestiji od nas.

Koju povijest danas živimo ili toleriramo?

Uvijek i svugdje živimo povijest razloga. Kad bismo živjeli povijest istine, kad bismo svoju povijest uspjeli osloboditi svih razloga, onda rata vjerojatno više nikad ne bi bilo. Razlozi su ono čime svi manipuliraju, njih se lako kreira, oni su izuzetno učinkoviti. Dovoljno je dobro promiješati dobar koktel za mržnju i učinak je tu. Pijani smo jako brzo. Puno pametniji ljudi od mene bavili su se tim problemom i rezultat je izostao. Evo, dvojica velikih ruskih pisaca, Tolstoj i Čehov, pisali su o tome kako je trajni mir moguć, kako će čovječanstvo pronaći način, kako je vrijeme trajnog mira sasvim blizu, jer čovjek je uvidio kakvo zlo je rat. Nažalost, obojica su pogriješila. Mi i dalje, s velikim uspjehom, pronalazimo svoje razloge koji opravdavaju rat. Je li u pravu treći ruski pisac, Daniil Harms, koji kaže da "čovjek čini dobro i zlo nasumce"? Ne znam. Jesmo li vječno osuđeni na taj pakleni vrtuljak? Preostaje nam samo nadati se da nismo, da ipak možemo nekako pobijediti sami sebe.

Ističete da je to bilo vrijeme kad je vladala matematika: njihove žrtve postaju zbrojevi naše pravde. Je li uopće bila moguća Kirova matematika u kojoj je znak jednakosti istina i pobjeda svih?

Mislim da takva matematika početkom 1990-ih nije bila moguća. Razloga je bilo previše, a istine ogoljene do čiste ljudskosti bilo je premalo. Razlozi su bili važniji od svega. Pobjeda svih uvijek bi značila nečiji poraz. Mi smo kršćanski narodi i sve nam je zapisano: "Ne učini drugomu ono što ne želiš da drugi učini tebi", "Ne ubij", "Ljubite svoje neprijatelje". Dakle, imamo sve recepte, ne može biti jednostavnije. Bez obzira na to jesmo li vjernici ili ateisti, naša kralježnica izrasla je na tim temeljima. To je naša kultura, na njoj podižemo svoju djecu, na temeljima humanizma, bratstva, jednakosti. Nevjerojatno je kako brzo sve to padne u vodu. Kako smo olako spremni zaglibiti u ono čega se kao kultura gnušamo. Odjednom više ne postoje nikakve obveze prema budućnosti, prema tuđoj djeci, prema našoj djeci, naši razlozi daju nam za pravo da postanemo najstrašnija zvijer koja hoda planetom. I da, matematika je još uvijek jednaka, pobijediti po svaku cijenu. Pobijediti u čemu? Da, čovjek je natjecateljsko stvorenje, ali matematika kojom u nekom slučaju možemo pobijediti samo ako zadamo drugome smrt neodrživa je, jer u tom slučaju ne pobjeđujemo mi, već smrt, koja nas je već uzela, kojoj živi pripadamo.

Može li se država temeljiti na pobjedi u kojoj nema poraženih? Je li to utopija ili je zaista potreban rat da bismo opravdali državu?

Ne znam je li to utopija, ali to mora ostati čovjekov najvažniji san. Svaka država trebala bi biti pobjeda u kojoj nema poraženih. Ako država ne jamči pobjedu svima, onda smo svi poraženi, onda nitko nije pobijedio. Ako je to utopija, san koji nikad neće biti ostvaren, onda naš život nema nikakvog smisla. Naš mali korak ima smisla samo ako je dio velikog koračanja koje čovjek poduzima na putu prema bratstvu, jednakosti i slobodi. Čovjek pred sobom ima takvih fantastičnih zadataka u istraživanju svemira, očuvanju Zemlje, napretku medicine, a svaki oblik nasilja unižava ga i čini nemoćnim i nedostojnim tog puta. Postigli smo tako puno na tom putu, a vječito ponavljamo istu, sasvim primitivnu potrebu da drugoga unizimo, podčinimo, pobijedimo. Rat nikad i nigdje nije opravdanje ni za što.

Zašto ste u romanu ubojicu, kojeg ste nazvali Marko Šutalo, izveli iz Hrvatske, nekažnjeno, još mu pružili put u Pariz pa do Čilea? Ostavljate dojam nepravde i lakoće zločina...

Ubojicu sam izveo u svijet jer sam smatrao da je to jedini način da se uspostavi pravda i stanje u kojem kamo god krenuo, kamo god pobjegao, zločin nosiš sa sobom. On se ne nalazi izvan tebe, njegovo ime neće ustanoviti sud, ti si on, zločin se zove svojim imenom i ako te nitko zbog njega ne osudi, ako te društvo ne suoči s njim, ti si i dalje s njim suočen svaki dan. Dojam nepravde i lakoće ono je što nam pružaju društvene okolnosti. No stvar je ista i s pojedincem i s društvom. Koliko god mi prešućivali određene stvari, one neće nestati, mi ćemo uvijek znati da su tu. Tko god i u ime čega god negirao Jasenovac, Vukovar, Srebrenicu ili Grubore, oni su tu, nikad neće nestati. Njihovu istinu ne zanimaju ničiji razlozi.

 

Gdje je nestao mir

Je li naše zlo strašnije od njihova zato što je naše, kao što kaže Kir?

Kod ovakva pitanja često velim kako katolička misa započinje kolektivnom ispovijedi koja kaže: "Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh..." Dakle, ne započinje riječima "njihov grijeh, njihov grijeh..." Da, naše zlo uvijek je strašnije, jer nam pokazuje da smo sposobni činiti ono isto zlo zbog kojeg okrivljujemo druge. Koliko god me bole nepravde koje mi je netko nanio, puno više me bole nepravde koje sam nanio sam. One mi govore da sam sposoban činiti nepravde, njih ne rade samo drugi, radim ih i ja. "Da svi smo isti u zloći i radosti", kaže Tin. Kad je u pitanju zločin, ratni zločin, spoznaja da je tvoja strana u stanju pobiti starce, žene, djecu, učiniti sve ono nezamislivo, što smo s gnušanjem pripisivali drugima, zastrašujuća je.

U mislima, kao u Tetrisu, igri boja, kvadrata i pravokutnika s naših zastava, Kir koji je mrzio sve zastave pita se jesu li jedino zastave važne?

Mnogim ljudima nisu važne, svakako im nisu jedine važne, jer njihov identitet širi je od bilo kakvih nacionalnih obilježja. Potreba da se shvati drugoga, znatiželja da se razumije ono što ti je strano, nužno dovodi do osjećaja bliskosti, pa i ljubavi. Ja nisam nikad bio u Iranu, mnogo je razloga zbog kojih bih trebao na Irance gledati s oprezom, ali ja ipak znam nešto o iranskoj kulturi, poznajem drevno iransko pjesništvo, jako volim iranske filmove i to potpuno mijenja moj odnos prema toj zemlji, pogotovo u odnosu na narative kojima sam izložen. S druge strane, zastave su mnogima jedine važne, jer nisu u stanju svoj identitet oblikovati i prepoznavati kroz kompleksnije sadržaje. To zahtijeva truda, da biste voljeli svoju zastavu ili narod ne košta vas ničega. Oko toga se ne morate nimalo truditi. Rođeni ste gdje jeste i samim time negdje pripadate. Voljeti ono gdje pripadate podnošljivo je i lako. Kad je identitet širi od nacionalnog, on se zapravo sužava u ljudski sadržaj. Zašto je tako teško voljeti čovjeka? To propisuju sve religije, sve civilizacije, svakako ova u kojoj živimo, svi smo obrazovani u humanističkim sustavima, to učimo, za to nas pripremaju. Zašto smo onda u toj ljubavi tako neuspješni? Zato što je ovo drugo lakše. Lakše je voljeti samo svoje. Voljeti onoga kojeg ne razumiješ zahtijeva od tebe određeni napor da ga upoznaš.

I gdje je nestao Kir, gdje je rješenje misterije s početka knjige? Nije u autu, je li na drvetu kraj mjesta zločina, ili negdje s oblaka promatra, ili se u dalekom Čileu ukazuje kao svetac s brkovima? Ili je možda bolje pitanje gdje je nestao mir u društvu, među ljudima, u čovjeku?

U jednom eseju Susan Sontag kaže: "Jednako nas ubijaju teror i površnost." I to je istina. Kad nema terora, mi se ubijamo površnošću. Naše površne potrebe za izvanjskim, za novcem, za imanjem, za vatrometima, za srećom, za senzacijom, za pobjedom, za napretkom, za dizajniranjem svojih osoba, dovode do trajne histerije. Histerija je ono što akumuliramo i izbacujemo kao lavu svakoga dana, na ulici, u medijima, u politici, u školama, svugdje. Histeriji učimo vlastitu djecu i namećemo im one iste standarde koji su već ubili nas. Mi ne damo našoj djeci da žive, želimo da se što prije pretvore u nas, da što prije imaju što više i da budu senzacionalno sretni i tako stvaramo buduće histerične naraštaje. I u toj histeriji nema i ne može biti mira. Mi mir ne živimo ni onda kad je mir. Svoje živote pretvorili smo u trajne ratove, ratujemo danonoćno. Čak i onda kad zagovaramo mir ili tražimo osobni mir, mi inzistiramo histerično na tom miru. Uvježbavamo ga. Mi nemamo balansa. Naš život postao je stroj za stjecanje materijalnoga užitka, ako ne možemo do velikoga, onda bar do maloga. Mi smo potpuno otuđeni od duhovnih sadržaja, vježbamo ih kroz religijske koncepte koje shvaćamo samo do one mjere do koje mogu nama donijeti neko dobro i ne stavljaju pred nas obveze, razumijemo ih isključivo kad ih nalazimo u izlogu dućana. Mi nemamo balansa između materijalnoga i duhovnoga života i ne želimo ga jer nas duhovni život ne zanima, on nam ne predstavlja radost. Sva naša radost sadržana je u imanju. To je izvor sveg zla. Zato i dalje imamo ratove, zato i dalje svako malo nekome padne na pamet da onima drugima treba uzeti sve što imaju, jer oni nisu Ti, a samo Ti si svet, i zato što Ti si Ti imaš pravo na sve. Bez tog balansa čovjek ne može naprijed. Možemo letjeti na rubove galaksije, osluškivati pjesme crnih rupa, ali dok ne svladamo potrebu da drugome nanosimo zlo, ništa smo. Ljubav je ono najveće čime se možemo dičiti. Ali ako je upućujemo samo našim bližnjima, nedovoljna je. Ljubav zaslužuje Čovjek.